Donna Vekić, najbolja hrvatska tenisačica, bila je posebna gošća konferencije naslovljene "Od igrališta do Olimpa – financiranje budućnosti sporta", koju je u Bruxellesu organizirala europarlamentarka Nikolina Brnjac.
Slušajući je kako govori, lako smo je mogli zamisliti u Europskom parlamentu u kojem se bori za prava sportaša– Ima li Donna interesa za politiku?
– U tom smislu definitivno imam, inače ne bih bila ovdje. Tu sam ako mogu pridonijeti razvoju sporta u Hrvatskoj i da se što više djece bavi sportom. Kako posljednjih nekoliko godina radim na tome, držim da su mi četiri izgrađena javna terena u Osijeku najveći uspjeh u karijeri. I jako mi je drago što sam uopće došla u poziciju da tako mogu pomoći zajednici.
Kako ste uopće osjetili potrebu da tako vratite zajednici?
– Znam što je meni nedostajalo kada sam počinjala igrati tenis. I zato mislim da je ova konferencija velik korak prema naprijed. Problem današnjeg digitalnog doba jest što sve manje klinaca prakticira sport. Ja čak i sebe uhvatim da "skrolam" pa si kažem "hej, stop, izađi iz toga". Sve u svemu, roditelji moraju malo više poticati svoju djecu. Kad sam ja počinjala, nije bilo društvenih mreža i videoigrica, a kako sam imala puno energije, roditelji su me usmjerili na sport.
Čija je ideja bila nazvati četiri terena imenima četiriju Grand Slam turnira?
– Obiteljska, rekla bih. Moja ideja je bila da prvi bude trava i da se zove Wimbledon. Taj teren je izgrađen prije četiri godine.
Rekli ste na konferenciji da je popunjenost tih terena više od 90 posto? Kada ste u svom Osijeku, obiđete li te terene da škicnete tko to tamo igra tenis?
– Taj teren po imenu Wimbledon najbliži je našoj kući i svaki put kada sam u Osijeku, prođem pokraj njega i uvijek je netko na njemu. Bilo to u osam ujutro bilo osam navečer. Mi imamo online uvid u popunjenosti terena jer se online možete zapisati, nakon čega dobijete kod i uđete u teren.
Dakle, ograđeni su?
– Da, jesu. Prvi smo teren napravili prije četiri godine i svi su tereni u dobrom stanju, nema tragova vandalizma, neke štete. Nitko nije tamo da bi to kontrolirao, već ljudi dođu s idejom da se bave sportom. Uostalom, tenis je najzdraviji rekreativni sport jer angažirate ruke, noge, mozak, koordinaciju između oka i ruke.
Ljudi su očito prepoznali tu dobru volju obitelji Vekić?
– Prva polovica dana škole imaju prioritet, a popodne se mogu svi prijaviti, pa tako i stariji korisnici. Prioritet ipak imaju mladi.
Ima li takvih primjera još u svijetu?
– Nema. Ima posvuda javnih terena, ali baš da je takav koncept, četiri Grand Slam podloge, to nema.
Znaju li vaši kolege tenisači i tenisačice za to? Razmišlja li netko da krene vašim tragom?
– Znaju oni, no nema toliko ljudi s tolikim ambicijama. Za to stvarno treba puno energije i ambicije, a ni ja u tome ne bih uspjela bez podrške obitelji, koja svakodnevno brine o tome. Naročito u ovoj fazi života jer se ja još bavim profesionalnim tenisom. Nije to baš nešto što se začas riješi. Svi imaju ideja, ali ih treba i realizirati.
Sljedeća godina bit će mi 14. na WTA Touru
Da se nešto ponudi drugima potrebno je i altruizma. Jer, nije tu samo u pitanju financiranje projekta već i vrijeme i energije, koje je trebalo uložiti da bi u Osijek stigle četiri pobjednice Grand Slam turnira – Martina Hingis, Mary Pierce, Marion Bartoli i Iva Majoli.
