Kada sam razmišljao o intervjuima s transrodnim osobama u hrvatskim medijima, postalo mi je jasno da o tim temama zapravo govorimo premalo. Nedostaje nam sugovornika, a hrvatsko društvo, nažalost, još uvijek nije potpuno spremno prihvatiti različitost i potpunu slobodu pojedinca. Tada sam, dogovorivši intervju sa Salome, prvom transrodnom ženom u Hrvatskoj koja je hrabro progovorila o svojoj tranziciji, znao da imam priliku razgovarati s nekim tko će nam otkriti cijeli svoj put – od djetinjstva pa do današnje ostvarene, ambiciozne žene. Salome svojom stand-up predstavom "Iznenada Salome" razbija predrasude, a pri tome ne skriva svoju ranjivost. Kada je stigla na snimanje, osmjehnula se i odmah mi rekla kako joj je najvažnije da njezinu priču prenesem iskreno, istinito i bez ikakvog "muljanja". Fotoshooting u zagrebačkom hotelu mogao je započeti. Salome je pozirala našoj fotografkinji, a nakon sat vremena, sjeli smo na piće u restoran hotela. Tada se doslovce otvorila, poput škrinje koja skriva bezbroj emocija. Ova inspirativna žena govorila je o svojoj borbi, tuzi, sreći, usponima i padovima.
Vaš autorski stand-up kabare "Iznenada Salome" napokon dolazi i u Zagreb, a 4. studenoga nastupate u Tvornici kulture. Kakav je osjećaj ponovno ovdje nastupati?
Jako se veselim, a moram priznati da su i publika i njihovi pozivi zaslužni što sam se vratila s ovom predstavom u Hrvatsku. Stalno su me na Instagramu pitali kada dolazim i pisali da me žele vidjeti pa sam pomislila, ako postoji interes, zašto ne. I naravno, najljepše je vratiti se doma nakon toliko vremena. Početkom devedesetih bila sam jako aktivna i nastupala u raznim klubovima, radila stand-upove i zezala se na svoj račun, a sada se vraćam s ovom predstavom u Zagreb. Ona traje sat i pol, a ja sam na sceni cijelo to vrijeme sama – održavam atmosferu i pričam svoju životnu priču. Zanimljivo je da su već pokušavali prikazati moju priču u kazalištu, ali nisam to dopustila. Pomislila sam: "Ako netko želi raditi predstavu o mom životu, to ću biti ja." I tako je nastala ova predstava. A za sve je jednim dijelom kriv i mjuzikl "Menopauza". Na tom projektu radila sam sa Sanjom Doležal, Karmelom Vukov Colić i Arijanom Čulinom, a već sam i tada, u toj predstavi, najavljivala svoju autorsku predstavu i stand-up "Iznenada Salome".
U Sloveniji ste čak 130 puta rasprodali svoju predstavu. Koja je vizija idealne publike u Zagrebu – kakvu razmjenu želite s njima te večeri?
Reakcije su uglavnom iste, ljudi budu oduševljeni, a ja često kažem kako je predstava brutalno iskrena. Ne znam postoji li stand-up koji je toliko realan poput moga. A zapravo, iskrenost je nešto po čemu sam uvijek bila prepoznatljiva. I općenito više volim biti okružena iskrenim ljudima, nego onim lažnima. U ovoj predstavi doslovce sam ogolila dušu, a vjerujem da će to zagrebačka publika i prepoznati. Očekujem puno smijeha, ali i suza. Nekada se dogodi da publika bude vrlo emotivna kada predstavu privodim kraju, ali to zaista i jest najljepši trenutak, znati da sam dotaknula ljude.
Je li bilo nesvakidašnjih reakcija gledatelja nakon odgledane predstave?
