Na današnji dan hrvatska rukometna reprezentacija Hrvatske osvojila je zlatnu medalju na olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Bia je to prva zlatna medaja za hrvatski sport u povijesti Igara. Reprezentacija koja je otputovala na Olimpijske igre u Atlantu bila je sve samo ne favorit za medalju. Hrvatski rukometaši ispraćeni su bez velikih očekivanja, opterećeni lošim odnosima i razočaravajućim petim mjestom na Europskom prvenstvu u Španjolskoj samo nekoliko mjeseci ranije, natjecanju koje je završilo ostavkom izbornika Abasa Arslanagića.
Samo 38 dana prije početka Igara, vruću klupu preuzeo je Velimir Kljaić, iskusni stručnjak koji je dobar dio karijere proveo u najjačoj svjetskoj rukometnoj ligi, njemačkoj Bundesligi. Njegova izjava da će se "plivajući vratiti kući ako ne osvoje medalju" dočekana je s podsmijehom i nevjericom. Malo tko je slutio da će upravo taj strogi, beskompromisni trener od skupine jakih individualaca stvoriti kolektiv koji će ispisati povijest.
Problemi su se počeli uoči samog turnira. Pripremna utakmica protiv Alžira prekinuta je zbog pregrube igre suparnika, a trojica ključnih hrvatskih igrača, Goran Perkovac, Slavko Goluža i Nenad Kljaić, zaradila su ozljede. Optimizma nije bilo ni na vidiku. A onda je uslijedila prva utakmica, pravi test karaktera protiv neugodne Švicarske. Hrvatska je igrala loše, u drugom poluvremenu gubila je s čak šest golova razlike i poraz se činio neizbježnim. No, tada se dogodio preokret. Na vrata je stao najmlađi član momčadi, Venio Losert, koji je upravo tijekom Igara proslavio dvadeseti rođendan. Svojim je nevjerojatnim obranama doslovno zaključao gol i udahnuo novi život suigračima. U infarktnoj završnici, 55 sekundi prije kraja, Patrik Ćavar je s linije sedam metara pogodio za konačnih 23:22. Nakon te drame, utakmice protiv Kuvajta i domaćina SAD-a bile su lakši dio posla, riješene uvjerljivim pobjedama od 31:22 i 35:27, čime je otvoren put prema ključnom dvoboju za polufinale.
Taj odlučujući dvoboj bio je protiv moćne Rusije, tada aktualnih olimpijskih i europskih prvaka. Utakmica je bila pravi rukometni triler, ispunjen šokantnim preokretima. Rusi su vodili s četiri gola prednosti, no Hrvati se nisu predavali. Posljednja minuta nije bila za one slabih živaca. Pri rezultatu 24:24, 40 sekundi prije kraja, Rusija je dobila sedmerac. Cijela je dvorana zanijemila, no loptu je uzeo Torgovanov, a na golu je stajao Valter Matošević. Hrvatski vratar obranio je ključni udarac i sačuvao nadu. U preostalom vremenu, Hrvatska je krenula u posljednji napad. U jeku ruske rulete, kao pobjednici su izašli Hrvati. Samo tri sekunde prije zvuka sirene, Božidar Jović, koji je odigrao fenomenalnu utakmicu, zabio je svoj sedmi pogodak za pobjedu od 25:24 i osigurao Hrvatskoj mjesto među četiri najbolje momčadi svijeta.
Posljednja utakmica u skupini, protiv Švedske, bila je neobična. Iako je odlučivala o protivniku u polufinalu, izbornik Kljaić povukao je hrabar i naizgled nelogičan potez. Iz sastava je izostavio svoja četiri najjača aduta: Patrika Ćavara, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića i Irfana Smajlagića. Bez udarnog pokera asova, Hrvatska je očekivano teško poražena s devet golova razlike, 18:27. No, poraz nije imao veći značaj, a ključni igrači dobili su prijeko potreban odmor. U polufinalu ih je čekala Francuska, tadašnji svjetski prvak i momčad koja je Hrvatima nanijela bolan poraz u finalu Svjetskog prvenstva na Islandu godinu dana ranije. Bila je to savršena prilika za uzvrat. Hrvatski rukometaši odigrali su taktički besprijekornu utakmicu. Angažirani, disciplinirani i silno motivirani, od samog su početka nametnuli svoj ritam. Već na poluvremenu vodili su 12:8, a do kraja su rutinski sačuvali prednost i slavili s 24:20. Patrik Ćavar briljirao je s osam pogodaka, a pobjedom je osigurana najmanje srebrna medalja, čime je izjednačen uspjeh vaterpolista. No, ova generacija nije se time zadovoljila.
Veliko finale, odigrano 4. kolovoza pred rekordnih 35.000 gledatelja u Georgia Domeu, donijelo je novi okršaj sa Švedskom. Bila je to velika generacija švedskih rukometaša kojoj je u bogatoj kolekciji trofeja nedostajalo samo olimpijsko zlato. Vjerojatno su se nadali da Hrvatska, koju su lako pobijedili u skupini, neće moći pružiti jači otpor. No, grdno su se prevarili. Nakon početnog vodstva Švedske od 1:0, uslijedila je briljantna serija Kljaićevih izabranika za 6:1. Obrana je bila čvrsta i neprobojna, a napad raznovrstan i smrtonosan. Kapetan Goran Perkovac sjajno je vodio momke, a Božidar Jović bio je otkriće turnira, postigavši u finalu šest golova iz isto toliko pokušaja. Iako Zlatko Saračević nije bio na svojoj uobičajenoj razini, Kljaić je u Zoranu Mikuliću pronašao savršenu zamjenu. Hrvatska je u dva navrata vodila sa sedam golova razlike i činilo se da je finale odlučeno. No, Šveđani se nisu predavali.
