Dok se svjetla reflektora gase i adrenalin borbe polako spušta, život Bilala Fawaza, novog britanskog i Commonwealth prvaka u super-velter kategoriji, vraća se u surovu realnost. Nakon što je u veljači 2026. godine podigao pojas pred tisućama navijača, već idući dan ponovno je sjeo za volan svog Ubera i vozio putnike po kišnim londonskim ulicama. Fawaz je istovremeno osobni trener, fitness instruktor, profesionalni boksač i vozač. Iako je prvak Britanije, on i dalje nema britansku putovnicu.
Njegov put započeo je u Nigeriji, gdje je rođen kao dijete Libanonca i majke iz Benina, što ga je odmah ostavilo bez jasnog prava na državljanstvo. Djetinjstvo mu je bilo pakao obilježen brutalnim zlostavljanjem.
- Majka je iskaljivala svoju depresiju i bijes na meni. Premlaćivala me do krvi u više navrata - ispričao je kasnije.
Ubrzo mu je majka ubijena u vjerskim nemirima, a otac ga je prepustio čovjeku za kojeg je Bilal mislio da mu je stric. S 14 godina, taj ga je čovjek doveo u London uz lažno obećanje da će se ponovno sresti s ocem. Umjesto toga, dječak je postao žrtva trgovine ljudima, zatočen u kući gdje je bio prisiljen na kućno ropstvo, bez pristupa obrazovanju i vanjskom svijetu. Nakon što je napokon uspio pobjeći, uplakanog na ulici pronašli su ga prolaznici i odveli u socijalnu službu.
Sustav koji ga je trebao zaštititi nije mu pružio stabilnost. Premještan iz jedne ustanove u drugu, bez roditeljskog usmjeravanja, Fawaz je upao u loše društvo. Uslijedile su manje presude za posjedovanje kanabisa i crtanje grafita. Ulica ga je gotovo uništila; preživio je ranjavanje iz vatrenog oružja i čak 25 uboda nožem. Spas je pronašao na najneočekivanijem mjestu - u boksačkoj dvorani. Boks mu je postao utočište i kanal za sav bijes i bol koji su se nakupljali u njemu. Pokazao je nevjerojatan talent i brzo napredovao, a 2012. godine, na vrhuncu amaterske karijere, osvojio je prvenstvo Engleske i trebao je ponosno koračati na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu kao dio tima Velike Britanije. No, umjesto na stadionu, igre je gledao na televiziji.
Problem je bio jednostavan, ali nepremostiv: Bilal Fawaz nije imao državljanstvo. Nije bio Britanac. Zapravo, nije imao nikakav važeći imigracijski status. Godinama je čekao odgovor na molbu za produljenje boravka koju je podnio kao tinejdžer. Bez dokumenata, san o Olimpijskim igrama, kao i onima četiri godine kasnije u Riju, rasplinuo se. Propao mu je i profesionalni ugovor vrijedan više od 200.000 funti koji mu je nudio slavni promotor Frank Warren. Dok je u ringu predstavljao Englesku i za nju, kako kaže, doslovno krvario, britanski Home Office smatrao je njegovu prisutnost u zemlji "nepoželjnom". Počeo je kafkijanski proces borbe s državom koja ga je istovremeno slavila kao sportaša i tretirala kao kriminalca kojeg treba deportirati.
Država je postajala sve odlučnija u namjeri da ga se riješi. Fawaz je postao meta operacije Nexus, inicijative za deportaciju stranih prijestupnika, koja je obuhvaćala čak i osobe s manjim kaznenim djelima. Dva puta je uhićen i zatvoren u imigracijski centar, čekajući deportaciju u Nigeriju. No, apsurd se nastavio: nigerijsko veleposlanstvo ga je odbilo primiti, tvrdeći da nemaju nikakav zapis o njegovom rođenju i da on nije njihov državljanin. Nije pripadao ni Libanonu ni Beninu. Postao je čovjek bez države, apatrid zarobljen u sustavu. Vrijeme u pritvoru ostavilo je duboke ožiljke. Osjećao se napušteno, bezvrijedno, baš kao i onaj dječak rob u londonskoj kući.
- Bol je bila toliko snažna da sam se počeo samoozljeđivati. Nije to bilo zato što sam htio umrijeti, već zato što je to bio jedini način da osjetim olakšanje - priznao je, pokazujući ožiljke na rukama.
Ipak, čak i u tami pritvora pronašao je tračak svjetla. U glazbenoj sobi koju nitko nije koristio, sam je naučio svirati klavir.
Dok je Fawaz vodio svoju najtežu bitku, njegova priča dospjela je u medije i izazvala bijes javnosti. Pokrenuta je online peticija za dodjelu britanskog državljanstva, koja je prikupila više od 100.000 potpisa. Nakon tjedana provedenih u pritvoru, sudac ga je pustio na slobodu uz kauciju. Pritisak javnosti i činjenica da ga nijedna država ne želi primiti napokon su urodili plodom. U lipnju 2020. godine, nakon 16 godina pravne agonije, dok se vozio autobusom, nazvao ga je odvjetnik i priopćio mu vijest koju je čekao cijeli život: odobren mu je privremeni boravak s pravom na rad u Ujedinjenom Kraljevstvu.
S napokon dobivenom radnom dozvolom, Fawaz je 2022. godine, s 34 godine, debitirao kao profesionalac. Odlučan da nadoknadi izgubljeno vrijeme, nizao je pobjede i brzo se probijao kroz rangove. Njegov stil, koji opisuje kao kombinaciju inteligencije Muhammada Alija i lovačke strategije, donio mu je uspjeh. Vrhunac je došao osvajanjem britanske i Commonwealth titule, pobjedom koja je simbolizirala trijumf nad svim nedaćama.
Danas Bilal Fawaz živi u paradoksu. Oženjen je Britankom i ima dva sina, obojica su britanski državljani. Kada pogleda njihove putovnice, vidi slobodu koja je njemu i dalje uskraćena. Home Office ga je stavio na desetogodišnji put prema državljanstvu, što znači da bi putovnicu mogao dobiti tek oko 2034. godine, kada će mu boksačka karijera već biti gotova. Do tada, on ostaje prvak bez domovine.
Otvori KEKS Pay
