Mileta Babović, danas 90-godišnjak, dočekao nas je u svojoj maloj obiteljskoj kući u mjestu Torčec, pokraj Koprivnice. Kuća se nalazi tik uz malo jezero u kojem se uglavnom nitko ne kupa, ali se na njemu održavaju natjecanja u sportskom ribolovu. Mileta je brat Milke Babović, nekadašnje vrhunske hrvatske atletičarke i poznate televizijske novinarke. Imao je još dvije sestre, Zoru i Maru, no poput Milke i one su preminule. Danas živi u Njemačkoj, a u Hrvatsku dolazi u društvu Giselle. Kaže da su nekoć bili u vezi, dok su danas samo dobri prijatelji.
Je li jahanje bila prva "disciplina" kojom ste se bavili?
Ne, prvo sam učio svirati klavir. Tada je sve bilo besplatno, ali morao si biti primljen. Ako si imao talenta, primili bi te. Morao si redovito dolaziti, a ako bi dva puta izostao, izbacili bi te da ne zauzimaš mjesto nekome drugome. Ja sam počeo vrlo rano i imao sam dobar sluh. No poslije sam se počeo baviti konjima pa sam odustao od klavira.
Odakle ljubav prema konjima?
Ljubav prema konjima jednostavno je urođena. Voljeli su ih moj djed i otac, koji je imao jednog konja. Inače, otac je silno želio sina. Prvo se rodila jedna kći, Zora, zatim Milka, pa Mara. Moj je djed bio austrougarski oficir i ratovao je na galicijskom bojištu. Kada se nakon raspada Austro-Ugarske stvorila Kraljevina Jugoslavija, ponuđeno mu je da nastavi službu kao oficir. Poslali su ga na albansko-grčku odnosno makedonsku granicu. Moj je otac također bio vojno lice. Završio je vojnu školu u Rimu, gdje se školovao četiri godine. Tada se često govorilo o kralju Nikoli i njegovoj obitelji. Imao je kralj četiri kćeri, koje su se udale u europske kraljevske obitelji. Jedna je bila udana za člana ruske carske obitelji, druga za talijanskog kralja. Govorilo se kako su svi njihovi sinovi bili vrlo visoki, dok je kralj Nikola bio nizak, oko metar. Nakon što je abdicirao, otišao je u emigraciju.
A vi gdje ste vi rođeni?
Mi smo bili djeca oficira. Ja sam se rodio u Sarajevu, a moje sestre u drugim mjestima, ovisno o očevim premještajima.
Djetinjstvo ste proveli u Zagrebu?
Da, u Zagrebu. Moj je djed zbog službe došao u Zagreb. Nakon rata su htjeli prodati kuću u Virovitici i kupiti kuću u Zagrebu. Jedno smo vrijeme živjeli kod strica i bili smo prilično siromašni.
Je li tada bilo teško živjeti?
Bilo je. Zapravo smo napustili dom i to nas je spasilo. Godine 1942. došli smo kod djeda. Putovali smo čak 14 dana jer je ondje bio ustanak. Majka je putovala sama s četvero djece. U Metkoviću je na kolodvoru prala posuđe kako bi nam dali nešto za jesti. Mi djeca igrali smo se uokolo. Milka je jednom stala ispred velike Pavelićeve slike i pitala: "A tko je ovaj?" Bila je mala, nije znala o kome se radi. Jedan ju je čovjek čuo, a bilo je opasno da to netko ne shvati pogrešno. Pitao je: "Mala, gdje ti je mama?" Došao je do nje i rekao: "Nemojte puštati djecu samu. Ne znaju tko je to. Pazite." Rat sam proživio u Rumi.
Kada ste se preselili u Zagreb?
U Zagreb smo došli 1947. godine, imao sam deset godina.
U to je vrijeme već postojao hipodrom na Kajzerici?
Da. Tijekom rata je na Kajzerici bio logor, a poslije je ondje napravljen lijep hipodrom. Prije smo trenirali na Kvatriću, tamo su bile štale, a poslije smo prešli na Kajzericu. Tada su u Zagrebu djelovala tri konjička kluba: Zagreb, Oficirski klub i još jedan, ne mogu se sada sjetiti imena.
Kada ste počeli ozbiljno trenirati?
