Naslovnica Showbiz Zvijezde

'Kao društvo nismo prošli tranziciju, ljudi su preplašeni, boje se za posao i onda ‘ne talasaju’

- Više strepim od toga da ću ispasti nego da ću pri plesu pasti. Ako se to dogodi i ako ispadnem, bit će mi žao, moj će ego biti povrijeđen, ali ušavši u ovo znala sam da se to može dogoditi - kaže nam glumica.
26. ožujka 2019. u 22:36 0 komentara 492 prikaza
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Neumorna je Ecija Ojdanić. Glumi u kazalištu, na filmu, u sapunicama, pleše u “Plesu sa zvijezdama”, redovito trči, već deset godina vodi svoje kazalište Moruzgva koje svakom novom predstavom ponudi još jedan zanimljiv, intrigantan, kritičan, neumoljiv, duhovit i tempom izvedbe na kraju uvijek furiozan, odraz stvarnosti u kojoj živimo.

Publika pritom uživa jer su im, dok gledaju Moruzgvine predstave, podraženi i srce, i um, i savjest. Dokazuje to i nova energijom prštava i temom sjajno pogođena predstava “Cabaret – Preko veze” koja bi se valjda mogla igrati svaku večer, koliki je interes za nju. No, unatoč tolikim poslovima na mnogim stranama, Ecija – zrači. Nasmijana, zadovoljna... A na razgovor nam je stigla ravno s naporne plesne probe za nastup u “Plesu sa zvijezdama” Nove TV.

nije se suzdržao Vruća točka nije mu se svidjela! Ciganović opako prokomentirao Nives Celzijus

Prošle nedjelje upravo ste vi i vaš plesni partner otvorili show kao prvi plesni par. Iako jedna članica žirija nakon tog nastupa rekla je da ste jedna samosvjesna i opičena ženska, kako ste reagirali na poziv za sudjelovanjem u tom showu?
Ja jesam samosvjesna ženska, ali sam jako osjetljiva. Cijeli sam život htjela sudjelovati u samo dva showa: “Masterchefu” i “Plesu sa zvijezdama”. Kada su me pozvali na probno snimanje, užasno sam se uplašila i rekla: “Hvala lijepa, ali ne.” Mislila sam da sam sad već formirana, i kao osoba i kao glumica, i gdje ću se sad sramotiti. No, prijateljice mi rekoše da nisam normalna i da poziv moram prihvatiti. Onda ipak rekoh – idem na probno snimanje pa što bude. E, ali meni se na probnom snimanju to jako svidjelo, i išlo mi je dobro, pa sam, nakon što su me izabrali, bila jako sretna. A kada sam počela vježbati, shvatila sam da je to jedna ozbiljna sportska disciplina. I žao mi je da nismo imali dulje vrijeme za pripreme jer u mjesec i pol dana stvarno je teško dublje svladati osnove plesa. Onda se dogodilo baš ono čega smo se i pribojavali, da ćemo u prvoj emisiji kod žirija proći loše. Kod mene je tada bila kombinacija treme i uzbuđenja. Na sceni sam bila sretna, no trema je ipak učinila svoje jer smo imali jako težak ples. Ipak, bilo mi je prelijepo plesati. Taj osjećaj adrenalina u izravnom prijenosu nešto je što dosad nisam doživjela. U kazalištu, nakon premijere, imate sto prilika da popravite svoju ulogu, opustite se. Također i na filmu i na televiziji, a ovo u showu samo je jednom, tad i nikad više. I zato je sve to jako uzbudljivo i stresno, no bilo bi šteta ne uživati u tome. Tamo nisam došla pobijediti, nego se zabaviti i što više naučiti plesati.

 | Autor : Sandra Šimunović/PIXSELL Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Strepite li više od toga da ćete pri plesu pasti ili iz emisije ispasti?
Mislim da više – ispasti. Loše ocjene žirija ipak su pomogle da se suočim s tim da je ispadanje vrlo vjerojatno, ali moj privatni i profesionalni život neće se ni sekunde promijeniti ako se to večeras dogodi. Bit će mi žao, moj će ego biti malo povrijeđen, ali ušavši u sve to, znala sam da postoji i ta mogućnost. Nadam se da će nas publika izvući i zato joj poručujem – glasajte za nas, slatki smo, trudimo se. A moram još reći, stalno sam govorila kako mi je sad u životu, i poslovno i privatno, sve posloženo. I tražila sam novi izazov, izlaz iz zone komfora. I dobila sam ga. Nije ugodno, no što sam tražila, to sam i dobila.