Obično u Sloveniji nakon izvedbe budem preplavljena porukama, a reakcije su gotovo uvijek pozitivne, što meni daje motivaciju da idem dalje. Rekla bih da moja predstava, zapravo, služi kao terapija ljudima, da se opuste i nasmiju, a kroz nju pokušavam prikazati realnost transrodnih osoba u našem društvu. Uspijevam pokazati da, iako nas društvo i politika često prikazuju kao problematične, mi smo tu i postojimo oduvijek. Nažalost, mnogi danas ne razumiju da su transrodne osobe sveprisutne u našem društvu i da se naš život ne može, kako bi neki htjeli, izbrisati. Ovom predstavom, također, želim prikazati koliko je težak život nas transrodnih osoba, ne samo da se suočavamo s izazovima unutar društva, već nas i politika često dodatno opterećuje, što budi dodatnu gorčinu. Važno je da ljudi shvate da problemi koji nam se događaju ne pogađaju samo nas, nego i naše obitelji – roditelje, braću, sestre i prijatelje. Zapravo, sve one koji nas podržavaju. Puno ljudi me poznaje kao osobu velikog srca, i upravo zato osjećam krivnju zbog negativnih reakcija koje nam društvo često upućuje i nameće. Iako je teško, moramo se nositi s tim, ali nećemo odustati.
Što vas posebno ljuti?
Najveća laž koju sam ikada čula jest razmišljanje da ćemo djecu, kada nas gledaju, navesti na "promjenu spola". Nikoga se ne može prisiliti na promjenu spola ako to duboko u sebi ne osjeti. Nitko ne bira iz čistog mira biti transrodan. Ja nisam izabrala biti to što jesam. Vjerujem da me Bog stvorio takvom s razlogom – da bismo svi naučili što je to prihvaćanje, da bismo naučili dijeliti ljubav. Mislim da bi društvo trebalo shvatiti da se nešto treba promijeniti u njemu, a ne tražiti krivca u drugima. Ja ne živim laž, ne skrivam se i djelujem u skladu sa svojom istinom. Svjesna sam da je puno ljudi preplavljeno transfobijom, a to je često rezultat neznanja. Ljudi koji su transfobi obično imaju duboko ukorijenjene predrasude, a često je riječ o ljudima koji u sebi skrivaju nešto što ne mogu prihvatiti, poput vlastite sklonosti, i zbog toga napadaju druge. Takvo je ponašanje obično plod nesigurnosti i straha. Mi, transrodne osobe, nikome ništa ne uzimamo, ne želimo ništa loše. Samo želimo pravo na život, mir i poštovanje, baš kao što to želimo pružiti i drugima.
Gdje je granica dobrog ukusa kada se šalite na račun vlastite ranjivosti?
Pa, zapravo, mislim da su oni koji se znaju našaliti na svoj račun vrlo inteligentni ljudi. Volim se zezati, i mislim da je to zabavno, ali i zdravo. Meni je čak smiješno povremeno govoriti o nekim teškim životnim trenucima. Kad se osvrnem unatrag, shvaćam da to nisu bili teški trenuci, već velika iskustva koja su me oblikovala i naučila puno toga. Sve loše stvari koje smo prošli u životu zapravo su pozitivna iskustva, jer iz njih nešto naučimo. Ako se iz njih ništa ne nauči, onda je to zapravo slabo iskustvo. Nikada nisam nikome željela ništa loše. Doživjela sam mnoge verbalne napade, ali nikome ništa ne zamjeram. Ti ljudi jednostavno nisu znali drukčije. Rastemo, sazrijevamo i postajemo mudriji s vremenom. Nadam se da će i ti ljudi rasti i da će postati mudri i pametniji. Naravno, neki to možda nikada ne postignu, ali to je njihov problem, jer imamo vlastite glave i vlastiti mozak te možemo odlučivati što je dobro, a što loše.
Javnosti ste poznati kao pjevačica, scenska umjetnica, autorica knjige, glumica i osoba koja podiže svijest o transrodnosti. Koja vam je od navedenih uloga najdraža?
Sve što ste nabrojili, sve sam to ja i to je moj život. Uvijek sam željela živjeti isključivo istinu. Moje oružje je moj glas – nemam pušku, imam jezik. I naravno da sam se uvijek zalagala za sebe i branila svoja prava. Svi mi imamo pravo na slobodu, to je temeljno pravo koje ne smijemo zaboraviti. Nikada sebe nisam smatrala posebnom aktivistkinjom, ali u svojim intervjuima uvijek sam se zalagala za svaki oblik različitosti, ne samo za trans ili LGBTQ prava, nego i za prava osoba s invaliditetom i svih drugih manjina. Različitost je predivna riječ, važna je za društvo jer svi smo različiti, pa i oni koji pripadaju heteroseksualnoj većini. Ni oni nisu svi isti, unutar te grupe također postoje razlike. Međutim, nezadovoljstvo vlastitim životom, politika koja vlada svijetom – sve to dovodi do tog nezadovoljstva koje se onda lako usmjeri na neku manjinu. Trenutačno smo na "tapeti" mi transrodne osobe, a umjesto da se pozabavimo stvarnim problemima, najlakše je napasti nas, manjinu, nego suočiti se s problemima u društvu i politici.
