Valentina Aščić, hrvatska reprezentativka brzom klizanju na kratke stzeze prioprema se za dva važna događaja ove sezone. Prvo je europsko prvenstvo, a drugo su Zimske olimpijske igre u Milanu i Cortini.
- Brzo klizanje je prvi i jedini sport kojim sam se bavila ozbiljno. U vrtiću sam išla na ritmičku gimnastiku, dok sam u školskoj dobi zbog statusa sportašice bila uključena u razne sportske aktivnosti, čak i one koje mi nisu išle, primjerice trčanje.
Zašto baš brzo klizanje, a ne primjerice umjetničko klizanje?
- Ljeta i ostale tople dane sam uglavnom provodila u parku na rolama. Mislim da je to bila dobra baza za trenutak kada sam po prvi puta stala na led. Bila sam drugi razred osnovne škole. Znala sam da puno prijatelja sa kvarta ide na brzo klizanje pa su me roditelji potaknuli da probam i ja. Iako nije bila ljubav na prvi pogled, zavoljela sam juriti po ledu kao rolama po parku. Umjetničko klizanje mi nije zapelo za oko iako moram priznati da volim plesati!
Kakvi su bili počeci, jeste li se u početku bojala brzina ili padova, odnosno ozljeda?
- Ne sjećam se da je strah bio prisutan u početku, sve je nekako jednostavnije kad si dijete, samo se baciš u to bez nekakvih briga i to mi je baš mi je super. Strah se tek kasnije krenuo javljati, kad si brži pa se jače udariš ili svjedočiš tuđim ozljeda. Naravno taj osjećaj se zna pojaviti, ali ga uvijek nastojiš odgurnuti i vratiti fokus na pravo mjesto.
Da li se još netko u obitelji bavi sportom?
- Dolazim iz obitelji koja je uvijek uključena u sportske aktivnosti. Moj brat Karlo se bavi nogometom, ima deset godina. Sestra Magdalena voli trčanje te se planira okušati u atletici.
Kako tvoja okolina, obitelj i prijatelji gledaju na sport kojeg treniraš, je li im u početku sve to bilo neka šala ili?
- Jako su oduševljeni, možda neki i iznenađeni do kuda smo došli i što se još uvijek time bavimo. Baš zbog toga što klizanje nikad nije bilo na glasu kao sport od kojega se može živjeti. Naravno, ako si dovoljno lud i uporan da dođeš do rezultata, onda se može, što smo i pokazali. Imamo veliku podršku u obitelji i prijateljima kojima smo jako zahvalni i zbog kojih naša motivacija uvijek raste.
Tko su vam bili prvi treneri, od koga ste učili u ovom sportu?
- Moje prve trenerice su bile Vanja i Saša Todorović koje su uvijek imale super pristup prema djeci i da trening uvijek bude zabavan, baš da jedva čekaš novi dan i novi trening na Velesajmu. Također, tu je i Dubravko Feldin, voditelj KBK Meteora, trenutno jedinog takvog kluba u Hrvatskoj. Dubi je trener bez kojega klizanje u Hrvatskoj ne bi bilo ovako živo i perspektivno – zahvaljujući njemu danas imamo mlade, talentirane klizače i buduće zvijezde u nastajanju.
Imate li sportskog uzora?
- Ne mogu reći da imam sportskog uzora kao takvog. Ponašanje i razmišljanja uspješnih sportaša koja mi zapnu za oko smatram uzornim. Kada vidim da je netko i dalje ponizan nakon velikog uspjeha, samopouzdan i hrabar u potezima te se uvijek bori do samoga cilja sa jednakim žarom, onda u tim karakteristikama vidim uzor. To je ono što po meni pravi razliku i sportaša čini uspješnim.
Kako se snalazite s uvjetima u Hrvatskoj? Naime, poznato je da u Hrvatskoj nema specijalizirane dvorane za brzo klizanje?
- U Hrvatskoj nema specijalizirane dvorane za brzo klizanje. Naime, dvoranu za brzo klizanje bi karakterizirala ograda od pomičnih strunjača. Tu su sa razlogom jer “dišu” prilikom pada i smanjuju mogućnost ozljede. Nužne su kako bi se moglo trenirati na vrhunskoj razini. Iz tog razloga, ali i zbog nedostatak veće i brže grupe bili smo primorani tražiti bolje uvijete van Hrvatske.
Koliko je nedostatak vrhunskih uvjeta utjecao na dosadašnji dio karijere?
