Bila je 1999. Zdravko Mamić došao mi je i rekao da otvara svoju menadžersku agenciju.
Pozvao me da dođem raditi kod njega. Agenciju je nazvao Mamić Sports Agency, a sjedište joj je bilo u Fijanovoj. U to vrijeme ni ja ni Mamić nismo imali licencije Fife. Ja sam je ipak dobio 2003., a Mamić je nikada nije imao. Agencija je funkcionirala tako da smo do 2003. pretežno skupljali igrače, a koliko znam u to vrijeme nije ostvaren nijedan transfer. Većinu igrača koji su došli u Agenciju doveo je Božidar Šikić, prijatelj Zdravka Mamića. U to vrijeme imali smo ugovore za zastupanje s Jerkom Lekom, Antom Tomićem, Boštjanom Cesarom, Eduardom da Silvom, Lukom Modrićem, Darijem Zahorom, Marijom Janjetovićem... Ti su igrači bili povezani s Dinamom, a negdje 2002. ili 2003. Mamić je otišao iz Agencije u Dinamo pa je upravljanje Agencijom preuzeo njegov sin Mario zajedno s Nikkyjem Vuksanom. Tijekom 2004. naprasno je donesena odluka da se agencija zatvori, s tim da je Vuksan otišao raditi u Dinamo. Kada je Agencija ugašena, brigu o igračima koji su tada bili u Agenciji preuzeo je Mario Mamić, kasnije mu se pridružio i Vuksan. Mario Mamić među ostalim tako se brinuo i za karijeru Luke Modrića te Eduarda da Silve.
Nastanak carstva
Riječi su to koje opisuju nastanak nogometnog carstva Zdravka Mamića, čovjeka koji će od kraja 90-ih do danas postati najmoćnija figura hrvatskog nogometa, alfa i omega svega što se u domaćem nogometu događa na terenima i oko njih. Izgovorio ih je Damir Jozić, jedan od skoro dvjestotinjak svjedoka koji su proteklih malo više od godinu i pol imali priliku sjesti pred istražitelje USKOK-a. Ono što je USKOK istraživao nedavno je pretočeno u optužnicu koja broji gotovo 700 stranica. Brojem stranica, popisom dokaza te brojem ispitanih svjedoka druga optužnica koju je USKOK podigao protiv Mamića jedna je od najopsežnijih optužnica podignutih u Hrvatskoj, a o njezinoj pravomoćnosti negdje na jesen odlučivat će Županijski sud u Osijeku. Na optuženičkoj klupi osim Zdravka Mamića naći će se njegov brat Zoran i sin Mario te Damir Vrbanović, Igor Krota, Sandro Stipančić i Nikky Vuksan. USKOK ih tereti da su bili dio zločinačkog udruženja koje je iz Dinama od prosinca 2004. do prosinca 2015. izvuklo najmanje 144 milijuna kuna, dok je u istom vremenu Dinamo neosnovano platio 55,8 milijuna kuna poreza. Cijeli taj pozamašan posao, mora se priznati, vrlo je pomno smišljen i razrađen, a da bi se tolike svote koje su, kako tvrdi USKOK, završile u džepovima optuženika, ponajprije članova obitelji Mamić, izvukle iz Dinama, poslužile su razne off shore tvrtke koje je, tvrdi USKOK, Mario Mamić uz pomoć Krote i Stipančića osnivao diljem svijeta.
Iako se USKOK-ova optužnica ponajprije bavi razgranatim poslovima obitelji Mamić te zaradama koje su Mamići ostvarili na transferima igrača, od kojih su neki poput Modrića, Da Silve, Mandžukića, Lovrena... u međuvremenu postali internacionalne nogometne zvijezde, optužnica razotkriva i svu bijedu hrvatskog nogometa. Koji je, usudili bismo se reći, umnogome zahvaljujući i Zdravku Mamiću i moći koju on posjeduje, uistinu pretvoren u močvaru. Iz usta igrača, njihovih roditelja, raznoraznih menadžera te likova koji nogometne poslove obavljaju na samom rubu zakona, možda prvi put doznaju se sve prljave tajne hrvatskog nogometa. Ima tu svega; od maloljetnika koje se ucjenama tjera da za menadžera izaberu Marija Mamića, preko njihovih roditelja koji su prisiljeni ugovore o nogometnoj budućnosti svoje djece s Mamićima potpisivati bez čitanja, čak i kada su ugovori napisani na jezicima koje ne razumiju. U optužnici se opisuju i situacije kada stotine tisuća eura iz ruke u ruku prelaze na parkiralištima, svjedoči se o suspektnim i manje suspektnim dogovorima po hotelskim sobama i aerodromskim čekaonicama, a svakako su poučna i iskustva igrača koji odbijaju poslušnost Mamićima pa im se zbog toga sabotira prelazak u strani klub...
