U ponedjeljak se počela prikazivati nova RTL-ova serija "Divlje pčele", koja prati život sestara Runje. Katarina, Cvita i Zora Runje odgajane su da uvijek budu tu jedna za drugu, vrijedno rade i poštuju ostale. Ove likove utjelovljuju mlade glumice, a nama je posebno za oko zapela srednja sestra Cvita, koju glumi Lidija Penić-Grgaš. Ovu mladu glumicu već smo mogli vidjeti na ekranima, a svojim izvedbama provukla je puno pozornosti, pa smo je odlučili i bolje upoznati. Lidija nam je tako otkrila kako se našla u svijetu glume, ali i koliko je ona karakterno slična Cviti.
U seriji "Divlje pčele" tumačite jednu od glavnih uloga. Jeste li uzbuđeni s obzirom na to da emitiranje počinje ovog tjedna?
Naravno! Veselim se što će publika napokon upoznati naše "pčele". To je projekt u koji smo svi utkali puno srca, a meni osobno znači posebno poglavlje. Cvita je divan, topao, a opet slojevit lik – osjećam zahvalnost što sam joj mogla udahnuti život.
Pribojavate li se komentara publike na vaš lik i rad?
Volim znati kako publika reagira, to mi je uvijek zanimljivo i poticajno. Svaka reakcija, pa i ona kritički nastrojena, meni znači da je nešto dotaknulo ljude, i to je zapravo najljepši dio ovog posla. Ne volim razmišljati uz strah, nego znatiželju, zanima me kako će ljudi doživjeti Cvitu i naš svijet 50-ih. Voljela bih da ljudi u njoj prepoznaju poniznost, iskrenost i borbu između dužnosti i želja. Ako to osjete, bit ću sretna.
Igrate srednju sestru Cvitu. Kako biste je opisali? Ima li sličnosti s vama?
Cvita je srce obitelji – romantična je, empatična i pomalo sanjarka. Ima svoj svijet mašte i snova, ali zna kad treba biti čvrsta. Mislim da dijelimo tu mekoću i upornost; obje pokušavamo pronaći ravnotežu između onoga što osjećamo i onoga što se od nas očekuje.
Je li vam ova uloga bila izazovna?
Ne bih rekla da je bila teška, više inspirativna. Rad na liku iz drugog vremena donosi lijepu vrstu putovanja: istražuješ kako su žene tada razmišljale, voljele, sanjale. Snimanja su bila duga, ali ispunjena – puno smo se smijali, pomagali jedni drugima i zaista disali kao ekipa. Kad radiš u takvoj atmosferi, posao prestane biti posao i postane zadovoljstvo.
Kostimi i šminka iz 50-ih predivni su, ali i zahtjevni. Je li vam bilo naporno?
Kostimi su bajka! Od trenutka kad obučem haljinu i stavim frizuru, osjećam se kao da sam zakoračila u prošlost. Naravno, pripreme znaju potrajati, ali sve to daje posebnu čar. Kad se pogledaš u ogledalo i u njemu ne vidiš sebe, nego nekoga tko je živio prije 70 godina – to je predivan osjećaj. A napor se zaboravi u trenu kad čuješ "akcija".
Jeste li se možda i sami zaljubili u stil 50-ih?
Jesam, potpuno! Ima nešto neodoljivo u toj eleganciji, u načinu na koji su žene tada nosile odjeću, u frizurama koje su bile male skulpture, u tom držanju. Iako privatno volim jednostavnost i prirodan izgled, ovo me iskustvo podsjetilo koliko je lijepo igrati se stilom. Mislim da ću zadržati poneki detalj iz 50-ih, možda maramu u kosi ili crveni ruž.
Radnja se odvija u godinama kada su vrijedila potpuno drukčija pravila nego danas. Biste li se mogli zamisliti u 50-ima?
Možda bih se vratila u to doba nakratko, iz znatiželje! Privlače me toplina i jednostavnost tog vremena, odnosi koje su krasile sporost i prisnost. S druge strane, teško bih se odrekla slobode koju danas imamo. Ipak, kroz ovu ulogu sam osjetila kako je to bilo – koliko su žene tada morale biti snalažljive, mudre i tiho hrabre. To me iskustvo baš obogatilo.
Kako ste se snašli s naglaskom i tekstom?
Volim taj proces! Naglasak i govor iz 50-ih traže posebnu pozornost, ali meni je to kao glazba – kad jednom "uhvatiš ton", sve postane prirodno. Radila sam s divnim ljudima koji su mi pomogli da govor zvuči autentično. Kad glas počne disati zajedno s likom, znaš da si ga stvarno uhvatio.
Kakva je bila atmosfera na setu?
Predivna. Od prvog dana smo mi "sestre" kliknule – podržavale smo se, smijale, znale improvizirati, i stvarno smo stvorile prijateljstvo koje traje i izvan seta. Ekipa iza kamere je fantastična, a snimanje u Dalmatinskoj zagori imalo je svoju posebnu toplinu. Taj spoj zajedništva i kreativnosti rijetko se dogodi – i zato mi je ovaj projekt toliko drag.
Pamtimo vas kao Suzi u "Crno-bijelom svijetu", a tu su i brojne druge uloge u serijama i filmovima. Što vas je to privuklo glumi?
Mislim da me oduvijek privlačila mogućnost da istražujem ljude i njihove priče. Još kao dijete voljela sam zamišljati druge svjetove, glumiti likove i izmišljati dijaloge. Gluma je za mene uvijek bila prostor slobode – mjesto gdje mogu biti i dijete i odrasla osoba istodobno. Kad osjetiš da tvoj lik nekoga dirne, da se netko prepozna u njemu – to je pravi smisao ovog posla.
Što za vas znači biti uspješna glumica?
Za mene je uspjeh kad ostanem iskrena prema sebi i likovima koje tumačim. Kad projekt dotakne publiku, pa makar i jednu osobu – to je najveća nagrada. Kad projekt koji radiš ima srce i publika to osjeti — to je prava nagrada. Ne mjerim uspjeh brojem uloga, nego osjećajem da rastem i da ono što radim ima smisla. I, naravno, kad se još uvijek veselim svakom novom danu snimanja, tada znam da sam na dobrom putu.
Klasično pitanje: gluma u kazalištu ili snimanje filma/serije?
Ne mogu birati, svako ima svoju magiju. U kazalištu osjetiš publiku, tu energiju u trenutku, a kamera ti daje intimu i prostor za nijanse. Trenutačno sam više u svijetu snimanja, ali kazalište je uvijek moj dom. Najljepše je kad se to dvoje izmjenjuje, tada gluma ostaje svježa i živa.
Tko vam je najveća podrška?
Moja obitelj prije svega, uvijek su tu da me podsjete da ostanem mirna, ponizna i zahvalna, bez obzira na sve što se događa. Uz njih, tu su i moj dečko, rodbina i prijatelji – navijači kakve bih poželjela svakome. A kolege koji se iskreno vesele tuđem uspjehu čine ovaj posao još ljepšim. Kada imaš ljude koji te vole onakvu kakva jesi, sa svim tvojim manama, snovima i nesigurnostima, znaš da imaš pravu, najiskreniju podršku, onu koja te drži i onda kad svjetla reflektora utihnu.
Otvori KEKS Pay
Klasična woke agenda. Jadne ženice i zli muškarci....propuh od serije