U jeku pojačanih regionalnih napetosti i najopasnije izravne eskalacije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana u posljednjim godinama, Teheran ubrzano jača svoje obrambene i ofenzivne kapacitete, oslanjajući se pritom na sve intenzivniju vojnu potporu Rusije i Kine. Suočen s otvorenim prijetnjama iz Washingtona, američki predsjednik Donald Trump u više je navrata zaprijetio izravnim vojnim udarima na Iran, dok su Sjedinjene Države u Perzijski zaljev, Omansko more i istočni Mediteran uputile ratne brodove, nosače zrakoplova i dodatne zračne snage, jasno signalizirajući spremnost na vojnu opciju.
Paralelno s protokom ruskog i kineskog naoružanja i vojne tehnologije, Iran intenzivira vojne manevre i najavljuje zajedničke vojne vježbe s Moskvom i Pekingom, nastojeći pokazati da više ne djeluje izolirano. U takvom kontekstu oblikuje se novi sigurnosni okvir u kojem Teheran, uz potporu dviju velikih sila, nastoji redefinirati ravnotežu snaga na Bliskom istoku i poslati snažnu poruku odvraćanja Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.Iranski i arapski mediji izvijestili su da su pošiljke ruskog i kineskog oružja stigle u Iran nakon onoga što je u lipnju postalo poznato kao „12-dnevni rat s Izraelom“, a njihov intenzitet znatno se povećao posljednjih tjedana, posebno nakon što je Donald Trump izravno zaprijetio vojnim udarima na Iran.
Pošiljke su, prema tim navodima, prevožene velikim vojnim zrakoplovima te su uključivale raznoliku vojnu opremu, s ciljem jačanja iranskih obrambenih i napadačkih sposobnosti. Prema gotovo sigurnim informacijama, Kina je u proteklom razdoblju imala važnu ulogu u unapređenju iranskih raketnih kapaciteta, dok je Rusija značajno pridonijela opskrbi Teherana različitim vrstama projektila. Istodobno se navodi da ruske vojne pošiljke u Iran stižu gotovo na tjednoj razini, u kontekstu sve snažnijeg strateškog partnerstva dviju zemalja, posebno nakon posljednje eskalacije.
Američke obavještajne službe sve jasnije potvrđuju da se kinesko-iranska suradnja u vojno-tehnološkoj sferi ne odvija kroz klasičnu isporuku oružja, već kroz znatno suptilniji i strateški učinkovitiji model potpore. Kina Iranu isporučuje tehnologiju dvojne namjene, industrijsku opremu i ključne elektroničke komponente koje omogućuju Teheranu da samostalno razvija i proizvodi sofisticirane vojne sustave.
Riječ je o naprednim alatnim strojevima, elektroničkim komponentama, senzorima i sustavima za upravljanje i navođenje koji formalno imaju civilnu primjenu, ali su neizostavni za razvoj balističkih projektila, bespilotnih letjelica i sustava elektroničkog ratovanja. Umjesto isporuke gotovih borbenih platformi, Kina Iranu omogućuje tehnološku samodostatnost,model koji otežava dokazivanje kršenja sankcija i dugoročno jača iranske vojne kapacitete.
Posebno je uočljiv napredak Irana u području elektroničkog ratovanja. Američke procjene povezuju iransku sposobnost ometanja satelitskih komunikacija, GPS signala i pomorske navigacije u Perzijskom zaljevu s prilagođenim sustavima koji se temelje na kineskoj, ali i ruskoj tehnologiji. Takvi kapaciteti omogućuju Iranu nadzor ključnih pomorskih pravaca i provođenje asimetričnog odvraćanja bez otvorene eskalacije sukoba.
