Laibach se vraća u Hrvatsku koncertima 10. svibnja u zadarskom Arsenalu, 11. svibnja u riječkom Pogonu kulture i 15. lipnja na krovu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Dolase s aktualnim programom s nedavne europske turneje pod naslovom “The Sound of Music”. Okosnica su genijalne obrade pjesama iz mjuzikla i filma “Moje pjesme moji snovi”. Kako sami kažu, to je najbolji program koji trenutno imaju, a na pitanje spremaju li nešto posebno za povratak na krov MSU-a odgovaraju: “Svaki je naš koncert poseban, pa makar bio jednak kao prije 30 godina”. Svatko tko ih sluša s tim će se lako složiti, a razgovor smo i počeli s povijesnim zagrebačkim koncertom održanim prije 36 godina.
Kako Laibach pamti legendarni nastup na tom festivalu 1983.? Je li to bio početak ozbiljnog političkog progona Laibacha?
Svakako pamtimo taj nastup kao jedan od naših najbitnijih koncerata u povijesti. Bilo je to 23. travnja 1983. Uspjeli smo se tad pomalo gerilski ubaciti u 12. Muzički biennale, čiji je programski direktor bio Igor Kuljerić. Nastupili smo zajedno s prijateljskim engleskim grupama eksperimentalne industrijske provenijencije Last Few Days i 23 Skidoo, u kontekstu ‘omladinskog’ programa festivala, koji se zbivao u RANS-u Moša Pijade. Naš je nastup, naslovljen s ‘Mi kujemo budućnost’, bio dogovoren od 24 sata do 5 ujutro. Laibach je za taj koncert na tradicionalno avangardnom Biennalu pripremio poseban multimedijski show, koji je uključivao 10 ili 12 videomonitora na samoj poznici te filmske projekcije u pozadini. Na velikoj 35 mm projekciji za vrijeme nastupa prikazivao se dokumentarni film ‘Revolucija još traje’ Milana Ljubića iz 1971. koji je glorificirao uspjehe socijalističke Jugoslavije, a direktno na taj film projicirao se i super 8mm filmski loop prizora iz pornofilma. Na videomonitorima u međuvremenu prikazivao se naš eksperimentalni autorski video, nazvan ‘Morte ai s’ciavi’, s grafičkim prikazom operacije bolesnika. Super 8 mm pornosnimka projicirao se preko svih propagandnih scena iz Jugoslavije, pa i preko kongresa komunističke partije, a tim i preko vrhovnog komandanta. Usred nastupa, oko 3.30 ujutro došli su redari, milicionari, a na kraju i vojska, da bi nasilu i u potpunom kaosu – sve tri grupe, koje su tada nastupile u zajedničkoj improvizaciji, nisu htjele napustiti pozornicu te su unatoč isključenoj struji, nastavili svirati dalje – uspjeli prekinuti koncert negdje oko 4.30. Nakon toga se digla hajka protiv Laibacha i Predsjedništvo Republičke Konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske protestirali su kod svojih slovenskih kolega političara, a kao rezultat toga uslijedila je medijska kampanja protiv grupe u Sloveniji i uskoro nakon toga zabrana Laibacha, koja je trajala do 1987., tako da bi se moglo reći, da je to zaista bio početak ozbiljnog progona grupe... Unatoč tome Laibach se u Zagrebu i u vrijeme zabrane pojavio poluilegalno 26. travnja 1985., gdje je, uz rub 13. Muzičkog biennala, održao svoj koncertni nastup u još jednoj legendarnoj zagrebačkoj dvorani Kulušić. Naslov tog koncert bio je ‘Kontinuitet čiste forme’.
Koncert na krovu MSU-a 2015. bio vam je zagrijavanje za povijesni nastup u Sjevernoj Koreji. Slavoj Žižek nazvao ga je najvažnijim kulturnom-političko-ideološkim događajem 21. stoljeća.
Slavoj Žižek je veliki filozof, zato se nadamo da ima nešto istine u njegovoj izjavi, pa makar bila veoma apstraktna. Koncert u Sjevernoj Koreji svakako nam puno znači i o njemu možemo govoriti samo u superlativima, ali momentalno pripremamo nešto, što bi moglo biti isto tako bitno i veliko, ali o tome još ne možemo previše pričati.
Dokumentarni film “Dan oslobođenja” govori o izuzetno velikom naporu i strpljenju koje su obje strane morale uložiti da bi se dogodio koncert u Pyongyangu. Tko je bio tolerantniji?