ljubomoran Dino Rađa poručio Viktorijinom plesnom partneru: 'Gledam te'

Rekoste, sad vam se u životu sve posložilo. Kako to sebi tumačite?
Imam taj osjećaj da sad vladam svojim životom, i da se nešto u što sam ulagala jako puno truda, vremena, energije, ljubavi, živaca, suza i smijeha, vrlo opipljivo može vidjeti i procijeniti. Tu je moja obitelj, moje dvoje djece koja su krasna, dobra, pristojna, vrijedna, moj Robert. Dobri su ljudi, mada ne znam koliko je dobrota u današnjem svijetu vrijedna valuta. Ali dobro, ja ne odustajem od toga. U profesionalnom smislu sam se dokazala, mislim na nešto na što se ni u najluđem snu nisam nadala, a to je deset godina postojanja kazališta Moruzgva koje se od jedne predstave u tih deset godina razvilo u važno nezavisno kazalište koje se specijaliziralo za produkciju dramskih hrvatskih tekstova koji progovaraju o važnim, aktualnim društvenim temama, ali tako da ni na koji način ne podilazimo publici. Moruzgva mi je kao treće dijete, a dogodila se sasvim slučajno, onako usput. Kada sam se odlučila za tu prvu predstavu, mislila sam da je to – to, eto tek tako. Međutim, dogodio se veliki uspjeh predstave “Gola u kavezu” i onda je jedna predstava vukla drugu, i u tih smo se deset godina, poučeni iskustvom, uspjesima i promašajima, profilirali u kazalište koje ima 150 izvedbi godišnje, tri zaposlena, predstave igramo po cijeloj Hrvatskoj i regiji, putujemo po svjetskim festivalima, imamo hrpu nagrada, publike. I eto, zadovoljna sam svime.

Moruzgva je jedino kazalište koje svakom svojom predstavom nudi pravu, autentičnu, nepatvorenu svakidašnjicu. Bavite se izbjeglicama, starošću, ovisnošću o alkoholu, korupcijom, statusom i zlostavljanjem žena, traffickingom, terorizmom...
I mi smo započeli trend tzv. ženskih predstava, obrade društvenih tema kroz ženske oči. Nisam u to išla racionalno, jednostavno sam se u svom kazalištu htjela baviti temama koje mene zanimaju i intrigiraju. To se pokazalo dosta uspješnim jer publika odmah prepozna istinu i temu koja njih muči i intrigira. To je isto jedan od razloga uspješnosti i velike posjećenosti naših predstava jer smo uvijek svježi. Mislim da nam je baš taj rizik, da radimo nove i aktualne tekstove koji progovaraju na aktualne teme u društvu, donio svježinu, aktualnost i puno publike. Znate, rizik je bio naručiti od Nine Mitrović tekst i čekati ga devet mjeseci, no na kraju je nastao jedan od najboljih dramskih tekstova u posljednjih deset godina, “Kako život”. Nije bilo nimalo ugodno taj tekst čekati mjesecima, trebalo je za to puno povjerenja i samopouzdanja, ali onda smo dobili prekrasnu melodramu o ljubavi u staračkom domu. Hoću reći, tu se rizik i te kako isplatio. Isto je bilo i s Renatom Baretićem i “Otpisanima”. Raspisali smo natječaj, željeli smo ženski komad s četiri lika, i Baretić je odmah vrlo inteligentno u taj mali ženski nukleus ubacio sirijskog migranta. Na taj način dobili smo komediju koja progovara o aktualnom problemu i svatko tko dođe pogledati predstavu, nasmije se, ali se na kraju i zapita – što bih ja napravio da mi kći u kuću dovede sirijskog migranta da mu pomognemo u životu.

Ples sa zvijezdama Gledatelje oduševila produkcija, ali ovo ih je jako razočaralo

Koliko vam smeta odnos našeg društva prema izbjeglicama, odnos vlasti prema načinu na koji žive umirovljenici...?
Teško smo i krvavo dobili našu Hrvatsku, a ovih 25 godina tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, u tom rađanju nekog demokratskog društva, puno se toga propustilo i krivo napravilo. Rad se ne cijeni, već i dalje najviše vrijede “rodijačka veza” i nepotizam, Netko ima puno, a mnogi nemaju ništa. Puno je toga otišlo po zlu u privatizaciji i u ljude se uvukao takav strah da mi kao društvo nismo uspjeli proći normalnu tranziciju, pa ni onu emotivnu, psihološku. Ljudi su jednostavno preplašeni. U strahu su za svoje radno mjesto i onda “ne talasaju”, šute. I zato je u nas sve tako nakrivo. Zato mi se sviđa ova inicijativa protiv nasilja u obitelji i nad ženama. To je emotivni krik.