– Pa da. Treba napraviti dobar balans. Jer ti neki projekti i događanja uzimaju puno energije od moga profesionalnog bavljenja tenisom, ali sam imala cilj – započeti to dok još igram. A sada moram razmišljati kako bolje organizirati svoje vrijeme da moj tenis ne pati.
Na konferenciju eurozastupnice Brnjac spomenuta su dva važna psihosocijalna statusa čovjeka – socijalna mobilnost i mentalna snaga – koji se grade bavljenjem sportom. Prilično je vidljivo kako je vaše bavljenje tenisom utjecalo na vašu socijalnu mobilnost.
– Obišla sam svijet više puta, govorim nekoliko jezika, engleski, španjolski i francuski. U svakoj od država u kojoj sam igrala imam prijatelje. Kamo god odem, imam nekoga. A bogatstvo je i imati doticaj s različitim kulturama.
Imate li na turnirima vremena posvetiti se turizmu, otići do neke znamenitosti ili pak muzeja? Ili vas ritam nastupa na turnirima prisiljava da, kad izađete iz turnira, već se morate posvetiti nastupu na sljedećem?
– Sljedeća godina bit će moja 14. godina na Touru tako da sam sve te gradove i znamenitosti obišla. Imam već svoja najdraža mjesta u tim gradovima. Jesu li to restorani, ulice ili muzeji, oni malo rjeđe, ali to malo energije oduzima, a ja volim različite stvari.
Engleski se danas lako nauči kroz pop-kulturu i putovanja, no kako ste naučili španjolski i francuski? Jeste li išli na tečaj ili je sve bilo usput?
– Španjolski sam naučila dok sam još s 10 godina gledala telenovele. Kada bih išla na turnire, govorila bih sa Španjolcima na španjolskom. Francuski sam učila zato što živim u Monacu pa sam tijekom COVID epidemije uzela tečajeve jer je jezik težak. Razumijem sve, mogu i govoriti, ali s jako puno pogrešaka. Možda ga jednog dana, do nekog parlamenta, naučim i dobro govoriti.
S obzirom na to da živite u Monacu, zanima nas je li potrebno nešto posebno da biste ondje imali status "resident"?
– Morate imati stan, odnosno nekretninu.
Posao s mirisnim svijećama ide dobro
Spominjali ste mentalno zdravlje? Kako bavljenje sportom utječe kod vas? Ne samo kada gubite meč pa ga morate preokrenuti nego i u životu?
– To je vrlo zanimljivo pitanje jer ja mislim da profesionalni sport nije ni fizički ni psihički najzdravija stvar. Stalno ste pod stresom, no to vas pripremi za sve u životu što će se događati poslije – bude vam prilično lakše jer ste neke situacije doživjeli u profesionalnom sportu. Rekreativno bavljenje sportom pak jako pomaže mentalnom zdravlju. Ne mora to biti teniski trening, no ako sam nervozna, odem trčati ili u šetnju i odmah se bolje osjećam. Uostalom, svaka sportska aktivnost aktivira hormone sreće.
Zacijelo i život može biti preslika teniskog meča. On krene dobro i odjednom nešto počne zatezati u mišiću ili naprosto više ne služi ruka kao u prvom setu.
– Nema odustajanja. I život ide gore-dolje, ali morate znati da poslije kiše uvijek dolazi sunce, ali i da će poslije sunca uvijek doći kiša. Tako da moraš biti na sve spreman.
Imate li neke mantre kada vam se to događa u meču? Posežete li za samorazgovorom, obraćate li se sama sebi kako biste si organizirali misli, da se motivirate ili pak utješite?
– Da, često u vrijeme meča razgovaram sama sa sobom. Nedavno sam pročitala da uspješni ljudi često govore sami sa sobom. Tako da ću to pojačati sada, ha, ha. Uvijek se pokušavam koncentrirati na sljedeći bod jer u sportu nikad nije kraj sve dok sudac ne kaže "game, set, match" i dok se mi ne rukujemo. Vraćala sam iz nemogućih situacija, ali sam i gubila mečeve za koje sam mislila da su gotovi.
U kojem ste meču izveli najluđi preokret i potom dobili?