Svi smo bili jako tolerantni. Bila je to prava škola međusobne tolerancije. Mi smo naravno očekivali cenzuru, pa se zbog toga njome nismo previše opterećivali. Sjevernokorejska kulturna cenzura je ionako puno nevinija i etičnija od cenzure kakva postoji u razvijenim zemljama Zapada u kojima vlada diktatura tržišta i kapitalističkih odnosa, pa su svi, koji ne žele ‘plesati’ po tim notama, automatski cenzurirani i odrezani od javnosti. U Pyongyangu su nas tako cenzori zamolili da povučemo neke od pjesama koje su jednostavno bile previše zvučno ili vizualno ‘agresivne’ za njihovu percepciju i to smo učinili bez ikakvih problema. Zbog toga koncert nije bio ništa manje “subverzivan”. Laibach jednostavno nije moguće toliko cenzurirati da više ne bi bio Laibach.
Jeste li saznali tko je uopće bila publika, onih 1500 ljudi na tom koncertu? Kakav je bio osjećaj pred njima na pozornici?
Publika, koja je sa strane organizatora – Komiteta za kulturnu razmjenu – bila pozvana da bude na koncertu, bila je uglavnom iz kulturnih krugova, djelatnici raznih muzičkih orkestara, novinari, strani ambasadori i diplomati, plus nekih tridesetak hard core Laibach fanova, koji su u Pyongyang došli sa svih strana svijeta, samo da bi mogli vidjeti taj koncert. Publika je reagirala pristojno, aplauzom nakon svake pjesme, a na kraju su se dogodile i stojeće ovacije. Svakako nisu svi uživali – ambasador Sirije npr. tužio se da je “bilo preglasno i da je zvučalo kao mučenje”. Choe Jong Hwan, stariji korejski posjetitelj, komentirao je nakon koncerta: “Nisam znao da takva glazba postoji u svijetu, a sada znam.” Rodong Sinmun (Radničke novine) – službeni list Centralnog komiteta Radničke stranke Koreje – ocijenio je drugi dan koncert na naslovnoj strani ovako: “Slovenska grupa Laibach održala je nastup u Pong Hwa teatru. Radnici u srodnim djelatnostima, zaposlenici iz Pyongyanga, europske delegacije i kulturna izaslanstva te predstavnici raznih diplomatskih i međunarodnih organizacija, članovi osoblja stranih veleposlanstava i iseljenici koji žive u Koreji, bili su u publici. Korejska agencija za kulturnu razmjenu, norveški kulturni aktivist Morten Traavik i slovenski muzički sastav Laibach zajedno su pripremili koncert, koji je uključivao pjesme, kao što su ‘The Whistleblowers’, ‘Sound of Music’, ’Climb Every Mountain’, ‘Edelweiss’, ’Across The Universe’, ‘Life is Life’, ‘Do, Re, Mi’ i druge svjetske klasike i antiratne promirovne tematske pjesme. Izvođači snažnih glasova posjedovali i jedinstvenih stilove pjevanja i istaknuli su ljepotu svake pjesme svojom virtuoznošću, pokazavši tako umjetnički kalibar ove grupe. Na veliko zadovoljstvo publike Laibach je odsvirao i izvrsnu izvedbu korejske pjesme ‘Arirang’.” Koncert je snimala sjevernokorejska televizija i dijelove koncerta prikazivala idući dan na njihovu nacionalnom televizijskom programu, tako da ga je – barem djelomično – vidjela cijela zemlja.
Je li taj silan napor vrijedio truda? Što ste naučili o Sjevernoj Koreji, a potom i Južnoj, gdje ste također nastupili?
Svakako je taj naš posjet Sjevernoj Koreji vrijedio svakog truda. Došlo je do prave kulturne i civilizacijske razmjene, mi smo naučili puno o toj zemlji, pa i ono, što nam je već bilo jasno kad smo krenuli tamo, a to je, da tamo nije sve crno-bijelo i da ne treba vjerovati svakakvim lažnim vijestima u vezi s tom državom. Poslije smo nastupili i u Južnoj Koreji i, ako uspoređujemo obje države, gdje živi isti narod, teško je odlučiti gdje se zapravo živi bolje. Južna je Koreja doduše demokratska, ali uistinu jako totalitarna i korporativna zemlja, gdje život uopće nije jednostavan. Skoro bi se moglo reći da smo općenito osjetili više sreće i dostojanstva u Sjevernoj Koreji.
Iznenadilo me kada sam u dokumentarcu čuo da je film “Moje pjesme moji snovi” (Sound of Music) dobro poznat u Sjevernoj Koreji.
