Prva velika priredba koja je organizirana u Južnoj Koreji u povodu Svjetskoga nogometnog prvenstva koje će se igrati počevši od 31. svibnja 2002. godine, uspjela je. Izvlačenje skupina u Pusanu bilo je uglavnom dobro organizirano, no naznačilo je probleme koji bi za SP-a mogli postati gorući, a i pitanje je mogu li se uopće riješiti. Glavni je problem promet. Čak se svi predstavnici 32 reprezentacije boje kako će putovati na utakmice, hoće li stizati na vrijeme i koliko će od pojedinih hotela morati putovati do stadiona.
Gužva uvijek i svuda
Južna Koreja, koja se u deset posljednjih godina nevjerojatno razvila, spoznala je čari dobro stojećih, počeli su Korejci kupovati stanove, pa su zgrade zbijene, a broj automobila na ulicama ne smanjuje se ni u rane nedjeljne sate. Gužva, gužva, gužva, uvijek i svuda. Treba priznati da su Korejci uoči izvlačenja parova napravili sve da bi taj prijevoz štimao. I bilo je uglavnom u redu. S time da nam je od petnaestak kilometara udaljenog hotela do kompleksa BEXCO trebalo taksijem 35 minuta, a novinarskim autobusom sat vremena. Policija je, kažu mjerodavni iz Fife, posao obavila vrlo dobro i japanska bi se trebala ugledati na nju. No, ni Južna Koreja a još manje Japan tehnički ne mogu nešto posebno napraviti. Ceste ne mogu proširiti, Japanci su svoje ionako već napravili na tri razine i više nemaju kamo strpati nove. Veliki je strah od potpunog kolapsa. Najbolje su to iskusili Talijani kad su nedavno igrali prijateljsku utakmicu u Tokiju, od hotela do stadiona putovali su dva sata, a nije im mogla pomoći ni pratnja specijalne japanske policije. Pa su došli na utakmicu deset minuta prije početka i malo je nedostajalo da, revoltirani zbog svega, i ne izađu na teren. Potom, oni koji će morati na utakmice, a nisu igrači, imat će vjerojatno problema i s avionskim prijevozom. Ovdje su zrakoplovi uglavnom puni. Primjerice, očekuje se da će mnogo novinara, a bit će ih za cijeli jedan manji grad, stalno morati putovati. A kako, čime? Pa kad još i dođu do željenog grada, opet se vraćamo na problem lokalnog prijevoza. A tu više nema ni pratnje policije, prava prvenstva prolaza... I tko se uza sve to odluči na dolazak u Japan i Koreju mora sa sobom ponijeti dobru zalihu. Novca. Sve je jako skupo, za naše prilike i u Južnoj Koreji, a da o Japanu i ne govorimo.
Obitelj Sinovčić koju smo ovdje upoznali i koja je bila jedina svijetla točka našeg boravka u Južnoj Koreji, tvrdi da je tamo sve skuplje - dvostruko, a neke stvari i trostruko. Primjerice, obični hotelski doručak (nije uračunan u cijenu noćenja) stoji 16.500 wona, preračunano u kune, oko 120 kuna. O nekom boljem ručku bolje da i ne govorimo. Spomenuta obitelj Sekulić samo na hranu, a kuhaju sami u svom stanu, troši između dvije i tri tisuće njemačkih maraka mjesečno.
Bruce Lee donekle spasio stvar
Zanimljiv je i podatak da taksisti ne izdaju račune, izdaje ih samo jedna kompanija koja ima luksuznije automobile, ali i više cijene. Na taksi ste osuđeni, jer shvatiti gradski prijevoz ne isplati se pokušavati. Netko od domaćina vam to sigurno neće uspjeti objasniti, jer neće shvatiti ni vaše pitanje. Da, silno se trude, iznimno su ljubazni, ali uza sve pokušaje komuniciranja na nekom svjetskom jeziku, samo se smješkaju i govore "yes", klanjaju se, ali ništa pod milim Bogom ne razumiju. Čak ni osoblju u skupim hotelima strani jezici nisu jača strana. Nešto bolji bio je konobar znamenita imena u hotelu "Marriott". Čovjek se zove Brucee Lee, poznavatelji filmova s tematikom borilačkih vještina znat će za tog popularnog glumca. Korejci su se stvarno trudili, ali uzaludna im je njihova najbolja želja da pomognu kad ne znaju što biste vi zapravo htjeli. Razgovarali smo i s nekoliko kolega novinara iz drugih zemalja, uglavnom s trojicom iz engleskog Daily Telegrapha, pa iz The Guardiana (taj je Michal Walker došao na izvlačenje među prvima i posljednji odlazi), pa s talijanskim novinarima, i svi su više-manje poludjeli zbog muka koje su ih svakodnevno sustizale.
Za kraj i malo sigurnih elementarnih nepogoda. Lipanj je vrijeme kiša. Ne onih dosadnih engleskih, ovdje padaju monsunske kiše. Kad počne, ne prestaje dva dana i tada je sve natopljeno. Bez kabanica se ne smije ni pomisliti doći u ovaj dio svijeta u to doba, a preporučljive su i gumene čizme. Možda i one koje sežu sve do prepona, ribičke. No, ni one ne pomažu ako dođe do poplave. Što je potpuno normalna i očekivana stvar. Ah da, možda je dobro podsjetiti da je Japan vrlo podložan potresima. Pa sad, sami zaključite treba li očekivati dobro organizirano Svjetsko nogometno prvenstvo.
PUSAN Robert JUNACI
Otvori KEKS Pay