- Sigurno je utjecalo na pravilan razvoj kao sportaša jer prilikom odlaska van ja sam imala već 22. godine. Iako smo do tada imali ozbiljne trening kampove preko ljeta, trenirali na Velesajmu kroz sezonu, nije bilo jednostavno obavljati školske obaveze i posvetiti se klizanju koliko sam htjela. Baš zato, od velikog je značaja za moju karijeru bio trenutak kada smo kao mala grupa Hrvatske reprezentacije otišli trenirati u Belgiju na dvije sezone, do Olimpijskih igara u Pekingu 2022. Nakon toga smo se podijelili i svatko je otišao svojim putem, točnije Ivan Martinić i ja zajedno u Mađarsku, u Budimpeštu na jednu sezonu. Nakon toga uslijedila je sezona treniranja na Francuskim Pirinejima, u Font-Romeu. Posljednje dvije sezone se nalazimo u Nizozemskom gradu Heerenveen-u gdje nam se odnedavno pridružila i Katarina Burić. Heerenveen ima najbolje opremljen centar za klizanje u cijeloj Europi, nema sumnje zašto su kao država u samom vrhu klizanja. Iako sam većinu godina treniranja provela na Zagrebačkom Velesajmu, po broju sati više je odrađenih treninga ipak van Hrvatske.
Je li brzo klizanje skup sport, koliko se godišnje troši na klizaljke, noževe, opremu?
- U početku nije skup, trening je gotovo svaki dan i klub nudi opremu. Mislim da se baš isplati djeci trenirati ovaj sport. Kasnije, na ozbiljnoj natjecateljskoj razini potrebno je napraviti vlastite cipele po mjeri. Cipele se kreću između tisuću i četiri tisuća eura. Noževi, koji su važan faktor, koštaju oko 500 eura po paru, te je uvijek nužno imati i dva para rezervnih. Trajanje noževa može biti od sezone pa do par sezona, ali se zna desiti i da se nož slomi zbog kontakta u jednoj utrci, najčešće prilikom starta. Cipele mogu trajati više sezona, ovisno koliko se brzo potroše. Sveukupno, godišnje se potroši i do par tisuća eura za opremu u profesionalnom treniranju.
Koliko često izostajete od doma, koliko je ustvari naporno baviti se ovim sportom?
- Doma smo na žalost jako malo vremena u godini. To je uglavnom proljeće, nakon što završi zadnje natjecanje sezone, a to je Svjetsko prvenstvo sredinom trećeg mjeseca. Tada slijedi dva do tri tjedna odmora kada imamo vremena za druženje sa najmilijima. Doma dolazimo svakih dva ili tri mjeseca, ovisno o treninzima, na tjedan dana, za Božić, ali primjerice ovoga puta to nismo bili u mogućnosti. Raspored treninga je gust i pripreme za Europsko prvenstvo te Olimpijske ne smiju ispaštati.
S obzirom da ste veći dio vremena izvan Hrvatske, koliko Vam nedostaju najbliži?
- Jako puno. Nekada sam mislila da će s vremenom postati lakše, ali to nije tako. Uvijek iznova poželiš ostati sa obitelji, prijateljima, barem još malo. Iako vjerujem, pojam malo bi se opet otegnuo na malo više. Mlađa braća i sestre me najviše motiviraju da ustrajem u svojim odlukama, jer im želim biti primjer kako je sve moguće ako si dovoljno uporan i ne odustaješ.
Kako izgleda jedan Vaš dan kada su treninzi na rasporedu?
- Najčešće bi to izgledalo ovako, buđenje oko osam, doručak i pripremanje noževa za led. Tu spadaju tehničke stvari koje obavlja Ivan, a to je provjera benda i brušenje. Oko devet odlazimo na trening te slijedi zagrijavanje na suhom prije leda, nekih četrdeset pet minuta (razgibavanje, bicikl, imitacije i slično) nakon čega idemo na led gdje treniramo oko sat i pol do dva sata. Nakon toga slijedi rastrčavanje. Doma smo oko jedan. Pojedemo, odmorimo otprilike do tri, pola četiri te slijedi odlazak na drugi trening. Ponekad je to led, ali najčešće neki oblik treninga na biciklu, suhi trening imitacija ili teretana. Gotovi smo oko šest i onda je vrijeme za kuhanje večere i odmor. Ivan i ja gotovo svaki dan pogledamo snimku treninga tog dana i analiziramo tehniku. Pogledamo možda neki film i oko jedanaest na spavanje.
Ima li uopće slobodnog vremena i što najčešće radiš kada nisi na ledu?
- Kada nisam na klizalištu ili na biciklu, fokus je na maksimalnom oporavku do idućeg treninga, a to uključuje brigu o dobroj prehrani, odmoru i laganom kretanju za regeneraciju mišića što u mom slučaju znači pospremanje i čišćenje stana, kuhanje i slično. Uvijek imam potrebu se kretati i često mi je čudno preko dana sjest i ne raditi ništa
Imate li neke hobije?
- Volim planinariti, kretati se prirodom, pogledati dobru seriju, plesti i heklati te kuhati.
Jeste li ikad privatno odlazili na klizališta i onda pokazivali svoju vještinu pa su ljudi vjerojatno ostajali u čudu?
- Kada sam bila mlađa, išla bi samo ponekad sa prijateljima na građanstvo. Prošle godine sam otišla na jedno malo lokalno klizalište sa braćom i sestrama i vrlo lako se uklopila budući da mi je stajanje na kratkim noževima od klizaljki koje se iznajmljuju nepoznanica i veliki izazov! U tom slučaju, u čudu su ostale samo moje sestre misleći kako ih zezam
Jeste razmišljali o brzom klizanju na duže staze?
