Bivši hrvatski reprezentativac Danijel Pranjić (38) posljednje godine karijere provodi na Cipru gdje igra drugu ligu.
- Ovo je nešto skroz drugačije u mojoj karijeri. Nemoguće je povući paralelu s, recimo, prvom ligom jer ovo nije nogomet, ovo je ragbi (smijeh). Igra se dosta grubo, tereni su loši... Kada sam dolazio pomislio sam: 'Ma, lako ću ja to, na iskustvo', ali Boga mi moraš se dobro potruditi - rekao je Pranjić za SportSport.ba.
Kako to da se nije vratio u Hrvatsku?
- Ranije možda da, ali ne kažem da ni u ovim godinama ne bih mogao igrati 1. HNL. Osjećam se tako dobro. A zašto se nisam htio vratiti? Zato što sam vidio kako su prolazili neki drugi poznati igrači što su se vraćali u poznim igračkim godinama. Obično su ih pratili komentari da su se vratili da nešto zarade, da uzimaju mjesto mlađima, a meni sve to jednostavno nije trebalo u životu.
Pranjić je na vrhuncu karijere igrao u Bayernu, a zanimljivo je da je morao "platiti" da potpiše za bavarski klub.
- Haha, to bi napravio svako na mom mjestu. Situacija je bila takva da sam s Bayernom dogovorio sve uvjete, prošao sam i liječničke preglede, no onda je odjednom zapelo između klubova. Oni za mene nisu željeli dati iznad sedam milijuna eura, dok je moj tadašnji klub Heerenveen tražio još oko 700.000. U vrijeme pregovora bio sam u Hrvatskoj kada mi je odjednom zazvonio mobitel, a s druge strane bio je agent koji mi je rekao da je sve propalo jer se klubovi ne mogu dogovoriti. Kao da mi je mrak pao na oči. Bayern te ne zove svaki dan, igrati za jedan takav klub bilo je ravno snu i nisam mogao dozvoliti da cijela priča propadne. Ponudio sam se da doplatim razliku tako što sam smanjio svoj trogodišnji ugovor za 230.000 eura.
Rođen je u Našicama, ali je rodom iz Doboja.
- U Doboju sam živio do početka rata. Moj je otac Stipo bio željezničar, a majka Elvira kućanica, pa moj godinu i pol dana mlađi brat Darko i ja nismo odrasli u izobilju. Mislim da sam tamo završio treći razred osnovne škole. Sjećanja nisu baš najljepša jer je to bio period kada je počeo rat i kada su oca odveli u logor, ali, eto, takva sudbina. Ne možemo ništa promijeniti. Poslije toga jednom sam dolazio s ocem u Doboj.
u logor su ga odveli oni cija su djeca danas u radnickoj fronti