Rovinj. Stol u hladu. Svjetski prvak, olimpijski prvak, pobjednik kultnog America’s Cupa, najbolji jedriličar svijeta 2010. godine, faca s mora kakvu se rijetko susreće.
U ovako opuštenom izdanju. Čovjek koji je preplovio sva mora, koji je odradio čuda na jedrilici, priča o – svemu drugom osim o jedrenju. Tu više nema što reći. Sve je pokupio što je mogao...
– Cro Cop. Obožavam tog čovjeka – priča Tom Slingsby (34).
Desna noga - bolnica, lijeva...
Za početak, razgovarajmo o slobodnoj borbi...
– Sjajno! To mi je omiljena tema – veselo će Australac.
Taman je stigao s mora, u Rovinju se natjecao na natjecanju 44Cup, u karbonskim jurilicama, brzim brodovima koji dosežu brzine poput onih najvećih kakve se postižu u America’s Cupu. Čovjek je u timu Oracle, najskupljem na svijetu, svojevrsnom jedriličarskom Real Madridu. No, jedrenje ostavljamo po strani...
Veliki ste navijač Cro Copa, kako to?
– Pa kako ne bih bio? Ma pratim ga otkako sam imao 15 godina, još od 1999. godine kada se borio na K-1 Grand-prixu. Veliki sam njegov fan, bio je zvijezda Pridea... Nažalost, Mirko je morao u mirovinu. Znam da je pobijedio zadnjih šest ili sedam borbi prije nego što je zbog zdravlja morao objesiti rukavice na zid.
Što pamtite iz borbe Mirka i Fjodora?
– To je bila jedna od najboljih borbi svih vremena. Pamtim i dalje – “desna noga - bolnica, lijeva noga - groblje”.
Jeste li Cro Copa gledali uživo?
– Naravno! Borio se u mom Sydneyu! Protiv Anthonyja Perosha 2010. godine. I bio sam tamo. Sjećam se da se Ben Rothwell povukao iz borbe, a Perosh uskočio u posljednji čas. Bilo je sjajno vidjeti Mirka uživo. Imao sam sreću...
Tko vam je najdraži?
– George St. Pierre, on mi je oduvijek bio najdraži borac. Mnogi su to veliki borci. Recimo, nevjerojatno je uzbuđenje koje Conor McGregor unosi u kavez prije svojih borbi. Ili džiju–džicu vještine koje ima Demian Maia. Jon Jones je najbolji borac na svijetu, no zbog droga, zabava... mislim da nije sportaš kakav bi trebao biti.
Imate li prijatelje Hrvate u Sydneyu, mnogo naših tamo živi?
– Moja cimerica Izi je Hrvatica. Ona i njezin otac cijelo vrijeme govore hrvatskim jezikom. Ona je posljednjih deset mjeseci kod mene. Imam veliku kuću, a ona iznajmljuje dio.
Zove se Isabel Šimundić, nadimak joj je Izi. Manekenka je, trenutačno je u Londonu gdje nosi revije...
Bili ste na Hvaru prije nego što ste osvojili olimpijsko zlato u Londonu. Pripremali ste se s Tončijem Stipanovićem.
– Tako je! Na Hvaru nismo ni jednom izišli van... Nije bilo zabave. Trenirali smo. Bila je tamo cijela hrvatska reprezentacija i nekoliko Slovenaca. Prihvatili su me kao svog, ja sam tada na Hvaru bio jedini stranac!
Trenirao je tenis i boks
Prije nego što ste počeli jedriti, igrali ste tenis. Što se dogodilo?
– Deset godina igrao sam tenis. I napravio sam puno u tom razdoblju. Previše sam dosegao s tako malo godina i – zasitio se. Nisam bio najbolji u Australiji, možda oko 15. mjesta na kontinentu. Bio sam dijete i prestao sam uživati u tenisu.
I otišli ste na ocean – sam.
– Sam. Jedrio sam od malih nogu.
Imate plavi pojas u džiju–džicuu.
– Trenirao sam slobodnu borbu, džiju-džicu, hrvanje, boks... do 2013. godine i nisam imao više vremena.
Jeste li kad razmišljali o ulasku u oktogon?
– Naravno! Već sam imao dogovoren meč 2011. u slobodnoj borbi, no moji šefovi iz olimpijskog saveza otkrili su što namjeravam i rekli mi da će smanjiti budžet uđem li u kavez. Bilo je to riskantno, mogao sam se ozlijediti baš uoči OI u Londonu, na kojima sam osvojio zlato. Tako da su, da budem iskren, imali pravo. Bilo je to zaista preriskantno – rekao je.
Ostatak intervjua možete pročitati u Sportskom tjedniku Max!
Cool guy!