U Washingtonu se pritom naglašava da ne postoje dokazi o izravnom kineskom vojnom angažmanu ili prisutnosti kineskih snaga na terenu. No tehnološka infrastruktura koja stoji iza iranskih sposobnosti sve je teže zanemariva. Kako je to sažeo jedan dužnosnik State Departmenta, Kina ne potiče eskalaciju, ali omogućuje kontinuitet,pomaže Iranu da održi i unaprijedi svoje vojne sposobnosti, a da pritom ostane ispod crvene linije koja bi opravdala izravnu američku intervenciju.
Takav pristup savršeno se uklapa u širu kinesku strategiju: slabljenje američkog utjecaja na Bliskom istoku bez ulaska u otvoreni sukob, korištenjem tehnologije kao alata geopolitičkog nadmetanja. Iran u tom kontekstu postaje i partner i test-poligon za oblik hibridnog ratovanja koji kombinira industrijsku suradnju, elektroničko ratovanje i stratešku dvosmislenost. S druge strane, rusko-iranska vojna suradnja posljednjih godina intenzivirala se, ali ne u obliku masovnih i javno potvrđenih isporuka gotovih borbenih sustava, već kroz selektivne transfere, modernizaciju postojeće opreme i razmjenu tehnologije.
Prema zapadnim obavještajnim procjenama i otvorenim izvorima, Rusija je Iranu isporučila ili pomogla u modernizaciji borbenih zrakoplova MiG-29 te isporučila trenažno-borbene avione Yak-130, koji služe kao ključna platforma za obuku pilota za suvremene lovce. Paralelno su vođeni pregovori o isporuci naprednih lovaca Su-35, no zasad nema čvrstih potvrda o njihovoj operativnoj isporuci Iranu. U segmentu protuzračne obrane i radarskih sustava, Rusija je Iranu već ranije isporučila sustave S-300, dok se u novijim izvješćima spominje moguća isporuka naprednijih sustava i komponenti poveznih s integriranom PZO i elektroničkim ratovanjem. Iako Moskva službeno negira isporuke najmodernijih sustava poput S-400, zapadne procjene ukazuju na transfer tehnologije, radarskih rješenja i softverske potpore koja Iranu omogućuje znatno unapređenje vlastite protuzračne i elektroničke obrane.
Paralelno s protokom vojne opreme, Iran se priprema za zajedničke vojne vježbe s Rusijom i Kinom, poznate kao „Sigurnosni pojas“, koje se inače održavaju periodično, ali njihovo aktualno tempiranje nosi snažne političke i vojne poruke. Prema ocjenama promatrača, Teheran tim potezima naglašava svoju prisutnost u Perzijskom zaljevu, Hormuškom tjesnacu i Omanskom moru, demonstrirajući razinu vojne koordinacije s Moskvom i Pekingom u trenutku rastućih napetosti sa Sjedinjenim Državama i mogućnosti širenja sukoba.
Cilj je oblikovanje novog vojnog krajolika u kojem Iran želi pokazati dubinu suradnje s velikim silama, osobito u području protuzračne obrane, raketnih sustava i projektila. Istodobno, Teheran šalje poruku da je spreman na vojnu opciju, ali i dalje formalno ističe da mir i pregovori ostaju poželjan put za regionalnu stabilnost. Istodobno, Moskva je signalizirala spremnost na posredničku ulogu, naglašavajući da Iran predstavlja ključni element ruske geopolitike te da bi ozbiljna eskalacija ili destabilizacija iranskog režima imala dalekosežne posljedice za regionalnu i globalnu sigurnost.
Ruski dužnosnici ističu strateško partnerstvo s Teheranom, uključujući razvoj prometnih i energetskih koridora sjever–jug koji Rusiju povezuju s Indijskim oceanom, uz otvorenu ponudu za diplomatsko posredovanje između Irana i Izraela kako bi se spriječilo širenje sukoba.
Otvori KEKS Pay
Danas je iranska država toliko moćna , da je dovoljno narodu proturiti oko 100,000. Kalašnjikova pa da se raspadne kao i jugoslavija u svoje vrijeme kad je bila navodno vrlo jaka vojno i politički , ali samo na papiru.