Odmah. Za mene je to od početka bilo ozbiljno. Nisam izlazio na plesove ni u provode. Živio sam za štalu i konje. Ustajao sam rano ujutro, čak i nedjeljom. Na treninge sam morao ići preko Save. Tada nije bilo skele pa sam preplivavao Savu kako bih došao na hipodrom.
Nije vas bilo strah da ćete se utopiti?
Nisam o tome razmišljao. Skinuo bih se, stavio odjeću iznad glave i lagano preplivao Savu. Onda bih preko hipodroma otišao ravno u štalu.
Je li se u to vrijeme Milka već bavila atletikom?
Da. Milka je tada već bila vrhunska atletičarka. Četiri je puta proglašena najboljom sportašicom Jugoslavije. Trčala je 80 metara s preponama i 100 metara. I Zora je bila reprezentativka.
Što je Zora trenirala?
Skakala je vis i dalj, a trčala je i štafetu. Putovale su po Skandinaviji i drugim zemljama, imam još njihove fotografije. Zapravo smo svi u obitelji bili sportaši. Zora je bila jako dobra sportašica. Udala se za Kiću Modrića, novinara. Bio je, nažalost, sklon alkoholu. Jednom sam ga čak i istukao. Došao je pijan kući. Imali su lijep stan na Zrinjevcu, na početku Tesline ulice. Došao sam ih posjetiti, a njih dvoje su se svađali. Zora mu govori: 'Opet si pijan.' Bio je inače šarmantan čovjek, ali alkohol je bio problem. Nakon toga su se rastali. Poslije se Zora udala za jednog Nijemca, mog prijatelja, i to je bio vrlo dobar brak. On je osam godina radio u Hrvatskoj kao generalni zastupnik za John Deere, bio je zadužen za prodaju i održavanje njihove poljoprivredne mehanizacije i velikih kombajna.
A najmlađa sestra, Mara, koja se utopila, je li se i ona bavila sportom?
Mara? Da. Bila je čak brža od Milke.
Je li trenirala atletiku?
Jest. Pobjeđivala je na natjecanjima u Zagrebu. Na prvom velikom atletskom natjecanju u Zagrebu Mara je bila prva, a Milka druga.
Kako se dogodila ta tragedija?
To je bila velika tragedija. Ne volim o tome govoriti. Otišla je sa školom na izlet. Bio je listopad, kupali su se u hladnoj vodi i uhvatio ju je grč. Pokušala je spasiti jednu kolegicu iz razreda i utopila se.
U kojoj rijeci?
U Savi, kod Jarka, u Srijemu, preko puta Šapca. Tek nakon deset ili petnaest dana voda je izbacila tijelo. Bilo je strašno. Noću su je doveli na taljigama. To su u Srijemu i Slavoniji kola za jednog konja, puna slame. Tako su je dovezli, a majka je išla po nju.
Do koje ste godine bili aktivni sportaš?
Natjecao sam se do 1962. godine. Još sam 1961. jahao na državnim natjecanjima. Nekoliko sam puta bio prvak Hrvatske, a 1961. postavili smo jugoslavenski rekord u skoku uvis, preskočio sam preponu visoku 1,9 metara.
Jeste li imali puno konja? Koji vam je bio najdraži?
Imao sam nekoliko dobrih konja, ali sve je završilo kada sam 1958. otišao u vojsku. Poslan sam u školu za rezervne konjičke oficire u Kikindi. Tamo je bilo deset oficira i četrdeset konja. Bila je to praktički državna reprezentacija. Kad sam završio školovanje, konjica se postupno rasformirala jer se smatralo da je zastarjela. Dio konja ostao je za sportske potrebe, a četrdesetak ih je poslano u Sinj za potrebe Alke. Ondje su izgradili štale i poslali podoficira koji se brinuo o konjima. Alka je oduvijek bila velika tradicija i važan događaj, pa je tako dobila dodatnu potporu. Izgrađen je stadion, hotel sa 120 kreveta i sva potrebna infrastruktura.
Vi ste, međutim, imali jednog posebnog konja?