U ovu posljednju kategoriju spada Dino Drpić koji je istražiteljima, među ostalim, ispričao i što se događalo neposlušnim igračima pod Mamićevom čizmom.
– U siječnju 2008. Dinamo je bio na pripremama u Turskoj kada mi je došao Zdravko Mamić te mi je kazao da postoji dobra ponuda Beşiktaşa za mene. No isto tako rekao mi je da je uvjet da me Dinamo pusti u Beşiktaş i da se taj transfer riješi taj da me u tom transferu zastupa Mario Mamić te da Mariju Mamić predam 30 posto primanja koje budem ostvarivao igrajući za Beşiktaş. Odbio sam to, a tada sam imao menadžera koji je pregovarao s Beşiktaşom i sve se dobro odvijalo. Praktički je transfer bio pred realizacijom kada je protiv mene pokrenuta medijska hajka i to samo dan nakon što sam odbio ponudu Zdravka Mamića da me zastupa njegov sin te da mu ustupam 30 posto zarade. Mediji su izvukli neke stvari iz moje prošlosti, transfer je miniran, a umjesto mene u Beşiktaş je otišao Gordan Schildenfeld. Njegov je transfer dogovorio Mario Mamić – kazao je Drpić.
Istražiteljima je objasnio i famozne građanske ugovore koje je Mamić imao zaključene s velikim brojem Dinamovih igrača. Takva vrsta ugovora bila je i stepenica za ulazak u nacionalnu vrstu, a Drpić je opisao i kako je sve to počelo.
– Zdravko Mamić s većinom igrača imao je ugovore o ulaganju, a sjećam se da je negdje 2000. godine tadašnji trener Džemal Mustedanagić pozvao sve igrače koji su igrali u mladoj reprezentaciji i rekao nam da postoji osoba koja se spremna brinuti o nama. Kazao je i da bi nas ta osoba zastupala, a ta je osoba bila Zdravko Mamić. Svi igrači iz te generacije koji su igrali za mladu reprezentaciju potpisali su ugovore sa Zdravkom Mamićem, a potpisane ugovore s njim, odnosno s njegovom agencijom Mamić Sport Agency, imali su Ivan Turina, Marko Šarlija, Dario Zahora, Hrvoje Čale, Luka Modrić, Dejan Lovren... Kada je Zdravko otišao u Dinamo, ugovori su bili potpisani s njegovim sinom i Vuksanom, a Mamić je i većem broju igrača dogovarao transfere iz Dinama u strane klubove. Među tim igračima bili su Danijel Pranjić, Mihael Mikić, Goce Sedloski, Vedran Ćorluka, Luka Modrić, Eduardo da Silva, Ognjen Vukojević.... Transfere je Zdravko Mamić odrađivao sa svojim sinom, no kako je Zdravko tada bio u Dinamu, nije želio da se dozna da iza transfera stoje on i njegov sin – iskazivao je Drpić.
Davali mjesečni postotak
Prvi važniji transfer od kojeg je Mamić financijski profitirao bio je prelazak Boška Balabana u Aston Vilu, a iznosio je tadašnjih 20 milijuna DEM. Od tog iznosa samo je 20 posto pripalo Dinamu, a ostatak su podijelili Balaban i Mamić. Balaban je s Mamićem imao potpisan i građanski ugovor. Taj je ugovor, kao i većina takvih ugovora s drugim igračima, potpisan u javnobilježničkom uredu u Sesvetama, a njime su regulirana prava i obveze između Balabana i Mamića. Mamić se obvezao pomagati Balabanu u karijeri, dok se Balaban obvezao isplatiti dio svog transfera Mamiću. Osim toga, Balaban se obvezao i da će 10 ili 20 posto svojih mjesečnih primanja u nekom drugom klubu davati Mamiću, ali samo ako ovaj ne bi dobio pola iznosa od njegova transfera. Balaban je bolje prošao od Eduarda da Silve, koji se Mamiću kao svom zastupniku obvezao da će mu do kraja svoje nogometne karijere predavati 25 posto svojih primanja.