Znali smo da je to jedan od rijetkih američkih filmova koji u Sjevernoj Koreji nije na crnoj listi i navodno ga čak u nekim školama koriste za učenje engleskog jezika. I kad smo razgovarali s našim domaćinima u Pyongyangu, svi su znali za taj film. A pošto smo i mi njegovi veliki fanovi, konačno smo, u kontekstu nastupa u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji, našli dobar razlog da ga obradimo.
Slažete li se s tezom da umjetnost i koncepciju Laibacha Zapad razumije isto onoliko koliko i Sjeverna Koreja? I nakon gotovo 40 godina mnogima još nije jasno jeste li vi kritičari ili propagatori totalitarizma...
I neka tako ostane. Svatko ima pravo i mogućnost razumjeti Laibach na svoj način, a mi možemo samo podvući crtu – neka živi tisuće interpretacija!
Žižek kaže da vi jednostavno izvlačite na svjetlo dana totalitarističke tendencije svakog sistema i svake političke moći, pa i u najdemokratskijim zemljama.
Teško nam je proturječiti Slavoju Žižku – on to ionako najbolje sam radi za sebe – ali istina je da analiziramo odnos između ideologije i umjetnosti, politike i kulture u svim sistemima, a totalitarizam nije nešto što bi bio specifikum isključivo fašizma, nacizma ili komunizma.
Kako je došlo do poziva iz Poljske da 2014. snimite album u povodu 70. godišnjice Varšavskog ustanka?
Mi smo dosta nastupali u Poljskoj, tako da znamo ponešto o njihovoj povijesti, muzici i umjetnosti, pa nas je Poljski nacionalni centar kulture pozvao da posebnim minialbumom obilježimo 70. obljetnicu Varšavskog ustanka, što smo rado učinili, jer je ta epizoda bila jedan od najherojskijih i najtragičnijih događaja Drugoga svjetskog rata.
Kako je Laibach doživio Izrael, a kako Izrael Laibach?
Obitelj osnivača naše izdavačke kuće Mute Daniela Millera ima korijene u Tel Avivu, a i mi imamo mnogo prijatelja, pristaša i sljedbenika u Izraelu, tako da smo iz poštovanja prema njima i iz poštovanja prema židovskoj povijesti općenito odlučili nastupiti u Izraelu. Vjerojatno nas Židovi vole i zato što i nas, kao i njih, mnogi iracionalno mrze. Glavna razlika između Židova i Laibacha je u tome što mi ne mrzimo natrag. Odnos između Židova i Palestinaca je zaista problematičan, kompleksan i zapravo tragičan. Dok smo bili u Izraelu, posjetili smo i Jeruzalem i dijelove Palestine i nadamo se da ćemo jednog dana moći napraviti koncert i u palestinskoj državi, ili barem u državi u kojoj će Židovi i Palestinci živjeti u ravnopravnom odnosu. Zbog toga smo u Tel Avivu na koncertu odsvirali i našu verziju izraelske himne, kombinirane s palestinskom.
U kojoj bi vam zemlji bio najveći izazov ili želja nastupiti nakon Sjeverne Koreje?
Voljeli bismo nastupiti u Iranu, ali i u Saudijskoj Arabiji.
Je li s padom komunizma i raspadom Jugoslavije u Sloveniju i ostale njene bivše republike uopće stigla demokracija? Traavik u “Danu oslobođenja” kaže da misli kako je Laibach raspadom Jugoslavije postao siroče...
Stigla je demokracija, ali to ništa ne znači jer demokracija ima svakakvih. Najveći problem Slovenije nije da je to zapravo mala zemlja bez specifične političke teže, nego to da pristaje na takvu definiciju i da se pravi još manjom i nebitnijom nego što zaista jest. Osamostaljenje Slovenije bio je donekle kolektivan herojski čin, ali to se herojstvo ubrzo izgubilo u konkretnim ekonomskim i političkim problemima nakon osamostaljenja. I Jugoslavija u ekonomskom smislu nije značila baš bog zna što, ali je zato u međunarodnim odnosima bila pravi politički div. Zbog toga nam je žao što se ta zemlja raspala, ali jasno nam je da je konfuzna, kakva je postala nakon Titove smrti, sa svim strvinarima koji su se okupili oko njezina leša, jednostavno više nije mogla opstati u istoj konstelaciji kao prije. Mi svejedno navijamo za više političke mudrosti i kulturne povezanosti između država koje su nastale na području bivše Jugoslavije.
