Trener Dinama Kruno Jurčić dao je uvodnu riječ, najavio utakmicu s Cibalijom i prepustio riječ maksimirskom gazdi koji je drugi put u ovom tjednu otvorio dušu novinarima. Teme: nezadovoljstvo igračima, kraj polusezone, Liga prvaka i naravno – Eduardo da Silva.
– Ovaj Jurčićev uvod o utakmici sjajan je centaršut za ono što ću vam reći. Jer sam po 101. puta nepogrešivo u pravu. Na jedan sigurno neobičan način nešto ću podijeliti s vama. A to je da sam i danas na ovoj konferenciji za novinare dobio potvrdu da ne samo nas u Dinamu, zaposlenike i igrače, manje ili više uopće ne zna da se sutra igra utakmica u Vinkovcima nego da se u srijedu igra protiv Lyona.
Nikoga ne zanima Liga prvaka
– Vi niste postavili nijedno pitanje o utakmici koja će nam potvrditi naslov jesenskog prvaka. Tri godine dolazim na posao kao da idem na najteži prinudni rad. Godinama sam dolazio s veseljem, sada dolazim jer moram i iz ljubavi prema Dinamu da ga ne ostavim u glibu. Još jednom ponavljam, istu sekundu kad se složi grupa ljudi koja će moći obećati da će voditi klub barem na 60 posto kako smo vodili, dočekat će ih crveni tepih.
– Tema ove presice je bol i spoznaja da nakon 12 godina što nismo bili u LP-u, to nikoga apsolutno ne interesira. Govorim vam što vidim, nisam slijep ni gluh. Nitko ne priča o Cibaliji ni o Lyonu, a ne mogu nego preko vas napraviti mobilizaciju na Krunu, ali ne zato što to njemu treba, jer je on jedini čovjek koji razmišlja samo o Dinamu. On mi je saveznik i tu je onaj odgovor na pitanje zašto ga ja tako podržavam i nudim mandat. Vidim svojim očima što radi na treningu, kako priprema utakmice i koliko mu je stalo.
– Vidjeli ste protiv Reala kako smo ušli u utakmicu. Nema to veze s rezultatom, nisam bio zadovoljan da je bio gori, nego ostajem pri tome da su ulazak i priprema za susret bili sramotni. Gledali smo film o Kralju, ulazio sam u svlačionicu u Zaprešiću. Što je najtragičnije, shvatio sam da nije sada to prvi put, i ja sam radio analizu povijesnu i uvijek u 10. ili 11. – 12. mjesec, mi ne sličimo na ništa. Ljudi su na Copacabani, Mljetu, Mauricijusu, Sejšelima, kod punice. A ja kao magarac godinama branim igrače, trenera, napravio sam od sebe kretena.
– Nazivate me kontroverznim, a ja samo beskrajno volim Dinamo. Ovdje sjedi čovjek koji će u svoja dva mandata koja će trajati minimalno tri godine, uzeti pet trofeja. Čeka nas Lyon gdje nam neriješen rezultat donosi dobar koeficijent, no o tome igrači ne misle.
– Igrači već mjesecima ne žive za taj rezultat, iako se oni možda i napale na tu utakmicu. Pa forma se ne naručuje za jedan dan. Struka je uvijek napravila svoj maksimum, a ne možemo ga prijeći jer oni zbog koji klub postoji, koji u milijunima kuna primaju plaće, nemaju odnos prema klubu, navijačima da to uzvrate. Pozivam vas zato da svi skupa stvorimo sinergiju, kao što je bila ona u šestom mjesecu. Pročitajte što ste pisali tada, što smo napravili od stadiona.
– Radili smo 24 sata, nitko nije vjerovao, ni Kruno niti igrači. Tisuće ljudi kupilo je skupe karte da bi nas bodrili, a nakon 17. 8. sve se raspalo. Tipično balkanski jer je ''mali Ivica'' dobio nešto i nema se više zašto truditi. Na pragu smo sedmog naslova i sada ispada da nismo dobro napravili, po mojim kriterijima nismo.
Skakao sam za curu iz 7. c
– Kad me na školskom natjecanju gledala cura iz 7. c, skočio sam u dalj više od svojih mogućnosti. I naši igrači žele svoju publiku jer kad te bodri, ti gineš, a kad te vrijeđa, predaješ se. Molim sada, kratkoročno, šefe, da preneseš igračima moje riječi iako oni čitaju portale i važna im je svaka riječ o njima. A onda vam neće dati izjave što im nisam ja naredio niti se sa time slažem. Protiv Cibalije i protiv Lyona moramo poginuti muški pa makar izgubili. No, ni u jednu ni u drugu ne ulazimo kako bismo trebali. Ne zbog tebe Kruno, nego zbog odnosa igrača. Svih ovih godina pošteni treneri su padali zbog njih.
