Ove, 2025. godine, u koju smo stupili s božićnom pucnjavom, detonacijama i eksplozijama pomahnitalog puka, navršava se sedamdeset godina od smrti Tina Ujevića. A jedva mjesec ranije, "mjeseca novembra" (tako, naime, na zalistu piše), godine 2024, navršilo se sedam desetljeća od njegove posljednje za života objavljene knjige.
U lijepom, skladno dizajniranom kartonskom uvezu, s papirnatom zaštitnom omotnicom s finim tipografskim grafičkim oblikovanjem, s dostojnim "Pripomenama o poeziji Ujevića", što ih je napisao Stanislav Šimić, čija posljednja rečenica zvuči kao svojevrsni epitaf, ali ne još uvijek živome Tinu, nego vječno mrtvoj i kukavičkoj hrvatskoj književnosti. Ovako će Šimić o Ujeviću: "Sjedinitelj klasičnoga i modernoga duha u poeziji i, u nas, jedincat predstavnik toga jedinstva, dostojan da ga predstavlja i u suvremenoj svjetskoj poeziji, Ujević je pjesnik kojega djelo u nekoj velikoj književnosti ne bi bilo zanemarivano kao u hrvatskoj: kritici bi objasnili da je ona njime izvanredno obuhvaćena, i bogatili bi je knjigama o njemu."
Tin je tih poratnih godina bio sam i star. I bio je osramoćen općom glupošću i fanatizmom. Ili bolje: neumrlim fanatizmom gluposti. "Žedan kamen na studencu" u tom je pogledu knjiga tihe rezignacije i mirenja stanovitog s vlastitim sirotinjstvom. Kritičari i nastavnici, uključujući i neki čudovišno nedarovit svijet, naglašavat će kako je ovo, u odnosu na njegove stvaralačke vrhunce, slaba knjiga. Čitatelj, pak, otkriva, ako je u stanju čitati, ali i ako je u stanju malo i poživjeti tim životom, da tu nije riječ o pjesničkom slabljenju. Tin je isti onaj lirski i jezikotvorni zmaj i virtuoz. Ali slab je pred njim svijet, i nikakvi su njegovi (Ujevićevi) ideali. Ugasio se njegov revolucionarni temperament, skratio mu se do umiranja dah. I on se, najednom, ukazuje kao subrat i supatnik Nikole Šopa, kojemu je prethodno bio beskrajem dalek.
Recimo pjesma "Prozor na ulicu", šopovska je po stradanju i po mirenju. I premda je silinom talenta sasvim ujevićevska, neće je biti po recitalima. Vrijedi je cijelu citirati: "Što je život - nego prozor na ulicu,/ gdje čistači pred kućom kupe smeće,/ gdje vozar puni svoju lulicu,/ gdje s veranda vene cvijeće./// Ulica - ta to je gradska panorama,/ gdje voze ćumur i mrtvačka kola,/ gdje se prosipa sijeno i slama,/ čađava, strašna, prazna i gola./// Doći će kola - za svakoga pogrebni red -/ a kada dijete otvori oči/ da bude broj, i ime na limenoj ploči,/ zvat će se kao njegov djed./// Tu rijetko prolaze vatrogasci,/ češće pijanci i sprovodi s mrtvim./ Stražar brk čupa na nijemoj pasci,/ a ja od zvonjave uha brtvim./// Po kući još samo brojne mačke skaču,/ te njuše miše i miris jela;/ a noću mračne vode plaču/ i plaše trošna odijela."
I opet, kako to u Tina biva, pjesma raste prema kraju i vrhuncu, a u njoj opet, kako to samo u Tina biva, raste ovaj naš jezik tako da najednom moguće biva i ono što prije ove pjesme u hrvatskom moguće nije bilo. Tako u stihu: "a ja od zvonjave uha brtvim", ili u slici "a noću mračne vode plaču/ i plaše trošna odijela", koja osim što je među genijalnijim čulnim senzacijama i slikama naše lirike, u sebi skriva strahove djeteta, što ih onda prenosi na "trošna odijela". Cijeli život da čita, ovaj čitatelj ne bi mogao dočitati ovu, tobože slabiju Ujevićevu knjigu!
Ili ono neumrlo, vječno Ujevićevo futurističko pregnuće! Da nam je živ, živio bi danas i pio, umjesto u Blatu, u kafeima šoping centara na zagrebačkoj, beogradskoj, sarajevskoj periferiji, odakle bi ga na kraju dana izbacivali zaštitari, dok bi on po aktntašni trpao ono što je tog dana napisao ili preveo. Evo tako početka jedne izrazito budućnosne pjesme: "Pazi, kondukteru, još ima putnika, što vole željeznicu,/ što motre pruge i tunele,/ kojima je tijesno u automobilu,/ a vole strijele./ Pazi kondukteru, još ima putnika, što sanjaju o svom velikom krilu."
Cjeloživotna Ujevićeva patnja ticala se nedostojnih i ticala se zime. Nedostojni, recimo onaj su ološ koji je prije koju godinu u Hrvatskom saboru iz čista mira o njemu govorio kao o vucibatini i pijancu. A zima, od nje patio je strašno, tako da je posljednja pjesma u posljednjoj knjizi koju je za života objavio "Pjesma vatre u peći" i završava strofom: "Do peći se jadnik savija,/ a radost muklo zavija:/ nitko ne umije reći/ što puca i zbori u peći./ Do nje je dobro leći/ mučeći,/ učeći." Ta strofa Tinov je autoepitaf.
VIDEO Tko će bi trebao pjevati himnu na inauguraciji Zorana Milanovića?
Otvori KEKS Pay