Vi se svojim predstavama borite za pomake. Godi li vam kada za vas kažu da ste angažirana glumica, na neki način kazališna i glumačka aktivistica?
Kada bi se svatko trudio biti što bolji čovjek, pošteniji, što bolje odgojiti svoje dijete, imati što uredniju kuću, dati svoj maksimum i raditi najbolje što možeš ono što najbolje zna, sigurno bismo kao društvo bili uspješni. Ali ne, u nas se sve oslanja na veze, muljanje. I Moruzgva jest jedan dobar svijetao primjer poduzetničke inicijative koja je nastala posve mimo radara. Dobivamo sredstava i rastemo iz godine u godinu zato što imamo rezultate, jer sam sa svojim timom jako vrijedno radila. Dugo je trebalo, ali smo na kraju postali vidljivi. I više volim o svemu progovarati kroz rad. Više volim raditi predstavu “Harem”, koja govori o traffickingu, nego ići na cestu i vikati. Kada sam s 31 godinom bila razvedena majka s jednim djetetom, bez stalnog angažmana, pokrenula sam sama jednu predstavu. Eto, to je moj način borbe protiv onog što mi smeta, muči, ljuti. Možda nisam ni ja dovoljno hrabra, no to je moj način usmjeravanja energije. I mislim da smo uspjeli u tome da neki problemi postanu vidljiviji. Ako jednu našu predstavu vidi 30-40 tisuća ljudi, a ona govori o ženskom alkoholizmu, onda će ti isti ljudi kada dođu kući ipak razmisliti o fenomenu alkoholizma u žena, koji je u Hrvatskoj u porastu. Kako su emotivnija bića, kod žena je ovisnost puno žešća. Žene piju kada su jako nesretne, i to je uvijek skriveno, pribijeno na stup srama, i zato je opasnije. Eto, to je moj aktivizam, izborom tema kojima se bavim u predstavama.

DVOBOJ TV KUĆA Raskošne zabave vikendom vratile su gledatelje pred male ekrane

Gledatelji to osjećaju i cijene. No u vašem umjetničkom miljeu, prepunom taština, prepoznajete li da vaši kolege na isti način cijene i vrednuju vaš trud?
Za psihološko je zdravlje jako važno ne misliti što drugi misle o tebi. Mi smo mala kasta i ne znam, ne zanima me što drugi misle. Ponosna sam da ponajbolji hrvatski umjetnici, glumci, redatelji, spisatelji pristaju raditi s nama. To je velika vrijednost. Za “Bobočku” sam nakon sedam godina dobila jednu domaću nagradu. S njom nisam bila ni na jednom domaćem festivalu, a onda sam otišla u Makedoniju i ondje dobila grand Prix. S tom predstavom gostujemo po cijelom svijetu. Mogla sam plakati i jadati se da me naš establišment ne voli, ali nisam, otišla sam u Makedoniju, dobila nagradu, a onda i proputovala pola svijeta. Da sam sjedila i plakala, očajavala, i pitala se zašto me nisu pozvali na Marulove dane, zašto nisam bila na Festivalu glumca, pa čemu to?! Jednostavno, odlučila sam biti proaktivna i to me čini smirenom, zdravom, sretnom, ispunjenom i zadovoljnom.

Kako “Bobočku”, Krležu, njegove duge, guste, nabijene rečenice, svu tu gomilu teksta koju izgovarate u predstavi – razumiju u svijetu?
Odlično! Evo, najbolji primjer, bili smo na festivalu u Kirgistanu gdje se prvi put na sceni čula hrvatska riječ. Pregovori su prije toga trajali pola godine, i zato smo napravili prijevod na ruski jezik, i poslali ga tamo, misleći da će ga isprintati i podijeliti ljudima. I krenusmo mi tamo, promijenismo sedam vremenskih zona, dođosmo u kazalište i ondje vidim da oni na pola papira A4 formata imaju napisan kratak sadržaj. Mislila sam si – majko mila, mi smo prošli pola svijeta, a oni na kraju ništa neće razumjeti. I krene predstava, da bi na kraju sve završilo ovacijama. Dakle, ljudi ne da nisu razumjeli, nego nikada takva pitanja o predstavi nisam doživjela kao tamo, jer su oni gledali i osjećali. Sve im je bilo jasno. Sve kazališne simbole potpuno su razumjeli. I sve emocije. To mi je jedna od najčudesnijih stvari koje sam doživjela u svom kazališnom životu.

