Jedna od najboljih hrvatskih atletičarki svih vremena, legendarna Blanka Vlašić vratila se sportu i tako nastupila na službenom natjecanju. No ovoga puta nije skakala uvis, nego je istrčala utrku na 10 kilometara u Tomislavgradu iako je i sama priznala kako je mislila da to nikada neće raditi.
Bila sam prilično mirna
Što vam je bilo teže zamisliti – fizičku zahtjevnost ili činjenicu da se ponovno natječete?
– Nisu mi strani fizički zahtjevni treninzi nakon karijere. I prije trčanja sam bila aktivna, tako da mi je, realno, puno teže zamisliti rekreaciju koja nije fizički zahtjevna. Ali, iskreno, nisam mislila da ću se ikad više natjecati. Mislim da mi je to najzanimljivije u cijeloj priči. Iako uživam i u samim treninzima trčanja, činjenica da se mogu spremati za pravu trku mi je šlag na torti.
Kako ste se osjećali nekoliko minuta prije starta?
– Bila sam poprilično mirna, samu sam sebe iznenadila. Uzbuđenje me držalo više tijekom dana, ali na startu se sve smirilo i samo sam se koncentrirala na to da me ne povuku drugi trkači i da krenem u svom održivom ritmu. Super je atmosfera na startu, odbrojavanje zadnjih 10 sekundi i navijanje.
Je li bilo treme?
– Bilo je, ali ne one prave, 'svjetsko prvenstvo' treme. Više ono 'nešto novo, prvi put, nadam se da će sve proći u redu' vrsta treme.
Jeste li tijekom deset kilometara pomislili na svoje atletske dane, velike stadione, svjetska prvenstva i Olimpijske igre?
– Iskreno, ne. Valjda zato što napor nije nimalo sličan. Ali sam zasigurno iskoristila iskustvo vrhunskog sporta, koje mi je pomoglo da ostanem mentalno jaka kada sam, u nekoliko navrata, htjela stati. Bilo je, naime, jako vruće, što me dodatno iscrpilo.
Kako ste doživjeli činjenicu da ste ponovno imali startni broj?
– Simbolično. Startni broj uvijek mi je značio da sam dio nečega većeg od sebe, natjecanja, zajednice... Lijepo je bilo to ponovno osjetiti iako u sasvim drugom kontekstu i bez ijednog očekivanja koje sam nekad nosila.
Nedostaje li vam natjecateljski adrenalin i postoji li šansa da ovo nije bio posljednji nastup?
– Adrenalin na Duvanjskoj desetki nije bio sličan onome koji sam osjećala na skakalištu. I svakako se nadam da mi neće biti posljednji nastup. Ako Bog da, 8. kolovoza trčim polumaraton Night Half na Žnjanu u Splitu.
Jeste li na vrhuncu karijere mogli zamisliti da ćete trčati 10 km iz čiste želje, bez pritiska rezultata?
– Nikako. Bila sam isključivo eksplozivni tip sportašice i nikad nisam trčala duže od dionica na 150 metara. Trčanje je za mene potpuna promjena smjera, nešto u čemu nikad nisam bila dobra, a upravo zato to mi je danas tako zanimljiv izazov.
Jeste li bili ponosniji na vrijeme 51:56 ili na odluku da uopće ponovno stanete na start?
– Definitivno na odluku. Vrijeme je samo broj, a taj korak, da se uopće pojavim na startu, već je za mene bio uspjeh.
Kakav je bio osjećaj kad ste prošli ciljem?
– Prije svega, bila sam jako umorna. Uvjeti nisu bili povoljni zbog vrućine i u nekoliko navrata mislila sam kako neću uspjeti završiti utrku. Tako da sam prvo osjetila olakšanje, pa sam nekoliko minuta dolazila k sebi i rekla si – 'nikad više'. Onda me preplavio onaj poznati dobar osjećaj nakon dobro odrađenog posla, pa sam brzo promijenila mišljenje. Sve u svemu, bila sam ponosna što sam ispunila cilj.
Bi li se Blanka iz najboljih atletskih dana iznenadila da vidi sebe danas kako trči 10 km? Što biste joj rekli?
– Vjerojatno bi se prvo nasmijala, a onda pitala jesam li sigurna da to radim dobrovoljno. Ali svakako bih se podržala budući da zaista uživam u trčanju.
Utrke su samo bonus
Je li vam ovaj nastup promijenio pogled na rekreativce koji se ne bave sportom radi medalje ili rekorda?
– Uvijek sam poštovala rekreativce, tu se ništa nije promijenilo. Biti konstantan u nečemu već je samo po sebi velika osobna pobjeda. Sada to samo još bolje razumijem. Trčanje za mene nisu utrke, već četiri puta tjedno pronaći vrijeme i motivaciju za trening. Utrke su samo bonus.
Koliko vam je danas važnije uživati u sportu nego ostvariti rezultat?
– Kada sam bila profesionalni sportaš, naravno da su rezultati bio najvažniji, ali nikada ih ne bih postigla da nisam voljela to što radim i uživala u svakom treningu. Sada je fokus samo na guštu. Odnosno, pronašla sam način rekreacije u kojem uživam, a koji mi je zabavan jer je mjerljiv u natjecateljskom smislu i mogu si postaviti nekakve konkretne ciljeve. To mi pomaže da održim motivaciju. No poprilično sam neopterećena rezultatom iako mi je, naravno, stalo da otrčim dobro, ali sve u razumskim granicama – zaključila je Blanka.
Otvori KEKS Pay
