The Who su na oproštajnoj turneji "The Song Is Over", tko zna kojoj po redu, jer prva je bila davne 1982., ali ovaj puta čini se definitivno. Uspio sam u Padovi prošle nedjelje pogledati njihov koncert koji je opet oduševio publiku na sličan način kako to rade i Rolling Stonesi. Iako ne dostižu energiju starih Whoovaca, dodatni glazbenici, od kojih su neki u postavi desetljećima, odlično funkcioniraju s gitaristom i vođom grupe Peteom Townshendom i prednjim čovjekom Rogerom Daltreyem, u što sam se pred desetak godina uvjerio na odličnom bečkom koncertu u rasprodanoj Stadthalle.
Tada su svirali stare pjesme na turneji povodom 50 godina osnutka, svjesni da je najbolje svirke nemoguće ponoviti pod stare dane, bez preminulih bubnjara Ketha Moona i basista Johna Entwistlea. Slična meta, slično odstojanje bilo je i u Padovi, u amfiteatru Camerini, osim što s njima više nije bubnjar Zack Starkey (sin Ringa Starra bio je u grupi od 1996.), nakon što je u dva mjeseca pred početak turneje dva puta dobio "otkaz". No, The Who su prejak organizam da bi ih zamjena bubnjara (Scott Devour) promijenila ili "pomutila" u ovoj fazi karijere. Točno 60 godina nakon prvog albuma "My Generation" Pete Townshend i Roger Daltrey opraštaju se od publike, mada Townshend za jesen već ima spreman novi projekt, balet "Quadrophenia" u londonskom kazalištu Sadlers Wells, napravljen po dvostrukom albumu The Who iz 1973.
Za razliku od Petea Townshenda koji je na arhetipskom siglu Whoovaca "My Generation" izjavio da "želi umrijeti prije nego što ostari", neki su bili bolji proroci. Primjerice, Dylan je od pretpotopne "The Times They Are A-Changin'" (1963.), do Oscarom nagrađene "Times Have Changed" 2001. puno realnije pokazao da se vremena doista jesu promijenila, i to poprilično. Mijenjali su se i The Who, ali su uvijek ostali među najutjecajnijim britanskim postavama svih vremena, a pogotovo Townshend među najznačajnijim rock autorima koji je skretao i u šire vode multimedijskog rada s temeljima u epovima poput rock opera "Tommy" ili "Quadrophenia".
Priča o početku rada britanske grupe The Who još je jedna od mitskih iz povijesti rock glazbe, a upravo su Pete Townshend i društvo treće ime, uz Beatlese i Stonese, na popisu ključnih britanskih prvotimaca šezdesetih. Od prvog singlea "I Can't Explain", preko "Anyway, Anyhow, Anywhere", do trećeg "My Generation" i albuma objavljenog u prosincu 1965., dotična godina pripala je The Who. Beatlesi su već bili megazvijezde, Rolling Stonesi na najboljem putu do tamo, a The Who osvježenje koje je prvim snimkama rock učinilo opasnim, bučnim i prijetećim. Upravo se svirački model Townshenda, Keitha Moona, Johna Entwistlea i Rogera Daltreya koristio u svim kasnijim pobunama, od punka do američke scene osamdesetih i grungea. Jer, The Who su bili neskriveni hodajući i, dakako, svirajući manifest. Ne samo pakleno uzbudljiva glazbena mašina već i mods produkt šezdesetih, idejno i "šminkerski" suprotstavljen nihilizmu "rockera" u kožnim jaknama i trapericama.
Kovanica "maximum rhythm and blues" nije izmišljena slučajno. The Who su 1965. bili zatvorena kapsula žestokog R&B-ja spremna za eksploziju na svakom koncertu. Primjerice, godinama nije bio objavljen video zapis "The Roling Stones Rock'n'rol Circus" koncerta održanog 1968., jer su The Who prijateljski deklasirali slavljenike. Kada je izašao na DVD formatu, nastup Whoovaca pomaknut je par mjesta naprijed, jer iza njih niti Stonesima nije bilo lako.
Pete Townshend i The Who rodonačelnici su predpunk estetike i kao takvi su ostavljeni na relativnom miru i u najvećoj novovalnoj i punk oluji sredinom sedamdesetih. Zapravo su mislili unaprijed i utjecali na kasnije ideologizirane rockere kao što je to napravio Eddie Cohran ranije ili detroitski Iggy Pop i MC 5 u isto vrijeme. Usprkos širenja područja djelovanja s trominutnih himni egzaltiranosti na kompleksnije forme poput rock opere "Tommy" 1969., kojom je Townshend uveo u pop kulturu sasvim drugačiji oblik izražavanja, ubojita eksplozivnost, uništavanje instrumenata i prijeteća energija ostale su konstante, a The Who prerasli u rijedak primjer svjesnog i ambicioznog rocka s uličnim akreditivima.
