Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport HNL

Pojedini Hajdukovi treneri osjećali su nelagodu jer su rođeni u Zagrebu

Deset minuta poslije susreta u Kranjčevićevoj u prostor ispred konferencijske sobe došli su najodgovorniji ljudi Hajduka: predsjednik Brbić i tada dopredsjednik Lukša Jakobušić, direktor Akademije Boro Primorac i još neki. Izraz njihovih lica bio je kao da su se upravo vratili sa sprovoda
12. studenoga 2019. u 08:30 0 komentara 1738 prikaza
Siniša Oreščanin
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Kako nemam dovoljno spoznaja da bih sveobuhvatno pisao o Hajduku jer ne živim u njegovu izvornom okruženju, pokušao sam doći do nekih zaključaka tako što sam se posvetio četirima nedavnim utakmicama u Zagrebu i Velikoj Gorici. Tri je Hajduk izgubio: prva momčad 30. listopada i 2. studenoga od HNK Gorice, a Hajduk II 18. listopada od Hrvatskog dragovoljca, dok je prvoligaški susret s Lokomotivom 20. listopada završen bez pogodaka.

Dani Olmo Za Radio Marcu Španjolac stigao u Zagreb pitati Olma vraća li se u Barcelonu, evo što mu je odgovorio

Prvo iznenađenje doživio sam već u petak 18. listopada u Sigetu opazivši predsjednika Marina Brbića, što je možda bilo povezano i s “Bijelom noći” u “Panorami” jer prilično redovito pratim nastupe Hajduka II u Zagrebu, no nikada nisam uočio nazočnost ni jednog istaknutog Hajdukova dužnosnika. Trener Hajduka II Mario Despotović na određeni način ispričavao se predsjedniku Brbiću zbog nezasluženog poraza, možda više iznenađen njegovom nazočnošću. Kod Despotovića, pa i kod donedavnog trenera Hajduka Siniše Oreščanina, inače obojice Zagrepčana, povremeno sam osjećao izvjesnu nelagodu zbog činjenice da rođenjem nisu iz neposrednog Hajdukova zavičaja. Nastojali su u izvjesnom smislu relativizirati zagrebački početak. Vjerojatno je to bilo važno.

Na utakmicu s Lokomotivom u Kranjčevićevu 20. listopada došlo je 4120 posjetitelja, od kojih su u stvarnosti četiri tisuće bili Hajdukovi navijači. Iznenađenje je nastupilo već tijekom utakmice kada je prema treneru Damiru Buriću poletjela plastična boca, što se na kraju pretvorilo u povike s istočne tribine gdje su bili najbučniji: „Buriću, odlazi“. Prema predsjedniku Brbiću, na dijelu tribine za posebno važne osobe, išlo je srdito pitanje: „Što činite od našeg simbola?”. Igrači su poslije utakmice dvojili da li ići na istok „ispovijedati“ se navijačima zbog toga što nisu pobijedili. Ako su tamo i bili 25-postotni dioničari suvlasnici, takav oblik verbalne komunikacije, čak i između klasičnih vlasnika i djelatnika u prvobitnom kapitalizmu, nije bio uobičajen. Poslije desetak dana, shvatio sam da postoji nesklad, neka vrsta odbojnosti, nepovjerenja i straha od organiziranih navijača. Igrači, trener, rukovodstvo, pa i novinari u neposrednim razgovorima ostavljali su dojam neodređenog odnosa prema njima.

Dejan Lovren Odigrao sjajno Hrvat natjerao razmažene Engleze da progutaju vlastite riječi. Vrijeđali ga, a sad pišu ovo...

Deset minuta poslije susreta u Kranjčevićevoj u prostor ispred konferencijske sobe došli su najodgovorniji ljudi Hajduka: predsjednik Brbić i tada dopredsjednik Lukša Jakobušić, direktor Akademije Boro Primorac i još neki. Izraz njihovih lica bio je kao da su se upravo vratili sa sprovoda. Nije se moglo ustanoviti je li to više bio žal zbog nepostignute željene pobjede ili strah od budućnosti. Na trenutak se iz tog društva izdvojio Brbić. Bio je zamoljen za izjavu, kako bi se čulo o pozadini, ali ju je pristojno odbio.

