To je za rubriku vjerovali ili ne: Hajduk se od naslova prvaka oprostio još početkom ožujka glatkim porazom od Dinama kod kuće 1:3, potom je ispao u četvrtfinalu Kupa od Rijeke, u međuvremenu je zaostao za Dinamom čak 18 bodova – te ostao samo na jednom bodu u četiri međusobna ogleda s plavima – a trener koji je sve to potpisao upravo priprema momčad za sljedeću sezonu?!
Ništa osobno protiv Gonzala Garcije, ali zar je Hajduk zaista na to spao? Zar je ovo nešto s čim se Hajduk odjednom zadovoljava? I gdje je nestao onaj Hajdukov sad već prepoznatljiv modus operandi – kada se izgube trofeji, trener leti? Evo, prva asocijacija na to smjena je Mislava Karoglana u travnju 2024., pet kola prije kraja prvenstva, kada je Hajduk bio treći na ljestvici s deset bodova manje od lidera Rijeke. Tada je procijenjeno kako domaći dečko Karoglan nije dorastao zadatku i krenulo se u drugom smjeru.
A po čemu je to Garcia uspješniji, dojmljiviji ili perspektivniji od Karoglana? Ili prije od Ivana Leke – koji je sada nadomak titule u Belgiji, ili posrnulog stručnjaka zvučnoga imena Gennara Gattusa?
Još jedna Hajdukova sezona za zaborav statistički nije najlošija otkad je Lige 10. Bilo je sezona kada je Hajduk bio zamrznut na minus 38 u odnosu na Dinamo (2014./2015.) i treći na ljestvici, jednom mu se – 2018./2019. – dogodilo i minus 30 i četvrto mjesto, a u sezoni 2019./2020. Hajduk je bio peti u HNL-u.
A opet, teško se oteti dojmu kako je Garcijin narativ "ja sam drugi, a Hajduk je u prošloj sezoni bio treći" – teška demagogija. Od trenera koji, prema nekidan objavljenim podacima, mjesečno inkasira 40 tisuća eura, ipak se očekivao značajniji iskorak. U najmanju ruku da barem dođe nadomak grupne faze Konferencijske lige – a ne da ispadne od Albanaca, da barem do početka svibnja bude u utrci za titulu ili barem polufinalist kupa, da ima barem jednog A reprezentativca Hrvatske...
Evo i zašto: Garcia je dobio u ruke Marka Livaju – što bi za svakog trenera trebao biti dar od Boga. Dobio je na početku sezone dva golema pojačanja, reprezentativnog kalibra – Antu Rebića i Ivicu Ivušića. Naslijedio je prekaljene prvoligaške igrače, Šarliju, Melnjaka, Krovinovića, Šegu, doveo Marešića, posjeduje dinamitnog veznjaka Pukštasa, A reprezentativca Kanade Sigura...
I ne samo to: Garcia je u stručnom kadru imao dvojicu kapitalaca, Gorana Vučevića i Ivana Rakitića, i ono što je svakome klubu i treneru neprocjenjivo – u prosjeku dvadeset tisuća navijača na domaćim utakmicama, pa i tisuće na gostovanjima. Iz navedenog vidljivo je kako je sve to kapitalizirao; toliko kvalitetno da mnogi još od ožujka jedva čekaju da ova sezona završi i da se krene u novi reset. Umjesto prgavosti, napetosti, borbe za trofeje, nastupili su ravnodušnost i letargičnost. Jer se Hajduk s Garcijom nije pomaknuo s mjesta.
Po svemu kako su se u Hajduku odvijale stvari u ovoj sezoni, Gonzalo Garcia nije zavrijedio novu šansu, bez obzira na svoj ugovor i njegove klauzule. Jednostavno – jer njegov nogomet nije ni moćan, ni očaravajući, ni perspektivan, ni konkurentan. Kao što novu šansu nije bio zaslužio ni Gattuso.
Bude li Hajduk dosljedan u svojim postupanjima prema trenerima koji podbace u rezultatu, Garcia ne bi trebao krenuti u novu sezonu s bijelima. Takav scenarij zaista nikoga ne bi iznenadio. I možda bolje sa smjenom trenera reagirati odmah, nego, primjerice, u listopadu – ako Hajduk ne bude u Europi i nastavi li u ovom stilu u HNL-u.
Otvori KEKS Pay
Tomislave, ti se pitaš gdje je nestao onaj "modus operandi"? Misliš onaj koji im je donio 21 uzastopnu fritulu? Misliš li da ga treba forsirati i dalje? Ili je možda baš on kriv? I Kovačević je trebao po nekom "modus operandi" letiti nakon serije loših te rezultata Dinama na jesen, ali je Boban bio dovoljno mudar da promijeni nekadašnji "modus operandi". Tko ti kaže da to nije recept i za Hajduk? Meni se kao dinamovcu čini da Hajduk debelo zaostaje za Dinamom u mnogim stvarima koje ni Guardiola ne bi mogao u ovom trenutku poništiti.