Sve prebacio na sina
– Potpisao sam to, no Mamić mi nije predao navedeni ugovor nakon što sam ga potpisao. Tri mjeseca nakon ovog ugovora potpisao sam i svoj prvi profesionalni ugovor s Dinamom. Negdje 2004. godine Mamić mi je rekao da moramo potpisati novi građanski ugovor, što je opet obavljeno u Sesvetama. Ni taj primjerak nisam dobio, a tek sam naknadno doznao da je Zdravko Mamić prava i obveze iz našeg građanskog ugovora još 2001. prebacio na svog sina jer, nakon što je postao izvršni dopredsjednik Dinama, više nije mogao biti menadžer igračima koji su za Dinamo igrali. Dok sam igrao u Dinamu, određeni postotak svojih primanja davao sam Zdravku, odnosno Mariju Mamiću. Među igračima je čak kružila šala kako se Marija Mamića nigdje ne može ni čuti ni vidjeti sve dok na naše račune ne sjedne isplata Dinama. Onda bi se pojavio i tražio da platimo njemu, odnosno njegovu ocu. Ovakve ugovore s Mamićima osim mene imali su Zahora, Leko, Ante Tomić, a građanske ugovore s Mamićem imali su i Luka Modrić te Dejan Lovren. Znam i da je Modrić dok je igrao u Dinamu dio svoje zarade predavao Zdravku Mamiću – posvjedočio je Da Silva.
Iako se u nogometnom svijetu smatra da u građanskim ugovorima s igračima nema ništa sporno jer se njima reguliraju prava i obveze perspektivnih igrača u koje klub ulaže, kako bi mu se jednog dana to ulaganje višestruko vratilo, ispada da su ti ugovori na hrvatski način bili samo dobro sredstvo ucjene. Isto kao što su sredstvo ucjene bili i zahtjevi da mladi i perspektivni nogometaši Dinama za svojeg menadžera izaberu Marija Mamića.
Jedan od onih koji je morao tako postupiti, ako je želio igrati nogomet, bio je Šime Vrsaljko. Mlađi Mamić menadžer mu je postao 2009. i to na preporuku Igora Mlinara, zagrebačkog poduzetnika kojem se na zagrebačkom Županijskom sudu sudi zbog optužbi da je bio dio skupine koja je za novac i usluge odavala informacije iz najtajnijih istraga. Prije potpisivanja profesionalnog ugovora s Dinamom Mlinar je preko posrednika stupio u kontakt s Vrsaljkom i njegovim ocem.
Potpiši ili nećeš igrati
– Poručio nam je da bi bilo dobro, ako želim i dalje igrati za Dinamo te ostvariti nogometnu karijeru, da potpišem menadžerski ugovor s Marijem Mamićem. Iako Zdravko Mamić, koji je rukovodio radom Dinama nije izravno rekao da je to potrebno, podrazumijevalo se da surađujem s njegovim sinom. I to zato što je cijeli niz igrača iz Dinama i Lokomotive imao takve ugovore s Marijem Mamićem. Među njima su bili Lovren, Mateo Kovačić, Tin Jedvaj, Ivan Kelava... Naravno, bilo je igrača koji na to nisu htjeli pristati. A tada bi bili marginalizirani i više nisu igrali za prvu momčad. Takav je primjer Andrej Kramarić. Kada je odbio potpisati ugovor s Marijem Mamićem, prvo su ga poslali u Lokomotivu, a zatim u Rijeku – iskazao je Vrsaljko.
Ugovori, građanski ili menadžerski, s cijelom ergelom igrača, bili su samo prva stepenica dobro razrađenog posla.