Vrhunac nepovjerenja i straha dogodio se u Velikoj Gorici, drugi čin te drame bila je prošlotjedna ostavka dopredsjednika Jakobušića zbog pokleknuća igrača pred navijačima. Ako su se još poslije poraza u osmini finala Kupa te srijede kolebali, poslije prvenstvenog poraza igrači su učinili sramnu gestu dobrovoljnog petominutnog slušanja “propovijedi”. Premda iživciran, kapetan Josip Juranović nije želio otkriti kako se odvijao dijalog. Da bi Hajduk bio vrhunski klub valja mu pribaviti novca i znanja kupovanja. A ne prodavati sve što valja. U Zagrebu još ima igrača, iako škole posustaju, osim Dinamove. Hajduk nije prepoznao Lovrića i Tolića dok su još bili jeftini. Kamo je gledao upravo otišli sportski direktor Saša Bjelanović? Sada ne prepoznaju Orijentova igrača Matea Monjca. Čini se kako cilj tih navijača, odnosno njihovih vođa, nije kako pojačati klub, nego se naplatiti, ako ima kakvog priljeva. Izgleda da je Hajduk u potrazi za novim identitetom, koji možda u ovakvim okolnostima neće nikada ni pronaći. Izgubio je svoja izvorna svojstva i svoju posebnost.

Policija, Poljud REGULATIVE Policija ima važnu vijest za Hrvate: Ove će stvari u subotu biti strogo zabranjene!

Nema ih ni Dinamo i zasad se pokriva dobrim rezultatima u Europi, no s tranzicijskim zidom se mora suočiti. Nekad u Jugoslaviji simbol hrvatstva, teško će dostići isto značenje u ujedinjenoj Europi, iako neprofitna udruga 80 skupštinara koja bira sama sebe obrće godišnje više od 50 milijuna eura. Sadašnja situacija je statusno neodrživa. Ne zna se što je u praksi ni s puno siromašnijim Hajdukom, najuspješnijim hrvatskim klubom u socijalističkoj Jugoslaviji, tada sa sadržajem jugoslavenske širine. Dinamo je u tom smislu bio skučeniji, ali prihvatljiviji ljudima s izraženijim nacionalnim nabojem: prigrlio je igrače tri ukinuta kluba, nosio je hrvatski grb makar sa zvjezdicom i prvi je put velikog igrača iz Beograda, odnosno Srbije, doveo tek 1984., gotovo 40 godina nakon Drugog svjetskog rata, u osobi vratara Partizana Ranka Stojića. U Dinamu nije bilo Srbina, osim sporednih i onih iz Hrvatske, do pojave Stojića i Radmila Mihajlovića (1988.). Hajduk je već pri kraju 50-ih prošlog stoljeća trenirao Milovan Ćirić, neobična pojava srpskog nacionalizma. Najpoznatiji splitski sportski novinar svih vremena Zdravko Reić, snažne zavičajne orijentacije, još poziva na uspomene partizanskog ratovanja, odlazak na Vis i bijeli dres. To ove moderne „dioničare“ koji uzvikuju „Igrajte, pičkice“ i svako malo smjenjuju upravu i trenere, ne privlači. Njihove vladare zanima i nešto drugo osim emotivne zavičajno-romantične tradicije Splita i Dalmacije prema Hajduku. Čini se da ih više privlače moć i novac. Njihova je krilatica „Mi smo protiv svih“ i protiv su nastupa hrvatske reprezentacije u Splitu. Nikakav pad Mamićeva utjecaja neće pomoći Hajduku s ovakvim pobudama. Ni nedjeljna pobjeda nad Osijekom.

>>>> Pogledajte konferenciju za medije Zlatka Dalića

 

Hrvatski institut za financije
Put do poslovnog uspjeha
Usavršite svoje znanje u upravljanju projektima
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.