U kakvom ste odnosu s vjerom i Crkvom?
U Sloveniji živim 36 godina i svugdje je slično – političari plaše ljude kako bi stekli bodove na račun manjina. Kad se bira stranka koja će voditi državu, takvi politički trikovi prisutni su i u Hrvatskoj. Nije to specifično za jednu državu. Jasno je da je Hrvatska konzervativna zemlja, a veliki utjecaj na to ima i Crkva. No isto tako znam i svećenike koji su vrlo pozitivni, koji nas ne osuđuju, koji nas vole i s kojima vodim prijateljske razgovore. Poznajem ih nekoliko i često s njima pijem kavu. Osim toga, idem u crkvu, molim se Bogu, ali ja se molim onome koji je naklonjen svim ljudima. Moj Bog voli sve ljude, on nije sijač mržnje, on ne mrzi svog bližnjeg. Uči nas ljubavi i poštovanju, a vjera bi trebala biti izvor mira i ljubavi, a ne podjela i mržnje. Neki ljudi idu u crkvu, mole se, pozitivni su nedjeljom, a onda kod kuće maltretiraju svoju djecu i žene. To je potpuno suprotno od onoga što nas On uči.
Od čega trenutačno živite?
Upravo od predstava i svojih nastupa, a kad sezona završi, radim u Ondori, japanskom street food restoranu. Kuham najbolji ramen u Ljubljani. Čak sam osvojila i treće mjesto u kulinarskom showu "MasterChef" u Sloveniji i upravo tada sam otkrila svoj kulinarski talent. Volim kuhati, ali radim to samo sezonski, ljeti.
Jeste li ikada zaplakali nakon predstave?
Nedavno, nakon pretpremijere na mom rodnom Rabu sam zaplakala. Bila sam puna emocija, a nastupala sam u dvorani u kojoj sam primljena u pionire. Kao dijete ondje sam profesionalno plesala u folklornoj grupi Tanac, a nastupali smo diljem Europe. Čak sam pjevala i u dječjem zboru, tako da me ta dvorana vratila u neke lijepe, daleke dane.
Kako razlikujete scensku personu od intimne Salome – gdje se one susreću, a gdje razilaze?
Kada se sredim, izgledam kao dama, a privatno nema neke velike razlike. Moji prijatelji kažu da sam uvijek ista, bez maske i bez obzira govorim li na televiziji ili javno ili, pak, u privatnom životu. Primijetila sam da puno ljudi iz medija glumi savršene živote na društvenim mrežama, prikazujući kako je sve bajkovito, a stvarnost je često sasvim drukčija. Ja i na Instagramu ili Facebooku objavljujem fotografije bez filtera, ne sramim se svoje istine. Iako, moram reći, puno sam uložila u sebe. Neki ulažu u kuće i automobile, a ja sam ulagala u svoj izgled i sebe kao osobu. Sredila sam se, puno radim na tome, i bez imalo lažne skromnosti mogu reći da zaista dobro izgledam. To nije nešto čega bih se trebala sramiti.
Koju ste "cijenu" morali platiti da biste se danas osjećali voljenom i prihvaćenom?
Najteže je prihvatiti samog sebe i raditi na sebi. Prije šesnaest godina željela sam promijeniti društvo, razmišljanje roditelja i prijatelja, ali to, naravno, nije išlo. Zapravo, nemaš pravo mijenjati nikog na ovom svijetu, osim sebe. I tada sam se zapitala: "Zašto meni u životu ništa ne ide? Zašto me nešto stalno koči? Zašto ne mogu razviti svoju karijeru?" Probala sam sve, ali nisam probala promijeniti sebe. I to je bio početak mog istinskog puta. Najgore je kad se moraš suočiti sa sobom, kad moraš ući u sebe i tražiti uzorke i obrasce koji ti ne služe, koji te slabe. I najvažniji je odnos s roditeljima, jer je to temelj. Moj se život počeo mijenjati tek kad sam počela mijenjati sebe i svoje razmišljanje, kad sam počela čistiti negativne misli iz glave i otpuštati svu onu prljavštinu koju smo skloni svakodnevno unositi u svoju dušu i tijelo.