Da. Bio je malen, ali izvanredan. Zvao se Alkar. Zahvaljujući Antunu Blažeku, tadašnjem predsjedniku Konjičkog društva Zagreb, iz Zobnatice su dovezene Višnja, Zagorka, Ruška, Izvorka i Cica – pet slavnih galopskih kobila, pet legendi zagrebačkog hipodroma. One su bile potomci vrhunskih pastuha koje je tadašnji bogati uzgajivač Vlado Ilić uvozio u Jugoslaviju; primjerice, moja je Višnja bila kći slavnoga Sixa Willera, uvezenog iz Engleske. S Cicom je pak Zdravko Marušić postizao sjajne rezultate, među ostalim i naš zajednički rekord u skoku uvis. S isluženim galoperskim konjima, lošom opremom i jedva prikupljenim novcem za sudjelovanje na turnirima postigli smo velike rezultate. Alkar je bio visok samo 161 centimetar. Bio je to konj kojega je jahao trener Klobučarić, a njega je bilo teško uvjeriti u to da na svijetu postoji itko tko Alkara može jahati barem jednako dobro. Pa kako nije vladala gužva oko toga tko će se popeti u Alkarovo sedlo, ja sam se prihvatio nezahvalna zadatka i 1955. godine, kad je Marušić bio prvi jahač tadašnje Jugoslavije, a Cimerman drugi, dospio na šesto mjesto na ljestvici najboljih.
Već sljedeće godine s Alkarom ste nastupili na velikom desetodnevnom turniru u Beču, s visinom prepona 140 i 150 cm, a Alkar je u svim utakmicama srušio samo po jednu preponu.
Nisam ni pomislio da ću biti među deset plasiranih i otišao sam u štalu, pa su me 15 minuta čekali da dođem na proglašenje, a ja sam, da skratim put, s Alkarom preskočio preko zida. To, dakako, nije dopušteno, no umjesto isključenjem, nagrađen sam aplauzom: publika je naprosto voljela Alkara koji je osvajao svojim akrobatskim skokovima i budući da smo u svim utakmicama "na knap" ispali, oprostili su mi skok preko zida i radovali se plasmanu s nama.
Upravo iz 1956. pamtite i svoju prvu pobjedu. Na turniru u Šapcu, pred 20.000 gledatelja.
Osim sportskih rezultata, pamte se i druženja i događaji, nezaboravni turniri u društvu s Marušićem i Cimermanom. Bio sam najmlađi među njima. Na velikom turniru u Feldenu ekipa tadašnje Jugoslavije – u kojoj su bili Cimerman, Marušić i ja – bila je odlična, no na kraju se plasirala na sedmo mjesto. Znali smo da su nas suci zakinuli, ali nismo imali novca da uložimo prigovor. Poznanik, gospodin Brisemann, posudio nam je novac. Prigovor su suci arogantno primili, a onda nam se jedan od njih obratio na čistom hrvatskom jeziku i potvrdio da smo zakinuti. Bio je to Waldemar Solnik, jedan od najvećih pedagoga i nositelj najvećeg uspjeha jahača iz bivše Jugoslavije – četvrtog mjesta u dresuri na Olimpijskim igrama 1932. godine. Na kraju smo u konkurenciji 12 zemalja bili četvrti. Jednom smo prilikom sjedili u društvu s jahačima iz drugih zemalja i u jednom su me trenutku pitali kako to moj mali konj tako dobro skače. Želio sam objasniti da je temperamentan zato što je pastuh, ali nisam dobro znao njemački, pa sam rekao: "Meine Pferde habe ajeršpajz" i tako je "moj konj koji ima kajganu" bio glavni vic, a rečenica me pratila godinama! Pastuh Alkar ostao je u Zagrebu kad sam 1958. otišao u konjičku oficirsku školu u Kikindi, u kojoj je već bio i Zdravko Marušić. Trenirao ga je Dušan Karan, a kao član državne reprezentacije jahao je tri odlična konja: Neru, Javora i Vilenjaka. S Javorom je pobjeđivao na turnirima u Sarajevu i Banjoj Luci, a kad je ukinuta konjica, u Zagreb su sa mnom došli i Javor, Vilenjak i mladi Ljubimac. Nekoliko sam puta bio prvak Hrvatske, a s Javorom sudjelovao i na brojnim međunarodnim turnirima; 1961. u Münchenu u jednoj utakmici osvojio sam treće mjesto. Dvije godine poslije na turniru u Münchenu Javora je jahao Joža Koblar i na opće iznenađenje osvojio Grand Prix! Najveći rezultat, kako sam već rekao, postigao sam s Vilenjakom 1961. godine – 190 centimetara bio je novi rekord u skoku uvis, a podijelio sam ga s Marušićem i njegovom Cicom. Dotadašnji rekord Vilima Stanjka srušili smo za čak 14 cm! Cimerman s Elanom, Marušić s Cicom i ja s Javorom i Vilenjakom prošli smo brojne turnire u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji...