Je li se Laibach morao prilagoditi novom vremenu i prilikama? Što se bitno promijenilo?
Za nas se nije puno promijenilo, mi se dobro osjećamo u svakom sistemu. Zato se i novom vremenu i prilikama nismo previše prilagođavali, samo možda donekle iskalibrirali.
Kako se Laibach nosio s pojavom nacionalizma? Dobar dio Europe opet koketira s nacifašizmom. Je li to ostvarenje Laibachovih vizija, odnosno upozorenja?
Fenomenom nacionalizma i nacifašizma mi smo se zaista puno bavili, stoga se nikako ne čudimo što su se oba opet pojavila, i to u velikom planu. U nekom se smislu Drugi svjetski rat doista nikada nije završio. Samo se, poput poluugaslog ali još aktivnog vulkana, povukao ispod površine, gdje cijelo vrijeme brboče i stvara manje ili malo veće erupcije, a nikada se ne zna kad će on opet buknuti svom snagom. Seizmološki i sociološki znakovi na površini ne pokazuju ništa dobro. S jedne strane neosjetljivost široke poslijeratne populacije na holokaust te nacionalistička i rasistička nesnošljivost, a na drugoj histerija, koju proizvode destruktivno orijentirane ekstremističke političke stranke i niz drugih nedostataka koji čine sastavni dio kapitalističkog diktata, stvara idealne uvjete za oživljavanje tog vulkana. Slovenski ili hrvatski nacionalizmi nisu ništa manje opasni od njemačkog ili američkog nacionalizma. I Prvi svjetski rat bio je u velikoj mjeri rezultat nacionalističkih procesa u malim zemljama naše regije. Drugi je bitan razlog za rast nacifašizma to što – osim nekolicine salonskih, intelektualnih i između sebe obično zavađenih ljevičara – nema nikakve pametne i dobro organizirane pragmatične, inteligentne ljevice, a kamoli ljevičarske internacionale. U Portugalu, npr., gdje su uspješno na vlasti socijalisti, u koaliciji s komunistima i trockistima, nema nikakvih nacionalističkih i nacifašističkih stranaka ili eskalacija, a život u zemlji nije nikada bio bolji.
U znanstvenom radu “Fenomen Laibach” Polona Sitar piše o obratu u kojem je grupa nekada proganjana kao sjeme zla postala renomirani slovenski brend i izvozni proizvod. Jeste li postali državni bend i u kakvim ste odnosima s današnjom slovenskom državom?
Nismo postali državni bend – osim možda svoje države NSK. Imali smo i imamo prijatelje i poznanike na visokim mjestima u vladi Republike Slovenije, ali nikako ne iskorištavamo ta svoja poznanstava. Sa slovenskom državom se ne mrzimo, ali između nas nema ni neke posebne ljubavi. Ne dobivamo i ne primamo državne dotacije, a svoju produkciju financiramo isključivo sami. Jesmo li se komercijalizirali? Ako to znači da smo neovisni od države, onda da. Ali za sada još uvijek nema potrebe da sviramo ni pastirski rock, ni dalmatinske šlagere, ni cigansku muziku, ni nogometne himne, ni nacionalistički turbo-folk.
Ivan Novak je prije nekoliko godina, nakon velikog uspjeha na Križankama, rekao kako je opasno kada se toliko oduševljava bendom kakav je Laibach i da je očito potrebno da uskoro napravite neku “pizdariju”. Kako napredujete?
Dobro, hvala! Imamo nekoliko jakih asova u svojim rukama.
Laibach je nastao u Trbovlju, gdje danas spomenici industriji, rudarima i radnicima izgledaju kao vaša scenografija i ikonografija. Nedavno smo čuli vijest da Slovenija uskoro postaje sila u proizvodnji industrijskih robota. Hoće li se i to odraziti na estetiku Laibacha?
Neće; mi smo inteligenciju robota već odavno inkorporirali u naš način funkcioniranja. A sa Yaskawom, koja u Kočevju proizvodi te robote, već smo i surađivali. Njihova četiri robota na su posebnoj instalaciji, na izložbi novomedijske umjetnosti Speculum Artium u Trbovlju, predstavljali četiri članova Laibacha u klasičnoj postavi...
Pratite li slovensko-hrvatski “špijunski rat” i na što vam sliči?
U tom derbiju izgleda da Hrvatska visoko vodi; slovenska politika ispada naivna jer konstantno zaboravlja, da u politici nema ni ljubavi ni pouzdanja. A špijuni su svi odreda, na obje strane, naravno cvijet cvjetova...