– Znamo točno što nam nedostaje. Nedostaje nam vatra, strast u kojoj bi igrači za dres, grb i rezultat još više ginuli. Razlika između Hajduka i Dinama je u menadžmentu. Hajduk ima sjajne igrače, Tomasova i Sharbinija u špici, iza Lendrića... no nema što mi imamo, i ovom prilikom im se ispričavam, ali nije da im solim pamet nego su to razlozi što smo mi prvi. Zato često podmećem leđa i branim igrače kad ne trebam, riskiram ugled u svlačionici, a tamo spašavam glavu, klub. Nema trenera kojem neću ulaziti u svlačionicu, a sljedeći potez je hvatanje za grkljan kao što sam to već jednom igraču napravio.
– Slijede tri mjeseca blagdana, praznika i treba ih provesti u radosti, ne u tuzi jer smo kompromitirali naše stanje na tablici u ove dvije utakmice. Nemam primjedbu niti na jednog pojedinačnog igrača, no točno se zna koji i zašto nisu dali maksimum. Bila to povreda, planiranje transfera, bolesna baka. Uljuljkaju se, nemaju dovoljno ambicije... Bit ćemo i osmu godinu prvi, to već sada mogu reći. Sva 33 igrača zaslužuju biti u Dinamu.
– Ovo je nemoguće što sam ja sa svojim suradnicima uspio napraviti, donio 200 milijuna eura klubu, a ne vraća se od onih koji bi trebali to vratiti. Neću najavljivati svoj odlazak, no on je moguć svaki dan. Rekao sam o čemu ovisi, samo o tome da nekome normalnom to predam. Pitanje je dana kad ću eksplodirati od stresa i bolesti, a zašto? Da netko ne izvršava svoje obaveze.
– Želio bih što lakšu skupinu na Euru, normalno. Rekao sam, ako ne budemo među prvih četiri, da je to neuspjeh. Imamo takve igrače da je to realno za očekivati.
Opet o Eduardu
– Temu Eduardo – Mamić zaključio sam rečenicom koju sam dao svom privatnom novinaru Olivariju, kako vi kažete, da sve prepuštam sudu i Bogu, osim samo da ovo dodam i više nema šanse da više išta kažem. Hrvatska je pravna država i svakodnevno smo svjedoci nepravde koji se raznim kanalima, kvaziodvjetnicima i komentatorima da se provodi po medijima ono što je u nadležnosti sudova. Eduardov odvjetnik i on vrše nezabilježen pritisak na sudstvo, nanose štetu meni i Dinamu i ja ih molim da se suzdrže od svojih nepoštenih komentara.
– Neki novinari išli su pitati mamu i tatu Eduardove supruge što ona misli, pa su išli pitati njegova kuma, vjerojatno će ići i kod ''tete'' i ''babe'', ne bi li malo to brijali u smjeru koji njima paše. Radili su se ugovori 2001. godine, kad je Eduardo imao 18 godina, kad ja nisam bio u Dinamu da opet ponovim – kazao je Mamić pokazujući ugovore i nakon što ih je ponovno detaljno objasnio, rekao kako je to sve što je imao reći o toj temi.
Ili ipak ne...
– Htio sam mu dati ženin stan na korištenje, da majku iz Brazila dovede u Zagreb. Oduševio se, nije mogao vjerovati, a onda sutradan, po nalogu žene Andree, došao je i tražio da ga i pripišem na njega.
– Znate što je najsmješnije? Stalno sam izbjegavao ovakav scenarij, radi svog djeteta Dudua, reprezentacije, navijača, novinara. Šutio sam, no kad je duša uzeta do kraja, i nisam ja taj koji je izašao van. Ne tražim po ugovoru 25 posto nego svoj milijun eura na kojim opet gubim jer nema istu vrijednost danas. Čovjek ne zna tko mu je otac, ja sam mu otac... – zaključio je Mamić dodavši kako je u posebnom stanju i da ne zna hoće li na put u Vinkovce.
Otvori KEKS Pay
jedna budala manje,,,,,,,,,,,,,,,