Na odlazak iz Hrvatske natjerala vas je mržnja okoline koju ste osjećali. Koliko su se Hrvati promijenili od vremena kada ste se preselili u Sloveniju?
Moram reći da nisam otišla iz neke mrzovoljne sredine u neku bolju, jer ni u Sloveniji nije bilo baš puno bolje. Ali nekako sam vidjela mogućnosti koje mogu ostvariti ondje. Nisam ni u Sloveniji bila potpuno prihvaćena, i sigurno danas postoje ljudi koji me ne vole. Ali iskreno, ni ja ne volim svakoga. I ne družim se s takvim ljudima. Otišla sam u Sloveniju jer sam imala priliku raditi "drag show", i to me ispunjavalo. Bila sam prva u Sloveniji, isto kao i u Hrvatskoj, i nisam sigurna je li netko prije mene radio nešto slično. Tamo je bio klub K4, gdje sam mogla nastupati, i to me povuklo u Sloveniju. To mi je bila prilika da radim ono što volim. A mržnja? Ona je prisutna svugdje, danas je čak i veća nego prije. Mislim da je devedesetih godina bilo puno manje mržnje nego danas. Ta mržnja i netrpeljivost sve se više šire, a društvo, nažalost, nije postalo ni tolerantnije ni sklonije prihvaćanju.
Dolazite s Raba, u Jugoslaviji se tada nije uopće govorilo o transrodnosti. Niste primjerice mogli "proguglati" u potrazi za odgovorima što se s vama događa. Koliko vam je trebalo da pronađete odgovor?
U to vrijeme knjižnice nisu uopće nudile literaturu na tu temu pa nisam imala puno informacija o tome. Uvijek sam znala da se volim oblačiti kao žena, i to me ispunjavalo. U tim trenucima osjećala sam se najsretnije u svojoj koži. Živjela sam za maškare, iako to nije bilo samo zbog njih. Obukla bih se u ženu, ali to bi bilo samo jednom godišnje. Kod kuće, to bi bila moja mala tajna – sve dok me mama jednom nije uhvatila i, naravno, izgrdila pa sam tada osjetila da to nije nešto što je prihvaćeno, da to nije dobro. No kako su godine prolazile, shvatila sam da nije riječ samo o maškarama. U pubertetu sam počela odijevati žensku odjeću i izvan tih povremenih prilika, a to je bio veliki korak. Morala sam biti jako hrabra, ali zapravo nisam to bila. Samo sam se trudila izgledati hrabro. Glumila sam, dok sam u sebi često osjećala strah. To je bio proces suočavanja sa sobom i sa svijetom oko sebe, a da bih to mogla, morala sam se nositi sa svim onim što mi je društvo nametalo.
Kako su se vaši roditelji mirili s tim?
Svaki bi roditelj, vjerujem, vjerojatno želio imati "normalno" dijete – dijete koje je heteroseksualno, jer bi to, možda, bilo jednostavnije i društveno prihvatljivije. Razumijem to, jer kad bih bila roditelj, možda bih također razmišljala da bi bilo lakše imati dijete koje neće biti izloženo tolikim preprekama zbog svoje različitosti. Nije to zato što bi bilo nešto loše s takvim djetetom, već zato što bi mu život bio lakši. Međutim, kad si različit, kad saznaju da si homoseksualac ili transrodna osoba, ljudi se povuku. Nestanu kao da si nositelj najopasnije zaraze na svijetu, a zapravo si i dalje ista osoba kao prije. Većina nas odrasla je u okruženju u kojem je najvažnije što će reći susjed, što će reći društvo. Nitko ne gleda koliko je dijete sretno, već hoće li se susjedu svidjeti to što dijete nije "kao svi drugi". I to je, nažalost, jako žalosno i tužno, jer najveća bi vrijednost trebala biti sreća djeteta, a ne to što drugi misle o njemu. Taj mentalitet, koji ide iz generacije u generaciju, stvarno nanosi puno štete.
FOTO Komičarka i glumica Salome, 4. studenog organizira premijeru stand-up kabare predstave "Iznenada Salome" u Tvornici kulture
Kakve ste vi traume doživljavali?
