Rukometaši Islanda osvojili su tek jednu medalju na europskim prvenstvima. Dogodilo se to 2010. u Beču, kada su u susretu za treće mjesto pobijedili Poljsku (29:26). Još jednom su igrali za medalju, 2002. u Švedskoj, ali su izgubili utakmicu za broncu od Danske (22:29). Nikada nisu igrali u finalu. Što se tiče nastupa na svjetskim prvenstvima, dvaput su bili šesti, dok su na Olimpijskim igrama osvojili srebro u Pekingu 2008. te bili četvrti u Barceloni 1992. godine.
Profesor u dvorani
No ono što posebno upada u oči jest činjenica da u polufinalu Europskog prvenstva gledamo čak trojicu islandskih trenera. Snorri Guðjónsson sjedi na klupi Islanda, Alfred Gíslason na klupi Njemačke, a Dagur Sigurðsson na klupi Hrvatske. Jedno je sigurno – jedan islandski trener bit će u finalu.
Kako je moguće da nacija od svega 400 tisuća stanovnika, smještena na izoliranom otoku na rubu Arktičkog kruga, proizvodi vrhunske rukometne trenere koji vode svjetske velesile? Odgovor na to pitanje uvelike leži u radu i viziji jednog čovjeka, Hrvata koji je prije više od četiri desetljeća stigao na Island i zauvijek promijenio tijek njihove sportske povijesti. Njegovo ime je Slavko Bambir, čovjek kojeg se s punim pravom naziva ocem modernog islandskog rukometa i arhitektom čuda koje je kulminiralo olimpijskim srebrom u Pekingu 2008. – najvećim uspjehom u povijesti islandskog sporta.
Priča o Slavku Bambiru, rođenom u Čitluku 1939., jedinstvena je ne samo u sportskim nego i u znanstvenim krugovima. Mladi Osječanin, kasnije proslavljeni trener, u kasnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća stigao je na Island, ali ne isključivo kao rukometni stručnjak. Bambir je bio doktor veterinarske medicine i ugledni znanstvenik koji je profesionalnu karijeru gradio na Institutu za eksperimentalnu patologiju Sveučilišta Keldur u Reykjaviku, gdje je s vremenom stekao i titulu profesora. Upravo ga je ta nevjerojatna sposobnost povezivanja vrhunskog sporta i znanosti činila jedinstvenim. Dok je danju radio u laboratoriju, večeri je provodio u dvorani, prenoseći svoje znanje i strast generacijama islandskih rukometaša.
Kada je Bambir preuzeo svoje prve trenerske uloge na Islandu, rukomet je ondje bio tek amaterska razbibriga – sport koji se igrao sa srcem, ali bez sustava, discipline i taktičke zrelosti. On je bio taj koji je donio revoluciju. Uveo je profesionalne metode treninga, analizu protivnika i, što je možda i najvažnije, usadio igračima pobjednički mentalitet. Njegov pristup bio je spoj germanske discipline, koju su Islanđani prirodno posjedovali, i onog čuvenog "balkanskog vica" – kreativnosti i improvizacije koje su nedostajale njihovu sirovom talentu. Od 1988. do 1991. vodio je mušku seniorsku reprezentaciju, a njegov rad u klubovima, ponajprije u Hafnarfjörðuru, postavio je temelje za sve ono što je uslijedilo. Islanđani su pod njegovim vodstvom naučili ne samo kako trenirati nego i kako razmišljati kao pobjednici.
Zbog surove klime Islanđani su desetljećima ulagali u zatvorene sportske dvorane, takozvane Íþróttahús, čime su stvorili preduvjete da svaki dječak i svaka djevojčica, bez obzira na vremenske uvjete, imaju pristup kvalitetnim uvjetima za trening. Taj sustav, oplemenjen Bambirovom stručnošću, stvorio je nepresušan izvor talenata i, što je još važnije, trenera koji su svoje znanje potom počeli izvoziti diljem svijeta.
A da su imali Balića...
Vrhunac islandske rukometne bajke – trenutak kada je sav rad Slavka Bambira i generacija koje je stvorio dobio konačnu potvrdu – dogodio se na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008.. Malena nacija stigla je do finala i osvojila srebrnu medalju, bacivši cijeli Island u trans. "Strákarnir okkar" ("Naši dečki"), kako im tepaju, postali su nacionalni heroji, a rukomet je učvrstio status sporta broj jedan. Iako Bambir tada više nije bio aktivno uključen u reprezentaciju, svi su znali da je to srebro iskovano na temeljima koje je on postavio.
Slavko Bambir često je isticao duboko poštovanje koje Islanđani gaje prema hrvatskom rukometu. Tvrdio je da prosječni Islanđanin napamet zna postavu hrvatske reprezentacije iz 1995. godine te da s divljenjem gleda na kreativnost i talent hrvatskih igrača. Postoji i anegdota koju je Bambir volio prepričavati: Islanđani su bili uvjereni da bi, uz svu svoju snagu, disciplinu i sustav, osvojili nekoliko zlatnih medalja kada bi u svojim redovima imali samo jednog igrača poput Ivana Balića. Taj "faktor Balić" predstavljao je upravo ono što je Bambir pokušavao usaditi u njihovu igru – onu dozu genijalnosti koja pravi razliku između srebra i zlata.
Otvori KEKS Pay