Cijenili ste Cimermana i Marušića?
Bili su briljantni jahači. Kasnije nam se pridružio mladi Koblar, jako srčani jahač s dobrim okom za procjenu parkura. Iako smo jahali konje iz bivše vojne škole ili odbačene galopere, a sedla pokrivali da se ne sramotimo, bili smo fantastični! Na jednom smo turniru u Innsbrucku, na primjer, kad su neke reprezentacije zaradile i više od 24 kaznena boda, nas trojica ukupno imali samo sedam – od kojih sam ja, doduše, zaradio pet (uz smijeh)...
U vrijeme kad su vrhunski europski jahači imali konje vrijedne 500.000 ili čak milijun tadašnjih njemačkih maraka, a 10.000 je koštao Mercedes, uspjeh velike četvorice hrvatskih jahača doista je bio senzacionalan.
Mi smo bili generacija kojoj su glavni motiv bili kolegijalnost i ljubav prema konjima; danas je drugo vrijeme.
Jahačku ste karijeru završili u jesen 1962., kad ste otišli u Njemačku na studij ekonomije.
Dogurao sam do sedmog semestra, a onda sam se oženio, trebalo je zarađivati, a vuklo me i konjima...
U selu Schönbrunnu 1968. preuzeli ste malu štalu. Koliko ste ukupno konja imali ondje?
Oko 25.
Koliko ste godina tamo radili?
Tridesetak, možda i četrdeset godina. U početku je sve bilo improvizirano. Kasnije sam izgradio novu dvoranu i uredio cijeli prostor. Imao sam sjajne suradnike. Najviše sam ponosan na to što sam tijekom svih tih godina jahati podučio više od tisuću mladih ljudi. To mi je najveće priznanje.
Kažu da je konjički sport jedan od rijetkih u kojem su muškarci i žene potpuno ravnopravni jer konju nije važno tko ga jaše, nego kako ga jaše. Je li to točno?
Apsolutno. Konja ne zanima jeste li muškarac ili žena. Zanima ga samo kako s njim radite.
Kada ste se trajno preselili u Njemačku?
Otišao sam 1962. godine i ondje sam ostao. Kasnije sam često dolazio ovamo jer sam se uključio u uzgoj konja. Jednom su me pozvali kada su Poljaci prodavali oko tisuću konja za klaonicu. Prelazili su na mehanizaciju pa im konji više nisu trebali. Rekao sam da to nema smisla i da moramo uzeti najbolje primjerke zbog genetike. Tako smo odabrali četrdesetak kvalitetnih konja jer kod nas tada gotovo da nije bilo organiziranog uzgoja.
Koji je bio najskuplji konj kojeg ste imali? Koliko je vrijedio?
Teško je točno reći. Jedan je završio u Americi. Bilo mi je važnije da ode u dobre ruke nego kolika će biti cijena. Dok je još bio kod mene, vrijedio je oko 380 tisuća njemačkih maraka, a u Americi je dosegnuo vrijednost od oko pola milijuna dolara. Tada je to bio golem novac.
Je li Milka dolazila gledati vaša natjecanja?
Dolazila je, s vremena na vrijeme.
A jeste li vi pratili Milku na atletskim natjecanjima?
Naravno da jesam. Dok sam bio aktivan sportaš, pratio sam i njezina natjecanja. Milka je poslije imala dosta problema na televiziji. Da nije bila Milka Babović, vjerojatno bi je izbacili. Za vrijeme Hrvatskog proljeća otvoreno je branila kolege koje su htjeli ukloniti. Tada je na televiziji direktor bio Joža Šibl. Počela je politička čistka. Milka je otišla k njemu i rekla: "Ovdje nam ne trebaju nikakvi špijuni ni doušnici. To su pošteni ljudi i nemojte ih dirati." Rekla mu je i nekoliko vrlo teških riječi.
I što je bilo poslije?