Jedna od najpoznatijih teza u temelju filozofije Laibacha je ova: “Sva umjetnost podložna je političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom iste manipulacije.” Imate kultni status širom svijeta. Osjećate li se ponekad i sami izmanipulirano? Jeste li se možda tako osjećali u Sjevernoj Koreji?
Osjećamo se ponekad nemoćnima, ali ne izmanipuliranima. U Sjevernoj Koreji se svakako nismo osjećali nimalo izmanipuliranima.
Pjesma “Whistleblower” s vašeg osmog studijskog albuma “Spectre” iz 2014. posvećena je zviždačima kao herojima današnjice i borcima za slobodu u budućnosti, pa i Julianu Assangeu. Kako ste doživjeli njegovo uhićenje u Londonu?
To, što se zbiva sa Assangeom je tragično iako smo svi očekivali da će se stvari u vezi s njim najverojatnije razvijati u tom smjeru. To protuzakonito ihićenje Assangea u stranoj ambasadi razotkriva pravi ciničan duh vremena, gdje aktivist koji, s konkretnim dokazima, osvjetljava prljave političke malverzacije koje odlučuju o slobodi svih naroda, ljudske mase ismijavaju ili su prema njemu u najmanju ruku indiferentne, a njihovi izabrani politički predstavnici, zbog svojih uskih interesa, nisu sposobni formulirati barem simboličke moralne geste potpore tom čovjeku, zbog kojeg su možda posredno čak i sami došli na vlast. Julian Assange je zbog toga danas pravi suvremeni Isus Krist.
Važan dio opusa Laibacha su i znameniti govori Petera Mlakara poput onog u Beogradu 1989. ili u Sarajevu 1995., a onaj održan u Seattleu 2004. o raspadanju američkog carstva danas zvuči kao proročanski nagovještaj Trumpa. Sprema li se neka nova deklaracija Laibacha i NSK?
Te govore na našim koncertima obično s Mlakarom sastavimo zajedno. Posljednji takav govor zbio se u Grazu, gdje je Laibach prošle godine otvarao poznati festival Steirischer Herbst ili Štajerska jesen. Nešto slično, ali u manjem omjeru, spremamo za koncert u Cankarjevu domu 15. svibnja. Ali to nisu klasične deklaracije, kakve smo puštali u javnost u 80-im godinama kada je NSK još postojao kao pokret. Danas toga više nema, postoji samo ideja NSK države, koju su u biti preuzeli na sebe sami građani te države.
Milo Rau je napisao snažan govor za vaš nastup u münchenskom Residenztheatru 2015. o budućnosti Europe koja se, kako kaže vaša pjesma “Eurovision”, raspada. Izlazi li Laibach na izbore i što očekujete od sljedećih EU izbora?
Laibach ne glasa, to nije u njegovom karakteru; političke opcije glasaju za Laibach.
Hoće li trijumfirati desnica?
Već je odavno trijumfirala.
Vidite li išta novo na obzoru slovenske, hrvatske, europske, svjetske ljevice?
Tu moramo odgovoriti uzrečicom Slavoja Žižka: “Vidimo svjetlo na kraju tunela, ali možda je to samo vlak koji nam dolazi ususret.”
Kakva je situacija u državi NSK? Napreduje li? Širi li se? Prima li migrante i izbjeglice?
NSK država postoji neovisno o Laibachu, a kako ne ovisi o fizičkom teritoriju, prima svakog tko želi postati njezin građanin, tako da se konstantno širi. Možda jednom zatraži i teritorij, kako su to, na primjer, tražili Židovi.
Likom Isusa Krista pozabavili ste se već u “Sympathy for the Devil” i u “Jesus Christ Superstar”. Ima li Laibach svoju religiju?
Imamo; vjerujemo u Imanentni Konzistentni Duh.
Što mislite o današnjim braniteljima “kršćanske Europe” poput Orbána, ili Janše?
Iako oba izgledaju kao likovi iz Alan Forda – stripa, koji je već u ranim 70-im istančano definirao duh kapitalističkog neoliberalizma – treba obojicu uzeti veoma ozbiljno te učiti na njima. Oni su idealni političari zbog kojih bi se u tim i sličnim zemljama morala s lakoćom formirati nekakva pametna ljevica. Ako se to ne dogodi, onda treba samo konstatirati da su ti likovi jednostavno opravdano na vlasti.
Pogledajte video: Estradnjaci koji su postali duhovnjaci
Voljeti svoj narod i svoju zemlju,nazivaju nas ultra desničarima...Pa pitam tko je tu lud???