Onog s transferima od kojih su Mamići napravili lukrativan posao. Prema optužnici, novac od transfera izvlačio se preko off shore tvrtki koje su, barem na papiru, figurirale kao posrednici u transferu ili zastupnici pojedinih igrača. Nakon što bi novac iz Dinama bio isplaćen tim “zastupnicima”, podizan je te uplaćivan na račune tvrtki povezanih s Marijem Mamićem, Krotom, Stipančićem ili Vuksanom. Iako su Mamići jako pazili da se taj novac ne poveže s njima, to im, sudeći po podacima dostavljenim iz Švicarske i Engleske, i nije uspjelo. Dodatni su im problem i igrači s čijim su transferima mešetarili jer su gotovo svi iskazali da pri potpisivanju ugovora o transferu nikakvih posrednika nije bilo. Ili barem da ti posrednici nisu oni koji su navedeni u dokumentaciji oduzetoj od Dinama. Uz to, za pojedine transfere i HNS kaže da posrednika nije bilo. Kako je to u praksi funkcioniralo, možda najbolje prikazuje transfer Luke Modrića iz Dinama u Tottenham iz kojeg proizlazi da Dinamo društvu Real Sport Management treba isplatiti 2,1 milijuna eura provizije zbog posredovanja u transferu. No problem je što je transfer sklopljen 26. travnja 2008., dok je tvrtka za posredovanje kojoj je Dinamo isplatio 2,1 milijun eura osnovana 2. lipnja 2008. Nadalje, spomenuto društvo registrirano je na adresi na kojoj je registrirano još 3469 trgovačkih društava. Sam Modrić izjavio je da ga je zastupao Vuksan te da za Real Sport Management nikada nije čuo. S druge strane ustanovljeno je da je Dinamo toj tvrtki izdao devet računa te da je ovlaštena osoba za postupanje po računu Real Sport Managementa bio Mario Mamić.
Ustanovljeno je da je Mario Mamić s toga računa uplaćivao iznose na račune drugih društava s kojima je bio povezan, da je podizao gotovinu koju je trošio za osobne potrebe, da je 38.357 eura uplatio na račun Damira Vrbanovića, dok je 243.237 eura uplatio na račun Zorana Mamića. Po sličnom obrascu odrađeni su i drugi transferi sporni USKOK-u, a Zdravko Mamić i ostali su suoptuženici u obranama zanijekali krivnju. Mamić je kazao da se ne sjeća detalja svakog transfera, no tvrdio je da je svaki posao odrađen.
– Za svaki taj posao postoji ugovor i faktura, a ovaj kazneni postupak posljedica je nerazumijevanja pojma nogometnog posrednika. U jednom poslu mogu biti tri takva posrednika. Jedan koji zastupa klub koji prodaje, drugi koji zastupa klub koji kupuje te treći koji zastupa igrača. Svi su poslovi odrađeni. Nijedan nije bio fiktivan, a netočno je i da sam ja sam donosio odluke. Pa u klubu je bilo 260 zaposlenih. Nemoguće je da nitko ništa nije znao niti u čemu sudjelovao – branio se Mamić.
Opet iste reciklirane članke prodajete. Pa tko ne bi dao 30% ako mu Mamić sredi plaću od milijun€? Tu nema ništa protuzakonito! Mamićev problem je taj što je u državu unio milijardu i pol kuna, platio državi preko 300 milijunana kuna poreza i doprinosa. Kad se pogleda radni kolektiv to je cca 300 ljudi zaposlenih u Dinamu kojiima ne kasne plaće koji imaju iznad prosječne plaće, to ne paše uhljebima i parazitima političarskim! To treba uništiti jer je to izvan dosega njihovih mozgova. Oni su naučili živjeti na državnoj sisi, filozofirati, stvarati kaos i strah, a Mamić im jednostavno trn u oku jer oni ne podnose uspjeh. Nebulozna optužnica USKOK-a se temelji na starom komunističkom modelu, takozvanom „kadijskom“ pravu. Kadija tuži, kadija sudi, a u konkretnom slučaju to zvuči ovako – mi ( USKOK ) ne priznajemo institut posrednika, managera, agenta. Ne priznajemo i fertik! Nema veze što će svako dijete s površnim znanjem engleskog ili njemačkog na stranici Transfermarkta lako pronaći rubrike „Spielerberater“ ili „Agent“. Nema veze što je to zanimanje registrirano u UEFA-i i FIFA-i ili što gospoda Naletilić, Cvjetković i još brojni već godinama rade upravo taj posao. Nema veze što se pred očima USKOK-a pišu plahte tekstova, primjerice, o čudesnom Mišku Ražnatoviću, srpskom košarkaškom manageru koji behandla i najveće hrvatske talente i što cijeli svijet funkcionira na takav način. U „slučaju Mamić“, odlučili su drugovi, to ne pali. Oni priznaju samo svoj, i sud partije.