Sad u “Bobočki” posve šutljivog Filipa Latinovića igra vaš suprug, filmski redatelj Robert Orhel. On je već treći koji se primio te uloge.
Trebali smo ići na Kosovo, a tadašnji Filip nije mogao, nije mogao ni redatelj Ivan Leo Lemo, koji je bio “drugi” Filip, i onda je Robert rekao – pa mogu ja, inače nikada ne bih otišao na Kosovo. I on se toliko uživio u tu ulogu, vrlo je emotivan i ulozi je dao jako puno. Onda je vrlo sramežljivo pitao bi li on mogao nastaviti biti Filip Latinović. Zapravo, otkad je on ušao u predstavu, ja više ne dobivam nagrade kao najbolja glumica nego dobivamo nagrade za najbolju predstavu.

Ples sa zvijezdama Ana i Mario su ispali, a Nicolas im je poručio: Ovo je novi ples - cajka-cha

Kada odlučite raditi novu predstavu u Moruzgvi, odlučite se i za tekst i za redatelja, kako onda birate ulogu za sebe? Koristite li poziciju vlasnice kazališta pa kažete – to je predstava mog kazališta pa ću sama odabrati koju ću ulogu igrati ili puštate redatelja da on odluči koji ćete lik glumiti i hoćete li uopće glumiti?
Nisam glumila u svim Moruzgvinim produkcijama zato što jednostavno sve ne bih stigla. Bilo bi to iscrpljujuće. Premda, kako sam postala brend tog kazališta, ljudi su naviknuli i vole, osobito izvan Zagreba, vidjeti mene u predstavi. Nekada zamolim redatelja i kažem mu koje su moje preferencije, ali nekada i njemu prepustim odabir glumaca. No, “Brodolomke” su, recimo, autorski projekt. Predložak je dala Ana Maras Harmander i predstava je doživjela velik uspjeh jer smo u pola godine imali 50 izvedbi, i pozvani smo s njom i na Dane satire i na Marulove dane. Nakon što je Ana dala predložak Krešo Dolenčić je vrlo inteligentno rekao – ajmo napraviti glumačke improvizacije da dobijemo vaše priče, teme koje se vas tiču. I tako je izašla moja Dinka, jedna emotivna, ranjena duša podrijetlom iz Dalmatinske zagore koja se nesretnim spletom okolnosti brzo zaljubila i udala za jednog tajkuna, ali je zbog usamljenosti i neuzvraćene ljubavi počela piti. Tu je iz mene izašao taj neki moj problem žene, jer i danas kada puno radim, imam grižnju savjesti da sam ja ta koja prije svega moram biti majka. S tim se jako borim, meni je isto odgojem usađeno da moram najprije biti mater, pa onda sve ostalo.

 | Autor : Josip Regović Foto: Josip Regović

Posve suprotno od lika Dinke, u predstavi “Cabaret – Preko veze” igrate jednu goropadnu čistačicu, isto iz Dalmatinske zagore, koja ima lijenog i niš’ koristi muža.
Da, Lemo je za tu predstavu napisao fantastične likove i zbog velikog broja igranja uveli smo dvije glumačke podjele. U onoj prvoj moj lik igra Linda Begonja. Ona to toliko fantastično radi da sam pustila da se uigra. To je zanimljiva predstava o korupciji, kako sve u nas ide preko veze. Ta nam je predstava prva koprodukcija s javnim kazalištem, i jako smo počašćeni što je Kerempuh vidio naš kreativni potencijal i nagradio nas divnom suradnjom pa tu predstavu igramo u Kerempuhu i stalno je rasprodana.

U novoj predstavi tematizirate korupciju. Što kažete na najave o dodjeli počasnog doktorata Milanu Bandiću?
To je još jedna kriva poruka jer ispada da ne moraš biti znanstvenik da bi dobio doktorat, nego moraš biti samo gradonačelnik. Isto tako, ako ministrica nema važeću vozačku dozvolu, njezina je dužnost odstupiti. Ali kod nas se ljudima na vlasti sve oprašta, a nama malim ljudima se naplaćuje dvostruko. To boli. Bandić mi se čini prilično inteligentan i lukav čovjek i što njemu tako nešto uopće treba?!

Pogledajte i tko su ovogodišnji kandidati showa 'Ples sa zvijezdama'.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.