Naslovnica Tech/Sci Znanost

Rudan: Uz dovoljno vode i kisika, bez hrane možemo preživjeti i više od tri tjedna

Interakcija našeg organizma s prehranom koju unosimo, zbog svoje goleme važnosti za održanje života, bila je predmetom mnogih važnih otkrića u medicini
14. lipnja 2019. u 21:31 3 komentara 1919 prikaza
Foto: GettyImages
Pogledajte galeriju 1/5

Kisika nam, dakle, kao ljudskoj vrsti, nije nedostajalo tijekom povijesti, pa se nismo morali prilagođavati na život bez njega. Ipak, oni kojima ga je manjkalo razvili su već spomenute mehanizme kako bi se privikli na život s manje kisika iako ga ni njima nikada nije baš sasvim nestajalo. Međutim, voda bi tijekom povijesti povremeno nestala zbog suša, a preživljavali su oni čiji je organizam mogao najdulje izdržati bez vode jer bi je oborine s vremenom uvijek vratile. Današnji ljudi potomci su tih preživjelih pa stoga, ako baš moramo, svi imamo sposobnost preživjeti i po nekoliko dana bez vode.

Pluća 'Ljudski organizam' (5) Rudan otkriva tajnu disanja: Plemena Bajao pokazala da čovjek može bez kisika

No, hrane nam je tijekom povijesti uvijek nedostajalo. Često je trebalo gladovati i po nekoliko dana, ili čak dulje. Zato naš organizam stalno stvara masne zalihe, kad god mu se ukaže prilika, jer nikad ne zna kada bi moglo nastupiti razdoblje od nekoliko dana gladi. Svi smo potomci ljudi koji su stalno gladovali, tj. samo onih koji su među njima uspjeli preživjeti. Stoga danas svi možemo, ako nemamo izbora, preživjeti i više od tri tjedna bez ikakve hrane, ako pritom imamo dovoljno vode i kisika. U našoj sposobnosti preživljavanja bez te tri osnovne ljudske potrebe za život ogleda se u kojoj je mjeri našim precima svaka od te tri potrebe nedostajala tijekom povijesti.

Potomci smo ljudi kojima kisik nije manjkao, voda bi ponekad nestajala, ali gladovalo se praktično uvijek. Zato danas, kada nam je hrana dostupna neprekidno, ta situacija zapravo nije normalna s obzirom na naše sposobnosti preživljavanja bez hrane. Prepustimo li se prejedanju, svi ćemo s vremenom postati pretili i dobiti šećernu bolest. Neki ljudi danas konzumiraju jako puno hrane i vrlo je kvalitetna, ali drugi su vrlo siromašni i često gladuju. U razdobljima kada je organizam pod utjecajem hormona rasta, otvarat će se vremenski “prozori”, i tada će sva unesena energija biti pretvorena u rast i razvoj. Zbog toga, što se više jede tijekom djetinjstva i puberteta, to će se više i narasti.

Ilustracija Igor Rudan Kada dobijemo svoju djecu, evolucija nas više i ne treba

Brojne Nobelove nagrade

Povijesni podaci pokazuju kako je razlika u prosječnoj visini između dječaka iz visoke klase u Engleskoj i onih iz radničke klase bila veća od 20 centimetara. Nije tome razlog, doduše, bila samo hrana. Problem je i što su djeca iz radničkih obitelji živjela u nesanitarnim uvjetima, pa su se znatno češće borila sa zaraznim bolestima trošeći jako puno energije na tu borbu umjesto na rast. I danas je to velik problem u siromašnim zemljama: mala djeca, koja su ionako neuhranjena, moraju i tu, malu količinu energije koju dobivaju hranom, trošiti na borbu s teškim zaraznim bolestima poput proljeva, upale pluća i malarije, umjesto da se ta energija kanalizira u razvoj organa, prije svega u razvoj mozga, živčanog sustava i mišićne mase. Uz dodatnu stimulaciju poticajnog okruženja i pozitivna emocionalna iskustva, koji su prisutni u dobrostojećim obiteljima, ali koji, na žalost, izostaju u najsiromašnijih, među ljudima rođenim s jednakim genetskim potencijalom zbog utjecaja okoliša mogu se do kraja procesa rasta i razvoja stvoriti goleme razlike. Najbolji primjeri možda su rijetki, vrlo nesretni slučajevi jednojajčanih blizanaca, tj. osoba s potpuno jednakom genetskom uputom. Ponekad se dogodi da jedan takav blizanac dobije tešku bolest, poput leukemije, a drugi ne. Zbog utjecaja kemoterapije i zračenja na jednog blizanca, on/ona ubrzo postaje dramatično niža i mršavija od drugog blizanca iako im je genetska uputa potpuno jednaka, kao i razvojni potencijal.

