Prije točno četrdeset godina, Tomo Ricov prvi je put stao za DJ pult i od tada ga, čini se, nije napustio. U osamdesetima, dok je Zagreb živio svoj glazbeni i kulturni preporod, Ricov je bio jedan od onih koji su ga oblikovali - DJ, promotor, kroničar klupske scene, i svjedok vremena kad je Kulušić bio više od kluba: točka okupljanja, kulturni fenomen, hrabro i otvoreno mjesto susreta različitih svjetova, od punka i novog vala do prve elektroničke scene. Četiri desetljeća kasnije, on i dalje puni plesne podije: ove je godine ponovno rasprodao Studio 54 u Tvornici kulture, potvrdivši da njegova energija, izbor glazbe i osjećaj za publiku nikad ne zastarijevaju. Ricov nije samo DJ. Danas je prepoznat i kao jedan od ključnih ljudi hrvatske event-industrije - direktor agencije Pepermint i idejni pokretač Weekend Media Festivala, manifestacije koja je postala nezaobilazna točka susreta medijskih i komunikacijskih profesionalaca iz regije. Iza tog uspjeha stoji upravo onaj isti nemir koji ga je prije četrdeset godina gurao da istražuje nove zvukove: potreba da stvara, spaja i potiče kontakte među ljudima, bilo kroz glazbu, bilo kroz događaje.
Sjećate li se onog prvog trenutka kad vas je glazba "pogodila kao munja"? Što je to bilo, gdje ste bili i jeste li tad već slutili da će vam ovo biti cijeli život? Točno se sjećam tog trenutka. Imao sam oko 10 godina kad sam čuo "Lucille" Little Richarda na radiju. Doslovno kao da me grom pogodio. Takvo nešto uzbudljivo nisam dotad čuo. Nakon toga su se moji ostali interesi, poput povijesti i zemljopisa, povukli u stranu i sva se strast prelila na glazbu. Počeo sam opsesivno tražiti sve što sam mogao naći o izvornom rock'n'rollu 50-ih - članke, knjige, ploče. To je bilo doba puno prije interneta; da bi došao do bilo kakvih informacija i ploča, morao si se ozbiljno potruditi. Nisam znao da će se moj život vrtjeti oko glazbe - bio bih jako sretan klinac da sam to tada slutio.
Kako je izgledala vaša tinejdžerska soba puna ploča i kaseta? Jeste li bili tip koji sve sluša sam ili ste već tada dijelili s prijateljima? Koje emisije i glazbenici su vas "odgajali"? Dijelio sam sobu sa starijim bratom, ali kad god sam mogao, frljio sam glazbu na najjače. Od početka sam imao potrebu svoju strast dijeliti s drugima, vjerojatno mi je prvi okus DJ-iranja bio kad sam puštao ploče na bratovom tulumu. Bio sam sretan što i njegovi hašomanski frendovi plešu na Chucka Berryja. Religiozno sam slušao radio - "Po vašem izboru" u podne svaki dan na Radio Zagrebu bilo je obavezno, a "Zvijezde tamnog sjaja" Arisa Anđelkovića bila mi je najbolja emisija. Dražen Vrdoljak i Davor Milišić bili su mi jako bitni urednici i voditelji. Ante Batinović je imao odličnu emisiju "Ne spavaj mala moja r'n'r dok svira", mislim ponedjeljkom kasno navečer. Slušao sam i austrijski radio, a najvažnija emisija bila mi je "Rockin' Fifties" svaki drugi dan u 9 ujutro na ORF 3.
Kada ste počeli s DJ-iranjem? Zanimljiv je podatak da je na vaš prvi party 1985. godine došlo 800 ljudi. Iste godine prvi put sam bio i radijski i klupski DJ. Kad sam se vratio iz vojske 1985., otišao sam na tada novoosnovani Omladinski radio, koji se emitirao iz studentskog doma na Savi, i rekao da hoću svoju rock'n'roll emisiju - i dali su mi je. Zvala se Rock'n'roll party. Krajem godine, točnije 26. prosinca 1985., organizirao sam prvi rock'n'roll/rockabilly party u Klubu medicinara na Šalati koji se zvao Koma. Frend Antas nacrtao je plakat koji smo fotokopirali i polijepili po gradu. Dogovorio sam da imamo i live svirku, našao bend, dao mu ime (Jailhouse Rockers) i dogovorio repertoar. Čak sam i ja pjevao par doo-wop stvari s par frendova pod imenom Bluebirds. Nabavili smo VHS "Američkih grafita" i vrtjeli ga na malom televizoru u klubu. Zapravo, napravio sam svoj prvi event, samo nisam znao da se to tako zove i da će mi kasnije to biti karijera. Nisam imao pojma koliko će ljudi doći, ali došlo ih je više nego što stane u klub (oko 800), sva piva su se popila prije 23 h. Kao DJ u klubu bio sam na nebu - puštam svoj omiljeni rock'n'roll pred prepunim klubom. Na tom partyju stvorila se rockabilly scena grada, koja je kulminirala s Blue Moonom. Dogodila mi se najbolja moguća stvar: glazba i stil koje sam obožavao kao klinac odjednom su postali najnoviji trend. Trend je dostigao moj ukus. Bio sam klinac s "čudnim" ukusom u glazbi, nisam poznavao nikoga u gradu tko je slušao istu glazbu kao ja - Genea Vincenta, Eddieja Cochrana, Carla Perkinsa. Odjednom je ta glazba, pod imenom rockabilly, postala uber cool, najnoviji postpunk trend. Mene i frendove počeli su slikati za Polet i Start. Ja sam jedini u gradu imao ploče tog trenda i tako sam automatski postao DJ.