Susretala sam se s psihičkom torturom. Često su mi govorili: "A tebe nije strah da te netko udari po nosu?" No kako sam već spomenula, moje najveće oružje uvijek je bio moj jezik. Postavila sam se i nikada nisam spustila glavu, nisam pobjegla. Uvijek sam uzvratila, s tom dominantnom energijom, i uvijek bih pronašla neki način da se suprotstavim. Katkad bih napravila nešto smiješno, nešto što bi tu osobu koja mi se suprotstavila dovelo do toga da se osjeća nelagodno. To je bilo moje najveće oružje, i još uvijek je. Danas se više ne susrećem s takvim ljudima, jer sam pronašla svoj mir. Pomirila sam se sa sobom, ne bavim se životima drugih ljudi, sada se fokusiram na svoj život. Više se ne plašim, jer strah sam već iskusila. Kad sam bila u strahu, to me zaustavljalo, no danas, kad razmislim o svemu tome, ne znam čega bih se više trebala bojati. Imala sam svađe, verbalne provokacije i napade, ali danas se ne bojim nikoga. Takvi ljudi jednostavno više ne dolaze u moj život.
Svako ljeto provodite na rodnom Rabu, a kako se osjećate kada ponovno vidite ta neka lica iz prošlosti? Kako danas reagiraju?
Direktno mi prilaze i ispričavaju se. Onda gledam i pomislim: "Što me sada pozdravljate?" Svi su se nekako promijenili, a ja sam za njih postala osmo čudo svijeta koje se pojavljuje na televiziji. Nedavno, kada sam nastupala na Rabu, došle su mi se javiti dvije prijateljice iz škole. Poslije predstave, jedna od njih mi se ispričavala, plakala je i bila je toliko sretna što me vidi. U mladosti su me svi oni ozbiljno zezali, ali sada je bilo sasvim drukčije. One tada nisu znale drukčije, nisu imale iste uvide, a danas su to potpuno drugačiji ljudi. Moramo shvatiti da nikada ne znamo što se događa u nečijoj kući, o čemu se razgovara za njihovim stolom. Kao djeca, možda imamo čist pogled na svijet, ali kako odrastamo, biramo svoje prijatelje, okolinu, i sve to utječe na nas. Ako u tom okruženju netko sije mržnju prema drugima, dijete to upija kao spužvica. I dok raste, to postaje dio njega. Bez obzira na to što dijete možda "čisto" dolazi na svijet, sve što se događa oko njega oblikuje njegov pogled na život.
Kako se prisjećate trenutka kada ste roditeljima odlučili reći da ćete napraviti tranziciju?
Nisam im to ni rekla niti sam tražila odobrenje. Samo sam otišla u Beograd i promijenila spol, iako, naravno, nije to bilo samo tako, otići i to napraviti. Treba proći psihijatrijska vještačenja i sve ostalo što ide s tim. A i zašto bih tražila ičije odobrenje, riječ je o mojem tijelu!
Nije vam nedostajala majčina podrška?
Najviše bih voljela, kad sam se probudila nakon operacije, da sam vidjela lice svoje majke. No, nažalost, nisam. Znam da bi me, da je bila tu, pokušala odgovoriti od te odluke, jer nije to ni njoj bilo lako. Mislim da bi bilo puno teže objema, jer nije lako roditeljima s djetetom koje je "drukčije" u očima društva. Moja mama zaslužila je Oscara za životno djelo, ona je doista hrabra žena. Čak su je neki nagovarali da me se odrekne, ali ona nikada nije ni pomislila na takvo što. Rekla je: "Moje dijete nije lopov, nije narkomanka, nije prostitutka – zašto bih je se odrekla?" To je prava majka, i takva bi svaka trebala biti. Bez obzira na sve teškoće, prava ljubav i podrška uvijek dolaze iz obitelji.
Kada je riječ o vašem djetinjstvu i malenom Nenadu, kakav je on bio?
