"Znate li gdje sada stojite?" Pitanje je to koje je turistički vodič tijekom godina postavio bezbroj puta. Usred guste šume, okružen drvećem visokim desetak metara i gustom vegetacijom, odgovor se nimalo ne nazire. Grupa posjetitelja nalazi se u srcu zone isključenja, u Pripjatu, gradu duhova koji je nekada bio dom za 50.000 ljudi. Napušten je preko noći nakon eksplozije četvrtog reaktora u obližnjoj nuklearnoj elektrani Černobil, 26. travnja 1986. godine. Tek kada vodič uputi pogled grupe prema gore, kroz krošnje se ukaže usamljeni, zahrđali stup reflektora.
- Tako je, ovo je Centralni stadion. Stojite na nekadašnjoj atletskoj stazi. A ovo drveće ispred vas... to je nogometni teren.
Pripjat je bio grad budućnosti, model sovjetskog "atomgrada" izgrađen 1970. godine za radnike černobilske elektrane i njihove obitelji. S prosječnom starosti stanovnika od svega 26 godina, bio je to grad mladosti i poleta. Životni uvjeti smatrali su se daleko superiornijima od ostatka Sovjetskog Saveza, kao nagrada za važan i opasan posao koji su obavljali. Grad je imao kina, bazene, zabavni park i impresivnu Palaču kulture. Sport je bio ključan dio svakodnevice, a nogomet je, naravno, bio najvažniji. Tako je sredinom sedamdesetih osnovan Stroitel Pripjat. Ime kluba, "Stroitel", na ruskom znači "Graditelj", odajući počast radnicima koji su podigli i elektranu i grad. U početku su momčad činili upravo ti radnici, no s rastom ambicija, klub je počeo privlačiti i talentirane igrače iz cijele regije, takozvane "visibabe", koji su bili fiktivno zaposleni u elektrani, a zapravo su primali plaću da bi igrali nogomet.
Pod vodstvom Vasilija Kizime, direktora izgradnje elektrane, Stroitel je dobio značajnu financijsku podršku. Vrhunac ambicija dogodio se 1981. godine, kada je za trenera doveden Anatolij Šepel, bivši reprezentativac SSSR-a i zvijezda Dinamo Kijeva. S njim na čelu, Stroitel je osvojio tri uzastopna prvenstva Kijevske oblasti i postavio si cilj ulaska u profesionalnu sovjetsku Drugu ligu. Godine 1985. ostvarili su najbolji plasman u povijesti, završivši drugi u svojoj amaterskoj ligi, samo četiri boda iza prvaka. Svi su vjerovali da je sljedeća godina njihova. Da bi se taj san ostvario, bio je potreban i novi dom, stadion dostojan profesionalnog kluba.
Tako je započela izgradnja stadiona Avanhard, modernog zdanja s kapacitetom od 5000 mjesta, reflektorima i velikom natkrivenom tribinom. Uzbuđenje u Pripjatu raslo je iz dana u dan.
Sve je bilo spremno za veliko otvorenje zakazano za 1. svibnja 1986., na Praznik rada, jedan od najvažnijih datuma u sovjetskom kalendaru. U goste je trebala stići momčad moćnog Dinamo Kijeva. No, prije te fešte, Stroitel je imao još jedan važan posao. U subotu, 26. travnja, na svom starom terenu trebali su odigrati polufinale regionalnog kupa protiv rivala, kluba Mašinostroitelj iz Borodjanke. Ta utakmica, kao ni ona s Dinamom, nikada nije odigrana.
U 1 sat i 23 minute ujutro, tijekom rutinskog sigurnosnog testa, reaktor broj četiri černobilske nuklearne elektrane je eksplodirao. Stanovnici Pripjata vidjeli su bljesak na nebu, no vlasti su ih uvjeravale da nema razloga za brigu. Dok je iz uništenog reaktora sukljala radijacija stotinama puta jača od one u Hirošimi, život u gradu nastavio se normalno. Ljudi su išli u kupovinu, djeca su se igrala vani, a igrači Stroitela ujutro su došli na stadion kako bi pokosili travu i iscrtali linije za poslijepodnevnu utakmicu. Nisu ni slutili da stoje na smrtonosno kontaminiranom tlu. U međuvremenu, stotinjak kilometara južnije, u Borodjanki, trening domaće momčadi prekinuo je vojni helikopter koji je sletio na centar igrališta. Ljudi u zaštitnim odijelima izašli su i kratko priopćili treneru da se na put ne kreće. Utakmica je otkazana zbog "incidenta" u elektrani.
Valentin Litvin, kapetan Stroitela, to je jutro putovao u Pripjat iz obližnjeg sela. Policija ga je zaustavila na mostu na ulazu u grad, no nitko mu nije znao reći što se događa. Prošao je i otišao ravno na stadion, gdje su mu suigrači rekli da gosti vjerojatno neće doći. Kasnije se popeo na krov deveterokatnice u kojoj je bilo sjedište kluba. "Vidio sam nuklearnu elektranu", prisjetio se godinama kasnije, "i dim koji se dizao iznad ruševina reaktora broj četiri." Tek tada su misli s nogometa prešle na obitelj. Njegova supruga bila je u bolnici u Pripjatu. Otrčao je do nje i pomogao joj da pobjegne kroz prozor u prizemlju. Dok su na motociklu napuštali grad, prolazili su pored dugih kolona praznih autobusa koji su čekali naredbu za početak evakuacije. Naredba je stigla tek 36 sati nakon eksplozije. Stanovnicima je rečeno da ponesu samo najnužnije jer će se vratiti za tri dana. Nitko se nikada nije vratio.
Nakon katastrofe, zaboravljeni nogometni klub iz Černobila pokušao se održati na životu. Dio evakuiranih stanovnika, uključujući i neke igrače, preseljen je u novoizgrađeni grad Slavutič. Klub je promijenio ime u Stroitel Slavutič i odigrao još dvije sezone u amaterskoj ligi. No, duh momčadi bio je slomljen. Igrači su bili raseljeni, mnogi su kao "likvidatori" sudjelovali u opasnim poslovima čišćenja oko reaktora, a financijska potpora je presušila. Krajem 1988. godine, klub koji je sanjao o profesionalnim visinama tiho je ugašen. Ironično, Mašinostroitelj iz Borodjanke, momčad s kojom se trebala igrati ona neodigrana utakmica, te je sezone osvojila kup.
Danas, stadion Avanhard stoji kao nadrealni spomenik prekinutim snovima. Zahrđali reflektori i raspadajuće drvene klupe na tribinama jedini su svjedoci nogometne priče koju je progutala šuma. Trideset godina nakon katastrofe, 2016. godine, veterani Stroitela i Borodjanke konačno su odigrali svoju utakmicu. U prijateljskom susretu šezdesetogodišnjaka rezultat je bio 2:2, a gosti su pobijedili na jedanaesterce. Bilo je to emotivno okupljanje. Serhij Veličko, jedan od bivših igrača Stroitela, vratio se u Pripjat samo jednom, kako bi kćerima pokazao grad u kojem se rodio.
Otvori KEKS Pay