– Najsvježije je četvrtfinale Olimpijskih igara protiv Kostjuk, gdje sam gubila meč lopte, gubila 2:5 u trećem setu u tie-breaku. Po svemu nisam trebala dobit taj meč, a dobila sam ga.
A koji ste to pak meč izgubili, a mislili ste da je vaš?
– Protiv Naomi Osake u Stuttgartu kada sam u trećem setu imala 5:1 i 30:0.
Što se tada zna dogoditi?
– Često se zna dogoditi da se suparnica totalno opusti i razmaše i u tim situacijama lopte joj krenu ulaziti. Teniski se meč tako brzo može okrenuti da morate biti fokusirani doslovce do posljednjeg poena.
Je li lakše igrati s osjećajem da više nemate što izgubiti?
– Uvijek imate nešto izgubiti. Tako se kaže, ali ja još nisam imala taj osjećaj. Ja bih voljela da nekad imam taj osjećaj, ali ga još nisam imala.
U kojoj ste fazi svoje karijere? S obzirom na to da se produljio vijek sportaša i sportašica, sa svojih 29 godina čini se da ste u najboljim godinama.
– Dakako, bliže sam kraju karijere nego početku, a koliko ću dugo još igrati, to ne znam. Ja sam jako mlada počela, već sa 16 godina bila sam u Top 100 tako će sljedeće godine biti 14. godina na WTA Touru, a to zahtijeva jako puno energije i moje tijelo to osjeti, Dokle god imam snage i volje za dalje, a to osjetim, igrat ću.
Treba li vam sada više vremena za oporavak nakon meča ili treninga nego prije?
– To je samo jedan faktor. Recimo, sve teže mi padaju putovanja pa oporavci nakon mečeva, koliko možeš dati sebe na samom treningu... Limiti su sve niže i tu treba biti jako oprezan.
Genijalni Ante Kostelić znao je reći da na Janičinu i Ivičinu primjeru da je ekstenzitet treninga bitan u dječjoj dobi jer tada možete trenirati jako puno, a polije treba trenirati umjerenije.
– Da, nije to sada treniraj više i jače, nego treniraj pametnije. Definitivno više ne mogu trenirati četiri sata dnevno, ali između dva i tri sata moram. Neki minimalni dio morate odraditi. Tenis je trenutačno na takvoj razini tjelesne zahtjevnosti da bez toga nemaš izgleda.
Što vam to teško pada kod putovanja?
– Najviše mrzim pakiranje. Ne samo kada se pakiram za nego dulje razdoblje nego i za pet dana. Uvijek sam nervozna, ne znam što mi to toliko smeta. A svaki put sve više stvari nosim, a pola toga ne koristim. A ne mogu se psihički posložiti da ne nosim toliko stvari.
Kako podnosite vremensku razliku kojoj ste vi tenisači nerijetko izloženi?
– Dobro. Mi tenisači nemamo izbora, nemamo vremena ne podnositi vremensku razliku. Puno bolje podnosim kada idem na turnir nego kada se vraćam doma i imam nekoliko dana lufta, kada znam da se ne moram sutra probuditi rano.
Uvijek smo se pitali kako vi tenisačice i tenisači podnosite situacije mogućeg ispadanja u prvom kolu na nekoj dalekoj destinaciji poput Tokija, recimo? Prevalili ste pola svijeta radi jednog meča? Kakav to bude osjećaj?
– Zato i jest teško ostati stabilan u profesionalnom sportu. Ne samo zbog takvih putovanja nego i zato što si tako teško trenirao. No, dobra stvar u tenisu jest to da je sljedeći tjedan novi turnir. Imamo jako puno turnira i vrlo brzo imate novu priliku.
Kako vam ide posao s mirisnim svijećama?
– Ide dobro. To sam isto htjela započeti u vrijeme svoje karijere, a na to ću se fokusirati nakon igračke karijere. To je jako zanimljiv projekt.
Otvori KEKS Pay
Kaže nije bilo videoigrica prije 15 godina. Ne da ih nije bilo, nego su bile bolje nego danas.