Još jedan od značajnih sastava koji dolazi na ovogodišnji festival INmusic je velški Manic Street Preachers. Dapače, znam dvoje ljudi koji su samo zbog njih kupili festivalske ulaznice, kad su dodani na popis ovogodišnjeg festivala. Ništa čudno, jer unatrag trideset pet godina Manicsi su ostavili duboki trag te postali i ostali jedan od najvećih bendova svoje generacije. Bile su to zlatne godine britpopa devedesetih, u kojima su mnogi prvoborci britanskog rocka dobili neku vrstu svojih nastavljača. Uvjetno govoreći, ako su Suede bili jasno usmjereni prema Bowieju, Orb i Chemical Brothers iz rave navale na Pink Floyde, Manic Street Preachers od prvog albuma bili su nam i ostali nešto poput "novih The Clash". Velšani Manic Street Preachers samo su jednom gostovali u Hrvatskoj, na festivalu Radar davne 2009. u Varaždinu, iste večeri kad je nastupio i Bob Dylan. Kao za vraga, kad sam 2015. bio u Berlinu na Nine Inch Nails, istu večer nastupali su i Manic Street Preachers, na drugom mjestu naravno, ali budući da sam ih godinu prije gledao u londonskoj Brixton Academy, izbor je morao pasti na NIN. Već i ovo pokazuje da smo mnogi putovali po svijetu ne bismo li ih ulovili, jer radi se o važnom sastavu čiji dolazak na INmusic bitno podebljava ponudu festivala. Njihov himnički rock s jasnom političkom oštricom privlačan je za sve koji vole glazbu "svijesti i savjesti", a vremena u kojima živimo itekako daju podlogu repertoaru Manicsa. Imaju oni i pjesmu "A Design for Life", inspiriranu s Joy Division i njihovom "An Ideal for Living". Ali imaju i onu drugu pjesmu "If You Tolerate This Your Children Will Be Next", jednu od najvažnijih rock pjesama zadnjih dekada. Svako malo ovi Darth Vaderi s "tamne strane" podsjete nas da smo u sličnim problemima već jako dugo, danas pogotovo, pa je dolazak Manic Street Preachers aktualan u ovo doba ratova po svijetu.
Radi se o jednom od omiljenih bendova iz devedesetih koji je marljivim radom ostao zanimljiv do danas, što svjedoči i njihov posljednji, lanjski album "Critical Thinking". Krajem 2022. godine Manic Street Preachers zajedno sa Suede, koje smo također gledali na INmusicu, išli su na američku turneju, što samo pokazuje koliko su neka od najpoznatijih britanskih imena zapravo ostala nepoznanica na golemom američkom tržištu. Podsjeća me to na 1995. kad sam u New Yorku u razmaku od nekoliko dana gledao Oasis i Blur na njihovim prvim američkim koncertima, i na priču da već nekoliko desetljeća nije bilo nove "britanske invazije", tj. imena koja bi osvojila golemo američko tržište nakon Depeche Mode, Duran Duran ili irskih U2. Budući da ove godine na INmusic dolaze i Gorillaz Damona Albarna iz Blur, čini se da ćemo na Jarunu imati fini izlog dva klasika britanskog rocka koji su i danas u stanju oduševiti par desetaka tisuća poklonika. Svoju ideološku oštricu i nesklonost estradnim srozavanjima Manic Street Preachers zadržali su do danas i jedan su od rijetkih bendova koji nije odstupio od početnih ideala i namjera. Manic Street Preachers jedno su od najizdržljivijih britanskih imena devedesetih, čak i nakon iznenadnog i do danas neobjašnjenog nestanka suosnivača, gitarista Richeya Jamesa nakon prva tri albuma 1995. godine. Nastavili su dalje i serijom solidnih ploča izbjegli sudbinu nekih suvremenika, ostavši po strani trendovskih mijena i na strani pravovjernog rocka s porukom.
