Vlak je polako pristajao u stuttgartsku željezničku luku, nedjelja se dijelila točno na pola, s neba je stizalo 40 stupnjeva, a u prsima sam osjetio čudan pritisak. Pred hotelom Zeppelin, istim onim gdje su još u četvrtak bili kockasti, stajao je autobus s natpisom "One nation, one trophy" koji će za nekoliko sati Beckhama i društvo odvesti u bitku za četvrtfinale. Englezi su bili neobično mirni, a ja nekako izgubljen stojim tu na mjestu nesreće.
Tri dana nakon toga nema nijedne hrvatske zastave, nijedne kockaste majice, nijedne poznate riječi. Nema svih koji su od listopada prošle godine štedjeli, dizali kredite, uzimali godišnje odmore i bolovanja, koji su sanjali 1998. Ili barem nešto slično.
Više nema vatre, ostao sam sâm na velikom spektaklu, od petka sam samo novinar drugog razreda. To nam je svima priuštio izbornik Zlatko Kranjčar, koji je obećavao više od Milana Bandića, koji je naciju šopao četvrtfinalom, možda i nekim čudom. No to je bila "spika" za publiku, u tih se mjesec dana uspjelo sve srušiti.
Zbog toga što momčad nije bila dovoljno tjelesno pripremljena, zbog toga što je sin morao igrati iako nije mogao veći dio turnira hodati, zbog toga što je u posljednjoj utakmici mijenjao taktiku koja nije imala nikakvu logiku, zbog toga što je jednostavno pokazao da nije dorastao zadatku. I nakon svega - on nije kriv, taj je teret prebacio na leđa svojih igrača, na okolnosti u igri koje kao predznak imaju riječ - sreća. I ne želi se ispričati naciji, ne želi mandat staviti na stol iako je to lekcija iz minimuma pristojnosti.
Neću amnestirati ni igrače, koji također krive samo Cicu, ne polazeći od osobne kritike, koja bi dobro došla većini onih koji su na zelenom tepihu u nogometnom amfiteatru igrali kako su igrali - nikako. Za neke se nadam da su odigrali i posljednju utakmicu. Na odlasku prema stadionu zaustavila su me dva Ekvadorca, tražila ulaznicu i pogledala akreditaciju.
- Cro... ac...
- Da, Croatia - uzvratio sam.
- Zar i vi igrate?
- O, ne, ne. Mi smo... Ma nema veze - zaključio sam.
Trajali smo kao jogurt, deset dana. Na kraju se ukiselio, kao i naš nogomet. A glavni su glumci još tu! Dokad?