Krajem 80-ih radili ste brojne tematske večeri u Kulušiću. Svi se još sjećaju legendarnog Tom Tom Cluba, programa koji ste radili nedjeljom s Tomom in der Mühlenom. Kako objašnjavate fenomen Kulušića? Kulušić je bio najbolji klub u bivšoj državi. Redovito sam ga posjećivao od svoje 15. godine. Bio sam na svim novovalnim koncertima, a najbolja večer bila mi je nedjeljom - Dance Rock Session. Nakon Univerzijade 1987. svi klubovi su odjednom počeli raditi do četiri ujutro i tad je počeo taj drugi dio zlatnog doba Kulušića. Osim live-nastupa počele su jako uspješne klupske večeri s DJ-ima. Ja sam tamo počeo nastupati petkom na kultnom Blue Moonu zajedno sa Zoranom Pezom i Draženom Vrdoljakom. Kasnije sam počeo raditi i subotu - Tom Tom Club s Tomom in der Mühlenom, a uskoro i nedjelju. Za Tom Tom Club karte su se čekale u redovima već u 8 ujutro u subotu i sve bi se rasprodalo u pola sata. Kulušić je bio magija. Mislim da od svih svojih karijera najviše fanova imam iz tog kulušićevskog razdoblja.
Studio 54 u Tvornici postao je kultni koncept. Kako ste došli na ideju tog retro disco koncepta i zašto mislite da toliko rezonira s publikom? Studio 54 dogodio se gotovo slučajno. Krajem devedesetih polako sam prestajao s DJ karijerom, počeo sam raditi u marketinškoj agenciji Digitel i više se nisam vidio toliko u klubingu. Godine 1999. otvorila se Tvornica i Damir Cuculić mi je predložio: "Zašto ti ne bi radio Studio 54?" - doslovno tako. Disco mi je bio sve draži, koliko god sam ga mrzio kao tinejdžer. S Borisom Kovačekom dogovorio sam nastup pa smo otišli u New York na dva tjedna, svjesni da uopće nećemo stići promovirati večer, što je u ono vrijeme prije društvenih mreža značilo sigurnu smrt projekta. Međutim, već na prvu večer došlo je skoro 2000 ljudi, a 500 ih nije uspjelo ući. Ni danas mi nije jasno kako smo uspjeli s tim. Disco tada uopće nije bio u modi; tek nekoliko godina kasnije po svjetskim metropolama počele su nicati specijalizirane disco večeri, poput Car Washa u Londonu.
Kako se razlikuje DJ-ing koji danas radite od onog iz 80-ih/90-ih - u stilu, publici i tehnologiji? Danas rijetko DJ-iram; ako radim, to su specijalizirane večeri, jazz-festivali i slični događaji. Nastojim puštati vinile, ali više mi se ne da toliko vući ploče sa sobom, tako da znam svirati i sa sticka. Laptop mi je i dalje neprirodan kao DJ-alat. Publika na mojim nastupima definitivno je starija, što je i normalno.
Kako je rad na omladinskim i alternativnim radijskim programima oblikovao vaš glazbeni ukus i pristup kao DJ-a? Moj glazbeni ukus uvjetovao je i moj rad na radiju; nikad nisam imao pritisak da puštam komercijalnu glazbu koja nije moj stil.
Koju radijsku epizodu ili intervju iz svog radijskog perioda pamtite kao najznačajniju i zašto? Iz duge radijske karijere izdvojio bih rad na Radiju 1, u izlogu današnjeg KIC-a. To je bilo mjesto na kojem se skupljala moja ekipa prije izlaska subotom navečer; često bismo plesali u studiju, a ljudi bi nas gledali s ulice.
Danas vas slušamo na Yammatu u emisiji "Chimi Chaga". Kakav je koncept emisije i kakve su reakcije publike? Pokojni Alen Balen, osnivač radija s kojim sam radio i na Radiju 1, kasnije i u Aquariusu, nagovarao me da napravim svoju autorsku emisiju na novoosnovanom radiju. Rekao sam: "Može, ali znaš da to neće biti baš nekaj komercijalno." Alen je rekao da želi baš moj stil. Tada sam bio dosta u jazzy-groovy fazi pa sam rekao: "OK, zvat će se 'Chimi Chaga' i bit će to nekakav dancefloor jazz, 60's i 70's soul, funk, latin, brazil groove." Kasnije sam počeo uvoditi i druge pravce, sve što mi je u tom trenutku zanimljivo.
