Gotovo tri desetljeća, na južnoj strani stadiona madridskog Atlética, bilo da se radilo o legendarnom Vicente Calderónu ili modernom zdanju Metropolitano, prije svake utakmice odvija se isti sveti ritual. Uz korner zastavicu, tik uz gol, netko pažljivo položi buket cvijeća. Uvijek isti - 12 rvenih i 12 bijelih karanfila, a u samom srcu buketa dvije bijele tratinčice. Crvena i bijela kao boje kluba, a tratinčice, na španjolskom "margaritas", kao potpis žene koja stoji iza najpoznatijeg cvijeća u španjolskom nogometu. Njeno ime je Margarita Luengo. To nije samo cvijeće, to je duša kluba položena na travnjak. To je simbol koji je nedavno i branič Bayer Leverkusena Jeremie Frimpong naučio poštovati, kada je nakon slavlja nehotice šutnuo buket, da bi se kasnije, saznavši njegovu priču, javno ispričao navijačima Atletica, a posebno - Margariti.
Sve je počelo gotovo slučajno, u sezoni koja će se pokazati povijesnom, onoj 1995./96. u kojoj je Atlético osvojio dvostruku krunu. Bio je 28. siječnja 1996. godine, a na rasporedu je bila utakmica protiv Athletic Bilbaa. U baru u kojem se Margarita okupljala s članovima svog kluba navijača, stajala je vaza s crvenim i bijelim karanfilima.
- Pitala sam predsjednika kluba navijača za četiri komada i rekla da ću baciti po jedan na teren za svaki od četiri gola koja ćemo taj dan zabiti - prisjetila se godinama kasnije.
Njena intuicija bila je nepogrešiva. "Colchonerosi" su slavili s 4:1, a drugi pogodak postigao je Margaritin idol, srpski veznjak Milinko Pantić, igrač čija je elegancija izvođenja slobodnih udaraca i kornera bila čista nogometna poezija.
- Obožavala sam način na koji je udarao loptu - objasnila je.
Upravo je zato odlučila svoje cvijeće ostavljati pored korner zastavice, mjesta s kojeg je Pantićeva magija najčešće kretala.
Tako je rođena tradicija i jedno veliko prijateljstvo. Nakon jedne utakmice, Pantić je, ne znajući pozadinu priče, bacio cvijeće u publiku. Margarita nije odustajala. U sljedeći buket umetnula je poruku:
- Pantiću, molim te, ne bacaj ove karanfile publici. Oni su za tebe.
Bio je to početak veze koja traje do danas.
- Pantić kaže da smo mu moj suprug i ja njegovi 'španjolski' roditelji", s ponosom ističe Margarita.
Kada je sjajni veznjak igrao svoju posljednju utakmicu za Atlético, svoj je dres poklonio upravo njoj. Danas taj dres zauzima posebno mjesto u klupskom muzeju, kao vječni spomen na poštovanje između igrača i navijačice.
Ironično, kada je prije više od 50 godina počela odlaziti na utakmice, nogomet je uopće nije zanimao. Činila je to isključivo zbog ljubavi, kako bi provela vrijeme sa svojim tadašnjim dečkom, a danas suprugom Dionizijem.
- Počela sam ići kad smo moj suprug i ja počeli izlaziti. U to vrijeme jedva da su žene išle na utakmice, a ja bih si mislila: 'O, bože! Sad moram provesti dva sata unutra'. Radije bih išla plesati s prijateljicama, ali onda ne bih vidjela dečka. Dakle, bilo je ili ići s njim na nogomet ili ga ne vidjeti za vikend - ispričala je kroz smijeh za službenu stranicu FIFA-e.
No, s vremenom se sve promijenilo.
- Ne znam kako sam se toliko navukla, ali danas nitko ne stoji između mene i mog Atletija.
Na tribinama je mijenjala pelene i hranila djecu, putovala je s klubom po cijeloj Europi i Španjolskoj, čak i kad je ispao u drugu ligu, a jednom je na utakmicu došla s nogom u gipsu. Danas je situacija obrnuta - njen suprug zbog problema sa srcem više ne može podnijeti takve emocije, a ona je ta koja ne propušta nijedan susret.
U svih ovih godina, samo je jednom propustila domaći susret, zbog smrti obiteljskog prijatelja. Njena kći tada je primila bezbroj poziva i poruka zabrinutih navijača koji su se pitali što se dogodilo s najpoznatijom navijačicom kluba. Koliko je postala važan dio klupske obitelji, pokazalo se 2017. godine na posljednjoj utakmici na Vicente Calderónu. Toga dana, 57.000 navijača na trenutak je prestalo bodriti momčad kako bi gromoglasnim pljeskom i pjesmom pozdravili Margaritu, odajući joj počast za desetljeća vjernosti. - Bila sam jako dirnuta - rekla je, a transparent koji su joj navijači tada napravili čuva i danas.
Njena je odanost postala simbol otpora i pripadnosti, osobito jer je rođena u eri potpune klupske ludnice pod vodstvom kontroverznog predsjednika Jesúsa Gila, čovjeka koji je klub pretvorio u kaos, ali u kojem je trener Radomir Antić čudesno stvorio šampionsku generaciju.
Upravo je Antić bio taj koji je, unatoč Gilovom protivljenju, inzistirao na dovođenju Milinka Pantića. Gil je htio zvučno ime, a Pantić je tada igrao u skromnom grčkom Panioniosu. Antić je tražio videokazetu s njegovim potezima i, nakon što ju je jedva dobio, uvjerio je predsjednika da ga dovede, navodno uz riječi: Ako bude promašaj, ja ću mu plaćati plaću! Pantić je postao "Mozart Atletica" i ključni igrač dvostruke krune, a Margaritina gesta divljenja prema igraču koji je stigao na mala vrata postala je još snažnija. Ta tradicija preživjela je i pandemiju koronavirusa. Kada su se utakmice igrale pred praznim tribinama, iz kluba su je nazvali da pitaju kakav točno buket slaže. Na dan utakmice, uslijedio je videopoziv. S druge strane bio je kapetan momčadi, Koke.
- Kad sam vidjela da je Koke, počela sam plakati kao budala - priznala je.
Koke ju je nazvao da ga uputi kako točno postaviti cvijeće.
- Malo više lijevo, malo tamo... navodila ga je preko ekrana.
Klub je nastavio s ritualom u njeno ime sve dok se navijači nisu vratili, a priča je dobila i filmski zaplet kada je protiv Valladolida, nakon što je Koke postavio cvijeće, Atlético zabio pobjednički gol za 1:0 glavom Vitola, upravo nakon kornera izvedenog s te strane. Margaritino cvijeće još je jednom donijelo sreću.
Otvori KEKS Pay
