Grupa Vatra objavila je novi album “Doživotno” i predstavila ga istoimenim singlom, a na albumu je surađivala s prijateljima i kolegama iz grupa Detour, Mayales i Pavel. Ivan Dečak, frontmen Vatre, govori nam o ovom zajedničkom projektu, inspiraciji za album i planovima.
Kako je nastao album “Doživotno” i koliko se razlikuje od vaših dosadašnjih izdanja?
Dan nakon objave prošlog albuma “Javi se kad stigneš” ušli smo u studio i snimili prvi najavni singl za album “Doživotno”, bila je to pjesma “Meni treba tako malo”, prvotno zamišljena kao pjesma za Maxa, ali sudbina je htjela drukčije. Potom su se redali singlovi i spotovi za “Slatke suze gorka ljubav”, “Nitko osim nas”, “Kako smo glupi”, “Ježurka” i upravo aktualni, po kojem je album i dobio ime, “Doživotno”. Kad sam shvatio da je ovih osam pjesma zaokružilo jednu cjelinu, odlučio sam da je album spreman za objavu. Svaki album, pa tako i ovaj, inače naš 11. studijski, donosi određene eksperimente i kod zvučne slike, u čemu uz bend uvelike sudjeluju i naši producenti Pavle Miholjević i Jura Ferina, što kod tematike, ali bolje od tisuću riječi priču pričaju pjesme, odnosno album koji je upravo objavljen u digitalnom obliku, ali i na vinilu pa – “bacite” uho.
Na naslovnom singlu surađujete s Pavelom, Detourom i Mayalesom. Kako je došlo do te ideje da snimite pjesmu s čak još tri frontmena poznatih domaćih grupa?
Htio sam vidjeti što će se dogoditi kada u jedan ekspres-lonac stavite četiri različita ega. U našem slučaju dogodila se fenomenalna doživotna priča.
Zanimljivo je da se s frontmenima tih bendova družite i privatno. Ima li uopće među vama konkurencije?
Kako da ne. Uvijek kada čujem neku sjajnu pjesmu svojih dragih prijatelja, dok su još u demo fazi (jer mi si često puštamo pjesme, puno prije nego ih pustimo da plove eterom), osim što tim pjesmama uistinu želim svu sreću i uspjeh, dobijem poriv pisati još bolje. Ne mislim bolje od njih, već bolje od samoga sebe. U svakom slučaju doživljavam ih prije svega kao prijatelje, a onda i kao zdravu konkurenciju, koja je, ako mene pitate, uvijek dobrodošla.
Kad se sjetite prvih nastupa Vatre s kraja devedesetih i usporedite ih s današnjima, što vidite kao najveću promjenu?
Bez lažne skromnosti, oduvijek smo “usviran” bend. Mi nismo glazbenici koji će vrhunski svirati obrade tuđih pjesama, ali zato svoje sviramo ubojito, moćno i točno. Tako je bilo od samih početaka, a tako je i danas, samo što imamo tu sreću da nam je upravo glazba omogućila to da danas imamo vrhunske instrumente, tehničare, tonca, ako hoćete i kombi i vozača, koji nam omogućavaju da uživamo u svom pozivu i 26 godina nakon objave prvog albuma.
Imate li osjećaj da ste zakoračili u neku vrstu “krize srednjih godina” ili vas glazba drži dalje od toga?
Kriza srednjih godina je za ljude s previše novca i vremena. Nemam vremena za nju.
Koliko vam djeca i obitelj pomažu da ostanete prizemljeni i da ne izgorite u ovom poslu?
Djeca su najveći doseg naših postojanja i prema tome možemo već sada biti sretni, prezadovoljni i smireni, jer nijedna naša pjesma, album ili koncert neće nadmašiti njihov dolazak na ovaj naš maleni planet.
Jeste li ikada poželjeli usporiti i posvetiti se samo privatnom životu?
Na svu sreću, živim u relativno maloj državi i bavim se takvim pozivom da imam dovoljno vremena kako za glazbu tako i za svoj mali krug velikih ljudi.
Nedavno sam pročitao podatak da se danas u svijetu svakog dana snimi onoliko pjesama koliko u cijeloj 1987. godini. Kako je onda vama glazbenicima kada morate isplivati u tolikoj masi?
Zeznuto, ali kao što sam već konstatirao, kvalitetna konkurencija je dobrodošla. U suprotnom bismo kad-tad bili uhvaćeni u zamku samozadovoljštine.
Kakva je pozicija rocka i pop-rocka u vrijeme kada dominiraju trap i zabavna glazba?
Rock, pop ili pop-rock svojevrsna su konstanta modernog doba koja s vremenom doživljava vlastite metamorfoze, no uvijek opstaje. Ti glazbeni pravci desetljećima imaju svoju publiku. Dominantna pozicija ne garantira i opstanak.
Imate li neku veliku neostvarenu suradnju ili san koji biste voljeli ostvariti?
Suradnje ne radim planski, ako se dogodi pjesma u kojoj čujem još nekoga, dam si slobodu kontaktirati tu osobu. Pustim joj pjesmu pa ako se prepozna u njoj, nitko sretniji od mene, ali ne radim te stvari planski. Mora doći prirodno. Trenutačno nemam nikoga na vidiku.
Što mislite o umjetnoj inteligenciji u glazbi? Koliko ja to opasnost za vas autore?
Ja vjerujem u publiku, moguće je da sam naivan, ali ne mogu si pomoći; ne podcjenjujem inteligenciju publike, dapače, sanjarim da se obraćam upravo takvima. Vjerujem u osobno iskustvo i osobni kontakt koji publika i izvođač imaju na live nastupima.
Lani ste proslavili 25 godina grupe. Razmišljate li i o tome kako ćete jednog dana proslaviti i 50?
Naravno! Samo što danas vrijeme teče tri puta brže. Bojim se da će ta proslava doći već za sedam godina, zato je jedino što mogu poručiti “živjeli doživotno”!
Otvori KEKS Pay