Nisu je mogli otpustiti, ali su je maknuli s važnih prijenosa i slali na manje značajne događaje, poput srednjoškolskih prvenstava u krosu i sličnih natjecanja. Kasnije su je postupno vratili na veća sportska natjecanja. Milka je uvijek bila svoja. Bila je poštena, nije pripadala nikakvim političkim skupinama i išla je svojim putem. Znala je biti tvrdoglava, ali je uvijek govorila ono što misli. Sjećam se kako je u Zagrebu dobila mali stan. Živjela je u Zvonimirovoj ulici, prema Žitnjaku. Stan je bio skroman – jedna soba u potkrovlju s malom kupaonicom. Na električnom rešou kuhala je doručak. Nije joj bilo važno kako živi, nego da radi svoj posao.
Rekli ste da se niste baš često viđali...
Da, svatko je imao svoj život i svoje obveze, pa se nismo viđali onoliko često koliko bismo željeli. Jednom smo se vozili iz Rijeke mojim automobilom. S nama je bila jedna vrlo poznata novinarka i pravnica. Vozim ja, a Milka mi cijelim putem govori: "Nemoj tako... Drži lijevo... Brže... Pazi..." Samo sam šutio jer sam znao kakva je Milka. Rekao sam sebi da ćemo lijepo stići na janjetinu i da nema potrebe raspravljati. A ta gospođa odjednom kaže Milki: "Milka, moj bi brat meni opalio šamar da ovako gnjavim dok vozi." Na to Milka odgovori: "To vam je kod nas u obitelji normalno. Ako je netko dijelio šamare u obitelji, onda sam to ja." Takva je bila. Kad je ostala sama, zamolio sam svoju djecu da joj pomognu i da se povremeno brinu o njoj. Bilo je trenutaka kada joj je to već bilo potrebno. Ali bila je dobar čovjek, iznimno poštena. U podrumu zgrade u kojoj je živjela radio je jedan postolar s brojnom obitelji. Milka je jednom od njegove djece plaćala školovanje, kupovala obuću i pomagalo mu koliko je mogla. Bila je izrazito socijalno osjetljiva i uvijek je nastojala pomoći ljudima kojima je bilo teško. Poslije sam je često posjećivao, osobito kada sam išao na operaciju oka. Bila je jadna i tužna, a već su se počeli primjećivati znakovi demencije. U restoranu gdje se hranila bio je jedan konobar koji joj je donosio hranu i pomagao joj, a na kraju je na njega prepisala stan. On je doveo javnog bilježnika i sve je bilo sređeno. Potpis je bio jedva čitljiv – samo slovo M, pa još nekoliko nejasnih poteza.
Kako to da stan nije pripao vama?
Nisam ga nikada tražio niti mi je trebao. Milka mi je govorila: "Daj ga nekome kome treba." Meni nije bio potreban. Nagovarao sam je da se preseli u Raslinje. Tamo sam preuredio staru štalu u mali apartman. Bilo je prekrasno uređeno. Imala je toplu i hladnu vodu, tuš, grijanje i sve što je bilo potrebno za normalan život. Govorio sam joj da preko zime može biti ondje jer joj je bilo toplije i ugodnije. Milka je bila iznimno vrijedna. Dolazila je, čistila štalu, pomagala u kući, prala suđe i pomagala majci moje supruge. Bila je vrlo skromna i nikada se nije nametala. Ako pogledate fotografije, uvijek nešto radi – vuče, nosi ili pomaže. Bila je iznimno pedantna. Vodila je brigu o svemu. Imali smo struju, vodu, a ona je uredila mnoge praktične stvari na imanju. Nikada nismo tražili nikakve veze ni protekciju od obitelji ili drugih ljudi. Sve smo napravili sami.
Školski kolega bio vam je Miro Ungar, član popularne skupine 4M. Zahvaljujući televiziji, s popularnošću se tadašnjih šlagerskih zvijezda kasnije mogla mjeriti jedino Milka.
Dok je Ungar pjevao, ja sam vrijeme provodio u štali.
U Torčecu imate također malu štalu, s četiri boksa?
Imao sam velike planove, ali sam ostario. Kada umrem, ovo imanje ostavljam Gisseli. Moju djecu konji ne zanimaju. Dok će me služiti zdravlje, dolazit ću u ovu svoju malu oazu mira.
FOTO Drage dame, uživajte: Odabrali smo najzgodnije nogometaše na ovom SP-u
Otvori KEKS Pay