No, teze i koncepte pratila je i dojmljiva glazba. Od očite naklonosti prema The Clash na prvom albumu "Generation Terrorists" i melodičnih singleova poput "Motorcycle Emptiness", te još dva albuma s Richeyem Jamesom, "Gold Against the Soul" i ambicioznog art-rock albuma "The Holly Bible", odličnim četvrtim "Everything Must Go" Manic Street Preachers kao trojka zadržali su uzlaznu putanju do prvih mjesta britanske top ljestvice s tada vrlo jakom konkurencijom i dodavali nove, ponekad i preambiciozne sastojke u prepoznatljiv rukopis. Da dotok uspjelih pjesama nije presušio pokazivala je i kompilacija hitova "Forever Delayed" 2002. Iako se radilo o tvrdokornoj rock postavi, dodatni disk s remiksevima samo je pokazivao koliko su strukture njihovih pjesama pogodne za radikalno drugačija čitanja. Dvije nove pjesme, uključujući i tadašnji single "There By The Grace Of God", bile su uobičajen aktualan dodatak ovakvim izdanjima, ali i tu se radilo o solidnim doprinosima dojmljivoj listi prošlih zgoditaka. Godine rada sa grupom Manic Street Preachers pretvorile su pjevača i glavnog autora glazbe Jamesa Deana Bradfielda u Britancima omiljenog frontmena, doduše manje prepoznatljivog od Davea Gahana iz Depeche Mode. Prvim samostalnim albumom "The Great Western" 2006. Bradfield se pozabavio popističnim rukopisom koji je tek u manjoj mjeri koristio u okvirima matične grupe i upravo je to bila najveća prednost solo albuma koji se iz područja rock ortodoksnosti vratio u eskapističke sedamdesete godine prošlog stoljeća i fascinacije s Cockney Rebel i ranim Eltonom Johnom. Izrazita melodioznost i lakoća, što je i inače njegova karakteristika u vokalnim i gitarističkim zaduženjima s Manic Street Preachers, dali su Bradfieldovu prvijencu atribucije strastvenog, privlačnog i nepretencioznog rada, s pjesmama koje pokazuju da bez njegova udjela Manic Street Preachers ne bi daleko stigli, bez obzira na radikalni chic koji je za sobom ostavio davno nestali Ritchey James. Bradfield se još jednom odlučio snimiti vlastiti album, pandemijski "Even In Exile" 2020., a tri godine ranije napisao je i glazbu za film "The Chamber".
FOTO Jakov Jozinović i na drugom koncertu oduševio, a evo koje su ga sve kolege došle slušati
Manicsi su postizali velike uspjehe, ali su u svom radu imali i nekoliko faza u kojima planove nisu realizirali na način kako su htjeli. Stoga su reizdanja njihovih ranijih albuma u promijenjenoj i dopunjenoj konfiguraciji prilično zanimljiva, jer radi se o jednom od onih bendova koji su uvijek imali višak ideja i višak pjesama. Jedno od takvih razdoblja za njih je bilo i početkom dvijetisućitih. Nakon dugog čekanja, tri godine nakon albuma "This Is My Truth, Tell Me Yours", 2001. objavili su album "Know Your Enemy". Možda se činilo da se radilo o autorskom "bloku" i duljem čekanju, ali spomenuti CD trebao je biti sasvim drugačiji od onoga koji se pojavio, da su poštovane zamisli grupe. Usput, sadržavao je četiri britanska top-10 singla, a i među ostalima od ukupno 16 pjesama moglo se pronaći sasvim dovoljno dokaza da su Manicsi živi i radno sposobni. Tek prije par godina objavljeno je promijenjeno trostruko reizdanje albuma "Know Your Enemy" kojim su basist i autor tekstova Nicky Wire, frontmen i gitarist James Bradfield i bubnjar Sean Moore vratili priču unatrag dvadeset godina. Nova/stara verzija albuma trebala je biti objavljena na točnu obljetnicu, ali je zbog pandemijskih problema i odgoda s tiskanjem i pritiskom na tvornice CD-a i vinila dovršeno tek za kraj 2022. Ujedno se raščistila i dokumentirala poznata priča da su Manic Street Preachers te 2001. imali snimljena i spremna dva odvojena albuma, ali im je diskografska kuća preporučila da objave samo jedan, "pomiješani" s manjim brojem pjesama. Novi "Know Your Enemy" ispravio je povijesnu priču ili, ako više volite, metodom naknadne pameti i revizijom vratio situaciju na izvorno zamišljeno stanje.
Ta dva odvojena albuma, na dva diska novog paketa, pod naslovima "Door To The River" i "Solidarity" sa po 10 i 12 pjesama, donijela su ponovno izmiksani materijal u rasporedu kako je nekada zamišljen, a pridodani su im dodaci s b-strana singlova i dvije neobjavljene pjesme, čime se broj uključenih (tada snimljenih pjesama) koje su Manic Street Preachers 2001. imali na lageru penje na tridesetak. Naspram 16 s originalnog albuma radilo se o zornom povećanju koje je svjedočilo koliko su dobrog materijala imali na lageru. Imali su ga i u budućnosti; epskim "Rewind The Film" 2013. pokazali su se kao besprijekorna mašina čijem propovijedanju nije bilo kraja. S dodatkom duhača, akustičnih instrumenata, radikalne premetačine žanrova, zanimljivih aranžmana, folk jednostavnosti i izvrsnih pjesama, izmislili su ponovno sami sebe i s "Rewind The Film" napravili još jedan magnumopus, a niti idući albumi "Futurology" i "Resistance Is Futile" nisu bili za baciti. Posljednji "Critical Thinking" zvuči kao nastavak prethodnog "The Ultra Vivid Lament", ne donosi prevelike novosti, ali je kao rad zrelih Manic Street Preachers dokaz dostojanstvenog starenja pod svjetlima reflektora koje im baš i ne bi prognozirali na početku rada ranih devedesetih.
Otvori KEKS Pay