Po zanimanju ste diplomirani pravnik. Kako ste se ipak okrenuli event-industriji? Slučajno, preko DJ-iranja. Počeo sam raditi tematske klupske večeri koje su zapravo bili eventi - imali su program, scenografiju, multimediju itd.
Pepermint je krenuo kao klub, a danas je sinonim za event-industriju - kad gledate unatrag, što je bila ključna odluka da od noćnog kluba napravite ozbiljan biznis? Klub Pepermint otvorio se kada sam već više od desetljeća radio evente. Otvoren je u najgore moguće vrijeme, usred krize 2010., ali je postao ogroman hit. Kako se event-industrija u potpunosti urušila pod krizom, tražio sam nove poslovne mogućnosti. Zagreb je te 2010. proglašen najdosadnijim gradom u Europi i htio sam to promijeniti.
FOTO Velika promjena Ane Rucner poslije prekida veze: Nakon punih 20 godina usudila sam se
Vaš najpoznatiji event je Weekend Media Festival. Možete li izdvojiti još neki projekt na koji ste posebno ponosni? Između stotina projekata, jedan od najdražih mi je Gentleman's Jack Barber Shop, s kojim smo pokrenuli tu barber-revoluciju. Kombinacija barbershopa, bara i vinilnog kluba bila je totalni hit, a video s otvorenja dijelio se po cijelom svijetu.
Koja je bila najveća pogreška ili promašeni projekt Peperminta, ali iz kojeg ste izvukli najviše lekcija za dalje? Uf, bilo ih je, ali najveći promašaj nije bio s agencijom nego s klubom na Zrću. Pouka je bila: nemoj raditi stvari zbog novca, radi ih iz strasti.
Weekend Media Festival je od pokretačke ideje do danas narastao u regionalni brend. Što je bila vaša prvotna vizija i kako se ona promijenila? Prva vizija bila je napraviti mjesto gdje će se družiti medijski i marketinški profesionalci iz regije. Dobar program, neformalni ugođaj i prelijepa lokacija trebali su biti ključ uspjeha - i bili su. Važan element uspjeha festivala je snažna podrška Adrisa; zajedno smo stvarali destinaciju.
Koji programi/segmenti Weekenda su se pokazali najvažnijima za rast festivala i ima li format koji ste morali napustiti jer nije funkcionirao? Tajna uspjeha je stalno uvođenje promjena i novih sadržaja. Najveći je izazov ostati stalno inovativan i relevantan. Uvođenje novih industrija pokazalo se kao pun pogodak, pa danas imamo zajednicu Weekend festivala: HR Weekend, Finance Weekend, Investment Weekend, AI Weekend, Energy Weekend, a sljedeće godine uvodimo i nekoliko novih.
Kako se nosite s izazovima moderiranja sadržaja u vremenu influencera i brzih medijskih promjena? Brze medijske promjene idu mi na ruku što se tiče Weekenda - stalno imam nove sadržaje za predavanja i panele. Influenceri su činjenica i stalni dio programa i promocije.
Imate li ideje za razvoj WMF-a? Što nas očekuje iduće godine? Novi "sestrinski" festivali, uključivanje novih industrija i novi formati programa.
Šibenik vam očito leži - nastupali ste na Tvrđavi sv. Mihovila, radili aftere na festivalima, a rekli ste da tamo najradije provodite godišnji odmor. Vjerujem da vas je i supruga Tereza, rođena Šibenčanka, zarazila ljubavlju prema tom gradu? Kao Zagrepčanin malo sam ljubomoran na tako spektakularan razvoj Šibenika, on je prava rock-zvijezda Hrvatske. Odlično se razvija, a mene najviše veseli fenomenalna ponuda glazbe u gradu tijekom ljeta. Baš uživam u svim segmentima Šibenika, Tereza mi je definitivno prenijela tu ljubav prema gradu.
Kako usklađujete intenzivan raspored eventa s privatnim životom? Postoje li rituali za reset? Pokušavam naći balans, nije lako…
Što savjetujete mladim DJ-evima i organizatorima koji danas ulaze u event-industriju? Koje su vještine ključne? Slijedite strast, ne kalkulirajte. Ne slijedite trendove, stvarajte ih.
Gdje se vidite u sljedećih deset godina - više za DJ pultom, u backstageu velikih festivala, ugostiteljstvu ili u nekoj potpuno novoj priči koju još ne znamo? Nemam pojma - gdje me život odnese. Nadam se i kojem dobrom DJ-nastupu.
Otvori KEKS Pay
