"Amapola", američko-hispanski šlager iz dvadesetih, vjerojatno je među deset temeljnih pjesama soundtracka našeg vijeka. Rado je za revijalnih nastupa otpjevaju operni tenori, snimali su je džezisti i pop zvjezdice, a mi je pamtimo iz dva naročito upečatljiva trenutka epohe: pjevali su je, kao rugalicu, američki vojnici 1944. na flandrijskim poljima koja su bila zasuta crvenim makovima; a u filmu "Bilo jednom u Americi" Morricone je njezinu melodiju upotrijebio kao lajtmotiv.
Mak je cvijet koji se ne bere, ne sadi i ne presađuje. U našim krajevima nicao je oko željezničkih pruga, na zemlji zagađenoj i jalovoj, i na nezasijanim poljima. Mak je evokativan cvijet, biće sjećanja.
Knjiga Olje Runjić "Amapola" knjiga je njezina života: od djetinjstva do djetinjstva. Od nje do njezine kćeri, kroz vrijeme jednog života koje se razvija i razmotava kao taj besmrtni šlager, raspoređeno u dva odvojena toka. Jedan vremenski tok tiče se čovjekove intime, onoga što je privatno i jedinstveno. Drugi je tok povijesni. Zajednički su im jezik i melodija.
Piše Miljenko Jergović: Sabina Samardžija: građansko junaštvo jedne novozagrebačke frizerke
"Život je bio naklonjen ženama u mojoj obitelji/ muževi ih nisu tukli očevi ih nisu bili" distih je koji knjigu otvara, i rečenica kojom bi mogao započeti i obiteljski roman. Iz perspektive nekog budućeg doba, u kojemu se slabo čita, malo misli i spremno sudi i osuđuje, ta rečenica govori da je strašno bilo to vrijeme. I svakako je ironična, pa hoće reći nešto suprotno, nešto kao: život uopće nije bio naklonjen ženama u mojoj obitelji. Pjesnikinji, međutim, niti je do velikih gesti fejsbučnog aktivizma, niti joj je općenito do naknadnih perspektiva. A ironije što se tiče, ona je kod nje intencionalno arsenovska. Kao što je arsenovski u stilu i zvuku i sam taj distih.
Pjesme u knjizi dramaturški su tako raspoređene da ćemo ih, pročitamo li knjigu u dahu, otpočetka do kraja, doživjeti kao roman. Ali ne obiteljski, kao što je to prvom rečenicom najavljeno. Prije bi to mogao biti spoznajno-identitetski roman ili neka neobično mudra, utišana i usred opće larme krajnje odmjerena pripovijest o ženskosti. Prvo si bila djevojčica, a onda si, odmah zatim, postala ona koja promatra djevojčicu i pokušava ući u njezin svijet, ali tako da ništa ne polupa i ne razbije. Sa stanovišta književnosti, opet ne samo poezije, to je sam smisao roditeljstva. I da, "Amapola" je knjiga o roditeljstvu.
FOTO Ovako je izgledalo vjenčanje Maje Šuput i Nenada Tatarinova! Odvilo se u Istri, a pjevačicu je dopratila mama
Olja Runjić živi tamo gdje ne boravi, boravi tamo gdje ne živi. Trajno je izmještena, preseljena, pomaknuta, premda okolnosti njezina izmještanja možda i nisu dramatične. Ali ta iskorijenjenost s određenog mjesta - vjerojatno grada uz more - te iz vremena i iz temeljnih legendi vlastitog djetinjstva, njezina je zbiljska velika tema. Svijet o kojem u zoru svoje knjige pjeva, ili o kojem priča pjevajući, pun je svakojakih žena, obiteljskih i neobiteljskih, onako kako to već često i biva u dalmatinskim imaginativima. Taj svijet je iščašeno patrijarhalan, pomalo kao u onim već davnim filmovima Ettorea Scole, iz naših mladih i djetinjih osamdesetih: "žena u našoj kući nemaju pravo glasa/ iako su alt mudrice školovani soprani/ moja mama pjeva najljepše/ kad se smije ori se sobama/ arija iz tosce/ kad je ušutkuju fizički snažniji/ slabosti su njeno najubojitije oružje", veli u pjesmi "kad se stvari zahuktaju". Majstorski se Olja Runjić služi riječima svoga svijeta, čije živote u pjesmama svodi na gegove svakodnevice. Način na koji to čini neočekivano je blizak obiteljskim ciklusima, pjesničkim i proznim, Bore Ćosića. Još nešto im je zajedničko: ženskost, to bujanje žena sa svih strane, uz tek ponekog muškarca i muža, obligatnog oca, koji umnogome statira u tom ženskom svijetu. A zajedničko im je i filigransko majstorstvo jezika. Pokušaj da se sačuva ona onodobna riječ, u kojoj je sadržan cijeli taj svijet.
Ovako glasi pjesma "majci je svako selo špansko": "ako ikad umrem/ da počinem na fortici svete ane/ gradskim zidinama sklonjena/ od race i od običaja/// majka rukom raspoređuje šimšir po/ ugraviranim brojkama/ rukavom obriše sloj pepela/ pa sloj vjetra u kostima/ svog čovjeka".
Prethodi joj pjesma "tada odlazi u sibir": "dida ga prati na stanicu/ štaub cukar i svezane suze/ u kožnom kuferu/// zima noćni vlak čvrsto rukovanje/ vunene čarape u džepu kaputa/// stisnuti u krevetu gutamo/ što na vrh jezika zapne/// jorganom ušuškamo/ strah i čežnju/ za nove naraštaje".
Jedna u zdrugu, najprije druga pa onda prva, one čine dramatsku cjelinu. U sjećanjima su pomiješani živi i mrtvi, pa su mrtvi jednako živi kao i živi, koji su isto mrtvi kao i mrtvi. "Amapola" je precizno i s darom napisana knjiga. Namijenio bih je onima koji, kao i autorica, žive tamo gdje svakodnevno ne borave, i neprestano razgovaraju s mrtvima, održavajući tako sebe u životu.
