Hrvatska odbojkašica Božena Čulo (23) vratila se iz SAD-a. Kaže da je proljetni dolazak u Hrvatsku bio planiram i ranije, ali nije bio planiran dugi ostanak.
– Došla sam u Hrvatsku za proljetne praznike na tjedan dana, ali zbog epidemije ću ostati dulje. Moram priznati, nije mi teško palo biti kod kuće s obitelji – istaknula je Božena.
Kako se snalazi kada nema treninga?
– Trenutačno se fokusiram na održavanje forme, obitelj i fakultetske obaveze. Predavanja su online preko aplikacije Zoom, a što se tiče treniranja, to nikada ni ne prestaje. Trudim se trčati koliko mogu zajedno sa sestrom Ivanom. Ponekad se uključi i otac Jure kada nije preumoran od posla.
Kada se počela baviti odbojkom?
– Ozbiljnije s 14 godina, kada sam se preselila iz Bjelovara u Zagreb. Nedugo nakon što sam počela trenirati odbojku u zagrebačkoj Mladosti, Marija Anzulović došla je u klub kao trener za individualne treninge. Upravo je ona je bila ta koja mi je usadila ljubav za odbojku. Sjećam se da bih dolazila na njezine treninge dva puta dnevno, samo da što više naučim i što brže napredujem. Nekada bih trenirala i po šest sati dnevno.
Sportska obitelj
Otkud sportski gen?
– Iako moji roditelji, kao i ostatak uže obitelji, nisu bili dugo u sportu, moram priznati da su mi baš oni usadili taj sportski duh. Tata je nešto kratko trenirao te-kvon-do, brat je trenirao nogomet do kraja srednje škole, a moje dvije sestre su trenirale odbojku.
Kakav je bio taj odbojkaški put?
– Nakon Bjelovara, u zagrebačkoj Mladosti ostala sam sve do odlaska u Ameriku. Imala sam tu čast igrati i za seniorsku ekipu Mladosti, s kojom sam osvojila Kup Hrvatske i prvenstvo. Bila sam pozvana u hrvatsku juniorsku reprezentaciju, a sa 17 godina bila sam na pripremama sa seniorskom reprezentacijom. Igrala sam na poziciji primača/pucača, ali oduvijek mi je želja bila biti libero. Mojim odlaskom u Ameriku to se i ostvarilo.
Kako se odlučila otići u Ameriku?
– Svjesna sam da je odbojkaška karijera samo privremeno iskustvo, i da je to nešto čime se neću moći baviti cijeli život. Obrazovanje je jako bitno, a prilike kao što je puna stipendija na nekom prestižnom američkom fakultetu se ne odbijaju. Drugi razlog odlaska bio je to što nisam osjetila da se moj rad cijenio u Mladosti. Za nekoga tko trenira i po šest sati dnevno, i tko ima odlične rezultate, bilo je krajnje nepravedno da zbog uplitanja roditelja i vodstva tadašnje uprave ne igram u prvoj postavi. Toliko me to pogodilo da sam čak htjela i odustati od odbojke.
Istraživačka asistentica
Kakvi su bili počeci života u Americi?
– Početak je uvijek najteži. Od navikavanja na američku kulturu i hranu do odvojenosti od prijatelja i obitelji u Hrvatskoj. Svakog dana budila bih se u šest, doručkovala, otišla u teretanu pa na predavanja. Zatim su slijedili odbojkaški treninzi. Nakon večere bih učila i odrađivala fakultetske obaveze. Nažalost, bilo je malo slobodnih dana. Radila sam kao istraživačka asistentica u području magnetske rezonance i stažirala na Vrhovnom sudu Los Angelesa.
U SAD-u je i promijenila sveučilište.
– Po dolasku u Ameriku bila sam na Florida State Universityju. Nakon godine i pol dana, prebacila sam se na Loyola Marymount University. Odgovor je vrlo jednostavan. FSU je odlična škola, ali nisam se pronašla u ekipi i nisam smatrala da su treneri, po mom skromnom igračkom mišljenju, dovoljno stručni.
Kakvi su planovi vezani uz odbojku?
– Voljela bih igrati u samom vrhu profesionalne razine, bilo odbojku na pijesku ili dvoransku. San mi je igrati sa sestrom Ivanom za hrvatsku reprezentaciju u odbojci na pijesku, ali prvo je moram nagovoriti da počne opet trenirati odbojku.
Imate li kakav zanimljiv hobi?
– Da, volim surfati i isprobavati stvari koje znam da u Hrvatskoj neću moći.
Koja je najluđa stvar koju si do sada napravila?
– Najluđa stvar? Svakako skydiving. Moji roditelji nisu znali za to kada se dogodilo, nisam htjela da dobiju infarkt znajući čime se bavim.
Eto u americi za tjedan bez posla ostalo 4 000 000 ljudi, vidiš kak jako te cijene, kad te ne trebaju vrt znogom