Bilo je puno toga što me zanimalo kao dijete, možda čak i previše. Voljela sam znati što se sve događa u kući, u susjedstvu, čak sam voljela donositi tuđe priče i pričati ih mami. To joj je išlo na živce, ali sada razumijem zašto. Iako sam bila znatiželjna, bila sam i jako dobro dijete. Uvijek sam pomagala kod kuće. Mi smo se bavili turizmom, imali smo sobe s doručkom pa sam često išla u trgovinu po kruh i druge potrepštine. Kada je npr. soba bila prazna, morala sam čekati dok ne stignu svi gosti, a tek onda sam mogla uživati u kupanju u moru. Uz to, imali smo svinje, kokoši i njivu koju smo obrađivali. Sadili smo sve – od povrća do drugih kultura. Bilo je puno posla, ali zapravo sam jako zahvalna zbog toga. Naučili su me važnu životnu lekciju – raditi. Naučila sam koliko je važno biti marljiv i odgovoran, jer rad nije samo fizički napor, već i vrijednost koju nosiš sa sobom kroz život.
Imate li danas emotivnog partnera?
Imam mir, a mislim da je to najvažnija stvar. Mogu reći da sam cijeli život bila gotovo sama i naučila sam biti svoja. Naravno, nisam zatvorena za ideju veze, ali nisam ni tip osobe koja bi bila u vezi da budem nečija mama ili "sugar mama". Neki muškarci čekaju da im sve padne s neba – da im netko kuha, pegla, brine za njih, a sami ništa ne bi napravili za ženu. Nikako nisam za to. Ako sam otvorena, onda sam otvorena za nekog posebnog – mog kralja, i voljela bih biti njegova kraljica. Ali, mora imati svoj novac jer ja imam svoj. Tek bismo tada mogli uživati zajedno. No, evo, očito je takvoga danas teško pronaći.
Jeste li primijetili da pojedine muškarce privlači ili odbija to što ste prošli tranziciju?
Općenito, puno mi muškaraca piše zato što ih to privlači. Ima ih puno koji bi bili sa mnom, a onda bi sljedeći dan pljuvali po meni. Često transrodne žene smatraju nekim fetišem koji žele isprobati jer im je to nešto novo, ali nisu spremni sebi priznati da postoji privlačnost. To je vrlo problematično, jer to može značiti da takvi muškarci nisu spremni prihvatiti nas onakvima kakvi zaista jesmo. Oni to vide kao neku vrstu eksperimenta. Obično je riječ o oženjenim muškarcima, s obiteljima, koji ne žele javno priznati što zapravo žele. A ja ne želim takve muškarce, koji su u braku i skrivaju tko su. Želim nekoga tko će me voljeti zbog toga što ja jesam, tko će znati tko sam i biti spreman voljeti me u potpunosti i iskreno. Ne želim biti tajna ili nečiji eksperiment. Priznajem jedino iskrene veze, gdje su ljubav i poštovanje na prvom mjestu.
Je li vam se dogodila situacija da ste tek nakon nekog vremena doznali da je neki vaš partner oženjen?
Da, vjerojatno se i to dogodilo, ali sam ga odmah napustila jer to nikako ne želim. Meni je žao njihovih žena.
Kada ste već ogolili dušu, jeste li ikada razmišljali o tome želite li biti majka?
Nakon operacije spola imala sam tu želju. Bilo je trenutaka kada je ta želja samo rasla, poput onoga kada sam srela jednu mladu majku s djetetom u kolicima. To je bio valjda prirodan nagon, ali po operaciji je svima jasno kako više ne mogu imati vlastito dijete. Iako mi je bilo teško kad sam to shvatila, razmišljala sam i o mogućnostima posvojenja pa to, naravno, nije kraj svijeta. Mogu imati obitelj na neki svoj način, bez obzira na sve.
Zašto ste odabrali ime Salome?
Salome je ime s dubokim povijesnim značenjem, a povezano je s biblijskom pričom. U Svetom pismu, Salome je bila plesačica koja je tražila glavu Ivana Krstitelja na srebrnom pladnju, što je označilo prekretnicu u tom povijesnom trenutku. Ime Salome nosi snažnu simboliku, jer se veže uz dramatičan događaj, ali istodobno ima i određenu ljepotu, jer nosi elemente ženstvenosti i moći. Moja majka nije bila sklona tom imenu, no na kraju sam ipak donijela konačnu odluku.
Koju biste poruku poslali "mladoj Salome" iz vremena prije prvog izlaska na pozornicu?
Čestitala bih joj na hrabrosti. I svakako bi dobila moj pljesak.
Otvori KEKS Pay
Prodajem drva za ogrijev !