U drugom poluvremenu uslijedila je prava drama. Švedska je prešla na obranu 4-2, što je stvorilo velike probleme hrvatskom napadu. Prednost se počela topiti, a šest i pol minuta prije kraja, Šveđani su stigli na samo gol zaostatka. Činilo se da se zamah prebacio na njihovu stranu, no Hrvati su, crpeći snagu iz iskustva i podrške glasnih navijača, ostali pribrani. Ruke im nisu zadrhtale u ključnim trenucima. Tridesetak sekundi prije kraja, pri vodstvu 26:25, loptu je dobio pivot Nenad Kljaić i postigao pogodak za konačnih 27:26, zapečativši pobjedu. Zvuk sirene označio je početak neopisivog slavlja. Igrači su pali na parket, a zatim su se, pred očima milijunskog televizijskog gledateljstva, poredali i izveli danas već legendarnu "gusjenicu", slavlje koje je postalo sinonim za ovu pobjedu. Dok su pjevali narodne pjesme, zaorila se i ona ratna, "Zovi, samo zovi", kao podsjetnik na sve što je mlada nacija prošla. "Rat je gotov, ali i dalje smo imali dodatnu motivaciju igrati i ostvariti ovaj cilj za našu zemlju", izjavio je nakon utakmice izbornik Kljaić.
Zlatne medalje, prve za neovisnu Hrvatsku, uručio im je tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak. Osvojili su ih Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža, Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović, Nenad Kljaić, Venio Losert, Valter Matošević, Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić i Vladimir Šujster.
Po povratku iz Atlante, dočekale su ih tisuće navijača u zračnoj luci i na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, gdje su ponovili svoj pobjednički ples. Ta je pobjeda zauvijek promijenila status rukometa u Hrvatskoj, pretvorivši ga u nacionalni sport, a igrače u besmrtne heroje čiji će uspjeh nadahnjivati buduće generacije.
- Losert, Jović i ja bili smo najmlađi u reprezentaciji. Iskreno, čuo sam za trenera Kljaića, ali nisam poznavao njegove metode rada. Meni je bilo bitno da odradim sve što od mene trener zahtijeva. Istina, vidjelo se odmah u početku da s njim nema šale i da su ga stariji igrači poput Perkovca, Saračevića i Smajlagića itekako slušali – prisjeća se tih dana Slavko Goluža.
Čija je bila ideja da povede "gusjenicu"?
– Ničija. Nismo se ništa dogovarali što ćemo i kako slaviti ako osvojimo zlato. Čak se ne mogu sjetiti ni tko je prvi bio u "gusjenici" – naglasio je Goluža.
No Božidar Jović kaže suprotno.
– Bio je dogovor u sobi da to napravimo ako osvojimo zlato. Ideju za "gusjenicu" dobio sam kada sam to vidio na jednoj utakmici brazilske nogometne lige. Znam samo da sam uvijek bio zadnji u "vlakiću". Prvi je u Atlanti valjda bio kapetan, Goran Perkovac – govori Jović.
No ni to nije točno.
- Kada je krenula "gusjenica", ja sam se pozdravljao sa sucima finalne utakmice pa sam se naknadno ubacio. Ne znam otkud ta ideja za "gusjenicu", ali znam da su nam to "prodali" Francuzi u finalu Svjetskog prvenstva na Islandu godinu prije – rekao je Perkovac.
Na 30 obljenticu finala tko bi rekao da više među živima nema igrača Zlatka Saračevića i Iztoka Puca, izbornika Velimira Kljaića i tehnika Vlade Nekića.
Povijesnu medalju proslavili smo na mjestu gdje se ona počela stvarati – benzinskoj postaji na kojoj smo prije i poslije svake utakmice pili kavu. Svečana odijela koja smo dobili za svečano otvaranje poderali smo pa smo takvi hodali po olimpijskom selu. Takvi smo došli i na proslavu u hrvatsku kuću u Atlanti. Vozeći se u limuzinama, onako poderani, bili smo prava atrakcija – istaknuo je Ćavar.
Valter Matošević uvijek će se sjetiti onog trenutka u polufinalu protiv Rusije kada je na crtu sedam metara stao Torgovanov.
– Neposredno prije sedmerca izbornik Kljaić uveo me na vrata umjesto Loserta. Prišao mi je i tako da svi vide šapnuo mi na uho: "Ma stoj ovdje bez veze, samo da drugi misle da nešto razgovaramo. Stari, nemam ni ja pojma kamo će pucati, ali moraš ovo obraniti. Torgovanov je pomislio da mi je izbornik rekao kamo će šutirati, to ga je pokolebalo, tko zna, možda je šutirao onako kako nikad ne bi i obranio sam šut koji nas je odveo u veliko finale – zaključio je Matošević.
Otvori KEKS Pay