- Dobro pitanje! Razmišljala sam, pogotovo nakon dolaska u Heerenveen koji je centar brzog klizanja. Imala sam priliku gledati najveće zvijezde tog sporta kako treniraju. Iako još nikada nisam probala klizati na dugoj stazi, voljela bi vidjeti kako bi se snašla. Brzo klizanje na kratke staze je dinamičnijeg stila i rekla bih zanimljivije, ali duža staza svakako zvuči kao izazov.
Zimske igre u Pekingu vjerojatno je bilo nešto o čemu ste čitav život sanjali, kakav je bio osjećaj kada ste saznali da idete u Kinu?
- Baš sam bila ispunjena osjećajem ponosa. Pred kvalifikacije nismo imali velike šanse, barem iz nekakvog realnog gledišta, ali ja sam ipak vjerovala. Mislim kako je nužno prvo vjerovati da nešto možeš kako bi to i ostvario.
Kako ste doživjeli te Igre, kako je bilo u olimpijskom selu, kako je bilo nastupati pred punim tribinama?
- Iako velika stvar, biti na Olimpijskima, meni je doživljaj sela i ukupno svega ostao pomalo tužan. Uz cijelu situaciju zbog korone, tribine su bile gotovo prazne. Uz to, ja sam bila jedina iz Hrvatske smještena u selu Peking, zajedno sa tadašnjim trenerom, Nizozemcem, Ingmar van Rielom. Falila mi je ekipa, prijatelji i suklizači sa kojima bi podijelila sreću samih Olimpijskih igara i sav taj doživljaj. Od tada moja je najveća želja postala povratak na Olimpijske u većem broj. Kako stvari stoje, neslužbeno imamo dva mjesta na 1500m što znači da bi i Katarina trebala nastupiti, presretna sam zbog toga!
Jeste li uspjeli u Pekingu pogledati neke druge sportove?
- Nismo, nažalost. Smještaj sela i raspored programa to nije dopuštao. Čak smo se iz našeg sela do klizališta morali voziti sat vremena. Nadam se boljoj organizaciji ovoga puta.
Da li uopće pratite neke druge sportova, barem preko televizije?
- Uglavnom pratim samo klizanje. Prije sam češće znala pratiti nogomet i atletiku, sada jako rijetko. Ako je veće natjecanje iz nekog sporta gdje nastupaju naši, upalim televiziju.
Kakva su očekivanja od europskog prvenstva i Igara u Italiji?
- Cilj mi je izboriti finale barem u jednoj disciplini na Europskom prvenstvu. Na Olimpijskim igrama bi dolazak do polufinala smatrala jako velikim uspjehom. Očekujem da taktički i tehnički budem spremna i da se dobro snađem u utrkama.
Poznato je da sportašice ne izlaze iz tenisica i sportske odjeće i obuče, no da li Vas se može vidjeti u štiklama ili nekoj toaleti?
- Ja gotovo nikad ne izlazim iz sportske odjeće. Čak i kada idem u šoping ciljano po neki svečaniji komad odjeće, vratim se doma sa novim sportskim tenisicama, a ta haljina ostane briga za drugi put.
Kakvi su dugoročni planovi?
- Do sada sam u svakoj sezoni pokazala napredak i pomicala se na Svjetskoj rang listi. Zbog toga moja motivacija još uvijek raste i san mi je jednog dana doći na postolje Svjetskog prvenstva.
Omiljeni film, knjiga, jelo....
- Nemam omiljeni film, ali mogu spomenuti recimo La vita è bella, a ako govorimo o serijama jedna od boljih mi je Better Call Saul. Od knjiga su mi ostala upečatljiva Koraljna vrata od Pavla Pavličića. Ja volim sve jesti, a izdvojila bih sarmu, bilo koju pitu ispod peke i kruh, jako volim kruh.
Kućni ljubimci?
- Nije moguće imati kućnog ljubimca zbog našeg načina života i česta putovanja na natjecanja.
Jeste li i koliko aktivni na društvenim mrežama....
- Nisam baš previše, što nije dobro budući da je u sadašnje vrijeme jako bitno imati dobro razvijen profil na društvenim mrežama ako si sportaš i u potrazi si za sponzorstvom. Uz sve treninge, nije jednostavno voditi brigu o tome. Pogotovo, ako to izlaganje svijetu nije tvoj đir.
Što se radi preko ljeta kada nije sezona u tijeku, možda brzo rolanje?
- Baza za sezonu se radi uglavnom na biciklu, pored puno krugova na ledu, ljeti se vozi i puno kilometara na biciklu.
Omiljeno mjesto za odmor, more, planine ili?
- Volim i jedno i drugo, a ako bi trebala baš odabrati jedno, rekla bih planine. Uživam u samom boravku na planinama. Zato posebno mjesto u srcu ima sezona 2023/24 kada smo Ivan i ja trenirali sa francuskom reprezentacijom na Pirinejima, u gradu Font-Romeu. Jedno predivno mjesto koje bi preporučila za posjetiti.
Otvori KEKS Pay