FELJTON 'LJUDSKI ORGANIZAM' 3. Rudan: Svaka stanica zna gdje joj je mjesto te kada i zašto stati s dijeljenjem

Interakcija našeg organizma s prehranom koju unosimo, zbog svoje goleme važnosti za održanje života, bila je predmetom mnogih važnih otkrića u medicini. Počevši od klasičnih, čuvenih otkrića ruskog fiziologa Ivana Petroviča Pavlova, koji je otvarao dijelove psećeg probavnog sustava kirurškim putem te otkrio načine na koje različiti dijelovi tijela, putem živčanog sustava, utječu na gibanja probavnog sustava i izlučivanje želučanih i drugih probavnih sokova. Pokazao je i kako psihološka stanja, poput gladi, mogu dovesti do lučenja tih sokova. Za svoja je otkrića nagrađen Nobelovom nagradom 1904. godine. Što se dalje događa s probavljenom hranom u organizmu, kako ona ulazi u krvotok te se pretvara u energiju potrebnu tijelu te kako uopće funkcionira ljudski metabolizam, istraživali su brojni znanstvenici. U regulaciji cijelog procesa utvrđena je važna uloga hormona, čiji je mehanizam djelovanja otkrio američki farmakolog i biokemičar Earl Wilbur Sutherland, Jr., koji je za svoja otkrića dobio Nobelovu nagradu 1971. godine. On je shvatio kako stanice sasvim različitih, i u tijelu međusobno prilično udaljenih organa, mogu komunicirati putem signalnih molekula – hormona. Pritom, hormon je glasnik koji od jedne do druge stanice putuje krvlju, veže se na receptore stanice drugog organa, a tamo potiče tzv. “sekundarni glasnik” na daljnje procese unutar stanice, što je u slučaju njegovih istraživanja bio ciklički adenozin monofosfat (cAMP).

 | Autor : GettyImages Foto: GettyImages Interakcija našeg organizma s prehranom koju unosimo, zbog svoje goleme važnosti za održanje života, bila je predmetom mnogih važnih otkrića u medicini

Od gušavosti do šećerne bolesti

Zbog deficita joda u hrani, vrlo čestog u povijesti, gušavost – tj., povećanje štitne žlijezde, koja luči hormone tiroksin i kalcitonin – bila je velik i čest problem. Švicarski liječnik i znanstvenik Emil Theodor Kocher dobio je 1909. Nobelovu nagradu za svoj rad na razumijevanju uloge štitne žlijezde. Spektakularna Nobelova nagrada dodijeljena je, zatim, 1923. godine kanadskom liječniku i znanstveniku Sir Fredericku Grantu Bantingu i škotskom biokemičaru i fiziologu Johnu Macleodu, koji su izolirali hormon gušterače, inzulin, regulator šećera u krvi, i tako omogućili preživljavanje brojnim oboljelima od šećerne bolesti za koju prije tog otkrića nije bilo lijeka. Na tragu tih otkrića bila je i Nobelova nagrada 1947. godine, dodijeljena češko-američkom znanstveniku Carlu Ferdinandu Cori i austrijsko-američkoj znanstvenici Gerty Theresi Cori, rođenoj Radnitz, za njihovo otkriće kako glikogen, glavni pohranjivač šećera, a time i energije u tijelu, pod utjecajem hormona glukagona prelazi u glukozu i otpušta je u krv.

dijete, DNA FELJTON 'LJUDSKI ORGANIZAM' 2 Igor Rudan: Ljudski život zapisan 
je u samo jednoj stanici iz koje nastaje

Uz njih, iste je godine nagrađen i argentinski fiziolog Bernardo Alberto Houssay, koji je kirurškim eksperimentima na psima utvrdio i kako stanice prednjeg dijela hipofize također moraju lučiti neke hormone koji sudjeluju u regulaciji šećera u krvi. Tri godine poslije, 1950., američki kemičar Edward Calvin Kendall, poljsko-švicarski kemičar Tadeus Reichstein i američki liječnik Philip Showalter Hench nagrađeni su za otkrića brojnih steroidnih hormona koje izlučuje kora nadbubrežne žlijezde. Oni su nužni za život jer održavaju koncentracije elektrolita u tjelesnim tekućinama u zadanim granicama, a nagrađeni su posebno za medicinsku primjenu hormona kortizona u smirivanju upalnih bolesti poput reumatoidnog artritisa. Godine 1977. nagrađeni su francusko-američki neuroznanstvenik Roger Guillemin i američki endokrinolog Andrew V. Schally, jer su iz velikog broja mozgova svinja, odnosno ovaca, uspjeli izolirati dovoljne količine dvaju peptidna hormona hipofize: hormona koji oslobađa tireotropin te hormona koji oslobađa gonadotropine. 
Uz njih, nagrađena je i američka medicinska fizičarka Rosalyn S. Yalow, koja je razvila radio-imuno metodu za mjerenje izuzetno malih količina neke tvari u tjelesnim tekućinama, poput hormona. Ona je obilježila inzulin i pratila ga u tijelu te je, zahvaljujući dotad nevjerojatnoj preciznosti ove metode, uspjela pokazati kako je šećerna bolest uzrokovana neefikasnošću tjelesnih tkiva u korištenju inzulina u krvi, a ne manjkom inzulina, kao što se prije mislilo.

Rafting
AVANTURA NA VODI
Otkrijte gdje je najbolje ići na rafting, a gdje se krije raj za avanture u kanuu i kajaku

A1 izdvaja za Vas

  • thu:

    Treba šnite kruha tanje rezati... LOL

  • Avatar patkovic
    patkovic:

    o hrani i tim procesima malo znamo , mislim da je ona ključni faktor evolucije

  • Marsijanac:

    Opet lupetate . Pa irski zatvorenici su zivjeli preko 60 dana bez hrane.