Na klasično pitanje, "tko je bolji, Beatlesi ili Stonesi?", obično sam odgovarao sa - The Who. Townshend je kao najmlađi od njih napredovao najbrže i već od 1965. munjevito krenuo kao skladatelj i tekstopisac, ali i superiorni poznavatelj tonskog studija, zbog čega je inovativnost bila njegova jača strana. Za razliku od golemih Beatlesa i amerikaniziranih Stonesa, The Who su od sredine šezdesetih bili "čisti" engleski bend, moderni modsi a ne arhaični rockeri, preteča punka i novog vala čije su pjesme svirali i Sex Pistols i The Jam, a bili su i očita inspiracija brit pop imenima devedesetih, od Blur do Oasis. Za razliku od ostalih veterana, nisu bili meta generacijske "mržnje". Kao vječna prznica sklona intelektualnim propitkivanjima, Townshend je, za razliku od konkurencije sklone zabavi, komplicirao život i sebi i bendu, a sve se to osjetilo u njihovim pjesmama.
Od rhythm and blues agresivnosti prvijenca "My Generation", pop-ekspresivnosti albuma "A Quick One" i ironičnog "The Who Sell Out", do magnumopusa "Tommy", rock opere koja je šire tematiziranje uvela kao osnovnu Townshendovu autorsku preokupaciju, The Who su postali i ostali primjer svjesnih glazbenika čiji su koncerti bili provjera "stavova" iznesenih na studijskim projektima. Townshend je prije "Quadrophenie" bio autor još jednog epohalnog koncepta i multimedijalno zamišljenog projekta "Lifehouse" koji je 1971. završio kao album "Who's Next", a u vremenu internetizacije i priča o globalizmu ima još veće značenje. Nakon "Tommyja" Townshend je započeo rad na usporedivo ambicioznom "Lifehouseu" koji je okupirao The Who početkom sedamdesetih. U londonskom Young Vic Theatreu u proljeće 1971. The Who su održali i nekoliko javnih proba bitnih za nadolazeći multimedijalni hepening: interakcija s publikom bila je u srcu zamisli "Lifehouse" projekta, ali je zbog tehničkih ograničenja priča odbačena, iako je najavila eru interneta, interaktivnosti i virtualne stvarnosti, kao i promjenu komunikacijskih modela. U mnogočemu Pete Townshend je u rocku bio ono što je Nikola Tesla značio za razvoj znanosti.
FOTO Ronaldovu curu napali zbog outfita koji je nosila u crkvi: 'Zar ne znaš da je to nepristojno?'
Iako se voli reći kako su Beatlesi bili najtalentiraniji, a Stonesi najdugovječniji, upravo je Townshend bio najveći ideolog među njima. Budući da su prvi put prestali s radom 1982., The Who nisu bili cijepljeni od želje za ponovnim prodavanjem starog materijala. Dapače, stare radove nudili su još žešće i češće nego što su kompanije radile s katalozima Bowieja, Beatlesa ili Led Zeppelin, a svi skupa prvaci su prodavanja stare slave. Ali zasluženo. Moralno dvojbena odluka o brzoj zamjeni basista nakon smrti Johna Entwistlea 2002., zbog održavanja ugovorene američke turneje, 2006. dobila je ispričnicu s "Endless Wire", prvim novim albumom Petea Townshenda i Rogera Daltreya nakon 1982.
Još bolje, 2019. objavili su još jedan novi album "Who", zasigurno i zadnji. Tih 13 godina između dva studijska albuma, prilično dobra, čine se kao samo kratka stanka u usporedbi s činjenicom da su posljednji pravi album "Face Dances" The Who u izvornoj fazi karijere objavili još 1982. Podatak da je zadnji album bio bolji od prethodna dva ne govori puno, jer su najbolji radovi The Who nastali puno ranije, zaključno s "Who Are You" iz 1978.
Putem su objavili i desetke sjajnih singlova, hitova i pjesama koje su i u krećem formatu pokazivali autorsku invenciju Petea Townshenda. Nizanje ključnih singleova šezdesetih godina ("My Generation", "I Can't Explain", "Anyway, Anyhow, Anywhere"), materijala s rock opere "Tommy" i kasnijih albuma "Who's Next" i "Who Are You" (čija je naslovna pjesma kasnije postala špica televizijske serije "C.S.I."), završilo je s hit-singlom "You Better You Bet" iz 1981. i završnim materijalima iz (tada) zaključne faze rada, s albuma "It's Hard" 1982. ("Another Tricky Day", "Eminence Front").
Slaveći 40 godina rada 2005, usprkos očitoj financijskoj računici kompilacija "Now And Then" bila je kolekcija najboljeg single-materijala The Who, a dvije nove pjesme, prvim novim studijskim snimkama nakon 1982. No, usprkos svih skepsi "Real Good Looking Boy" i "Old Red Wine" pjesme su kojih se The Who nisu trebali sramiti, istovremeno kompleksne i prijemčive. Zaključno s dva spomenuta kasnija studijska albuma, i recentna turneja pokazuje je da su The Who s Peteom Townshendom u 60 godina na sceni iza sebe ostavili puno toga zanimljivijeg od slavne konkurencije iz šezdesetih.
Otvori KEKS Pay
The Who je bio najbolji live band svih vremena. Nitko drugi im nije bio blizu.