Zvuk sirene u londonskoj Water Polo Areni označio je kraj utakmice i početak neopisivog slavlja. Na semaforu je stajalo 8:6 za Hrvatsku. Igrači, izbornik i cijeli stručni stožer skočili su u bazen, neki i potpuno odjeveni, stapajući se u zagrljaju koji je simbolizirao jedinstvo, snagu i ostvarenje životnog cilja. U euforiji trenutka, srušili su gol i popeli se na njega, stvarajući jednu od najupečatljivijih slika u povijesti hrvatskog sporta. Bio je to trenutak za vječnost, kulminacija savršenog turnira na kojem su hrvatski vaterpolisti pokazali svijetu tko su vladari vodenih borilišta. Kako je kasnije opisao jedan od junaka finala, Maro Joković, teško je pronaći prave riječi koje bi opisale osjećaj sreće i ponosa zbog osvajanja medalje koju je hrvatski vaterpolo tako dugo sanjao. San je napokon postao stvarnost.
Samo finale protiv Italije, tradicionalnog vaterpolskog giganta, bilo je demonstracija taktičke zrelosti i fizičke dominacije. Iako su Talijani pružili snažan otpor, Hrvatska je od samog početka nametnula svoj ritam. Na poluvremenu je rezultat bio tijesnih 3:2, no u drugom dijelu utakmice hrvatski je stroj ubacio u višu brzinu. Obrana, čvrsta kao granit, potpuno je neutralizirala talijanske napadače, koji su se mučili pronaći put do mreže. Do kraja treće četvrtine, Hrvatska je stvorila prednost od 5:3 i rutinski privela utakmicu kraju. Pobjeda je bila još slađa jer su "Barakude" već jednom svladale Italiju u preliminarnoj fazi turnira, i to uvjerljivije s 11:6, što je bio jasan pokazatelj tko je kvalitetnija momčad. U finalu je s tri postignuta pogotka briljirao Maro Joković, no pobjeda je bila djelo cijele momčadi koja je disala kao jedno.
Ipak, dva imena iskočila su u prvi plan kao simboli ove zlatne generacije. Na golu je stajala neprelazna hobotnica Josip Pavić. Njegove obrane tijekom cijelog turnira izluđivale su protivnike i ulijevale nevjerojatnu sigurnost suigračima. Pavić je s pravom proglašen najboljim vratarom i najkorisnijim igračem (MVP) olimpijskog turnira, a kasnije te godine Svjetska organizacija vodenih sportova (tada FINA) proglasila ga je i najboljim vaterpolistom svijeta. Uz njega, u idealnu postavu turnira uvršten je i Nikša Dobud, dominantni centar koji je bio nezaustavljiva sila pod protivničkim golom. No, snaga ove momčadi ležala je u kolektivu koji su činili i Damir Burić, Miho Bošković, Petar Muslim, Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno, Samir Barać, Igor Hinić, Paulo Obradović i Frano Vićan – svaki od njih ugradio je ključan dio u mozaik povijesnog uspjeha.
Mozak operacije i arhitekt ovog trijumfa bio je čovjek koji je i sam postao sinonim za vaterpolsku izvrsnost – izbornik Ratko Rudić. Za njega je londonsko zlato bilo četvrto u nevjerojatnoj trenerskoj karijeri, čime se upisao u anale kao jedan od najvećih trenera u povijesti sporta. Nakon što je Jugoslaviju vodio do zlata 1984. i 1988., a potom i Italiju do olimpijskog trona 1992. godine, Rudić je konačno ostvario svoj san i na vrh svijeta popeo se sa svojom rodnom Hrvatskom. Bio je to vrhunac karijere čovjeka koji je kao igrač već osvojio srebro 1980. godine, a sada je kao strateg zatvorio savršeni krug, donoseći neizmjernu radost naciji i potvrđujući svoj status vaterpolskog besmrtnika.
Hrvatska dominacija u Londonu nije bila slučajnost, već rezultat besprijekorno odigranog turnira. "Barakude" su bile jedina neporažena momčad, demonstrirajući superiornost u svakoj utakmici. U grupnoj fazi redom su padali Grčka, Španjolska, Italija, Australija i Kazahstan. Svaka pobjeda bila je izborena s autoritetom, pokazujući da je Hrvatska u London stigla s jednim ciljem – osvojiti zlato. Ta nepobjedivost i samopouzdanje prenijeli su se i na nokaut fazu, gdje su protivnici bili nemoćni zaustaviti hrvatski pobjednički pohod koji je završio na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja.
Ova pobjeda imala je i duboki povijesni značaj. Bila je to ispunjenje sna koji je započeo na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., kada je Hrvatska u svom prvom nastupu osvojila srebro, tijesno izgubivši u finalu. Šesnaest godina čekanja, smjena generacija i napornog rada konačno se isplatilo. Zlato iz Londona postalo je tek druga zlatna medalja u timskim sportovima za Hrvatsku kao samostalnu državu, nakon rukometaša iz 1996. i 2004. godine. Time je vaterpolo definitivno zacementirao svoj status jednog od najtrofejnijih i najvažnijih hrvatskih sportova, sporta koji je duboko ukorijenjen u kulturu, osobito na jadranskoj obali gdje vaterpolska igrališta plutaju na moru kao dio svakodnevnog života. U sjeni hrvatskog slavlja, Srbija je u kaotičnoj utakmici punoj preokreta i isključenja svladala Crnu Goru 12:11 i osvojila brončanu medalju, dok je legendarna mađarska generacija, trostruki uzastopni olimpijski pobjednici, završila na za njih razočaravajućem petom mjestu, što dodatno govori o snazi konkurencije na turniru. No, te 2012. godine, svijet je pripadao samo jednoj momčadi. Generacija iz Londona postala je besmrtna, a njihova pobjeda ostaje upisana zlatnim slovima u povijest, kao vječni podsjetnik na dan kada je Hrvatska bila na krovu vaterpolskog svijeta.
