Znaš da sam loš, hajde, pa znaš, i čitav svijet sad mora odgovoriti i još jednom ti reći, tko je loš”, pjevao je pomalo banalno, ali programatski Michael Jackson u svom hitu “Bad” 1987. godine, u tekstu pjesme koji bi mu “mogao doći glave”. Otprilike kao Branimir Štulić s “jednog dana nema me da nikada ne dođem”, ili Bregović u zamalo istinitom stihu “nikad se neću vratit’ u svoj rodni grad”, Michael Jackson sam je opjevao svoj današnji status koji bi najlakše bilo objasniti naslovom još jednog njegova velikog hita, “Thriller”.
Hoće li na kraju priče Michael Jackson ostati zapamćen kao veliki pjevač ili veliki pedofil, sukus je priče koja ovih dan zanima svjetsku javnost i obožavatelje te, dakako, osporavatelje. Novi HBO-ov dokumentarac “Napuštajući Neverland” (“Leaving Neverland”) redatelja Dana Reeda povod je da su se na naslovnim stranicama novina i u “gornjim” naslovima po portalima podgrijale nekadašnje priče o navodnim sklonostima Michaela Jacksona “igri s djecom” ili pedofiliji, kako to otvoreno zovu žrtve Michaelovih “igara” u filmu.
Dokumentarac u dva nastavka može se, i treba, pogledati od 8. ožujka i na domaćem HBO-u, a oko filma koji podjednako pripada žanru istraživalačkog novinarstva i “akcijskog” filma još i prije američke premijere počela su se lomiti koplja i mišljenja. Od onih poklonika uvjerenih u njegovu nevinost da se Jacksonu opet podmeće, do ozbiljnih optužbi za pedofiliju, podrcrtanih svjedočanstvima žrtava. U svakom slučaju zanimljiva i bolna tema o kojoj će gledatelji, pa i sudovi, trebati odlučiti gdje se krije istina, između svjedočanstava Wadea Robinsona i Jamesa Safechucka i njihovih obitelji – tadašnjih dječaka koji su se družili s Jacksonom, ali uz dozvolu njihovih roditelja – i negiranja Jacksonove obitelji i moćnog “klana”.
Sve skupa stiglo je baš u vrijeme propitkivanja pape Franje o pedofilskim grijesima katoličkih svećenika, pa nije čudno da se i visoki “svećenik popa” Michael Jackson opet našao u žarištu zanimanja javnosti. Doduše, ne po glazbenim zaslugama koje su neupitne, ali, kako kaže naslov jedne davne pjesme, “Singer, not the song”, ponekad treba imati snage jasno razdvojiti nečiji lik i djelo.
Kako to obično biva u svijetu planetarnih zvijezda koje bezrezervno podržavaju i glorificiraju ili vole rušiti čim dosegnu zvjezdani status, teško je razlučiti nečiju osobnost i, kod Jacksona u najmanju ruku upitan životni stil, od profesionalnog puta. Pogotovo kad svi ne raspolažu istim činjenicama iz nečijeg privatnog života. A privatni život Michaela Jacksona bio je jedna od onih strože čuvanih tajni, čudnih biljki, iako se po mnogim javnim istupima još u doba prije njegove iznenadne i prerane smrti 2009. godine dalo zaključiti da tu možda nešto i “ne štima”.
Pa su i tadašnje optužbe o pedofiliji rješavane nagodbama na sudu ili izvan njega i navodnim visokim odštetama koje su izborili tužitelji. Ali, kako pedofilija nipošto ne zastarijeva, dobro je ponovno se suočiti s istom temom, makar uz zrno opreza da bi se razlučile činjenice od proizvoljnih interpretacija. Još od vremena kad je svog tek rođenog sina pokazivao zaluđenim poklonicima i “podanicima” koji su ga čekali na ulici ispred hotela, a on maleno dijete držao nad njima na balkonu visoko gore – kao da će ga baciti dolje, što podsjeća na nedavnu tragediju na Pagu – bilo je jasno da se mimo mnogih priča, koje su tada još imale status samo neprovjerenih legendi, na njegovu ranču Neverland, događa nešto ne baš uobičajeno.
I uza sva poricanja obitelji Michaela Jacksona o tome da mu “žele smjestiti”, dokumentarac redatelja Dana Reeda, zapravo istražitelja Dana Reeda, gotovo je dokumentaristički ekvivalent Oscarom nagrađenom igranom filma “Spotlight” o bostonskim novinama koje su tvrdoglavo raskrinkavale priču o pedofiliji u tamošnjoj Katoličkoj crkvi. Tadašnji glavni urednik Boston Globea, danas Washington Posta, Martin Baron nedavno je, za vrijeme Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Hrvoju Krešiću s N1 televizije dao iscrpan intervju o tom vremenu i priči o slobodi medija danas.
Na sličan način poput otkrivalačkih tema Boston Globea i HBO-ov dokumentarac “Napuštajući Neverland” bolna je priča o dječacima s kojima se Michael Jackson družio, a koji danas kao četrdesetogodišnjaci iznose svoju priču redatelju i širokoj publici. Valja reći, redatelju voljnom za suočavanje s traumatičnim pričama poput one o terorističkom napadu na pariški list Charlie Hebdo, o čemu je također 2016. snimio dokumentarac “Three Days of Terror: The Charlie Hebdo Attacks”, zbog čega je teško posumnjati u njegove motive.
Ili, kako su odavno pisali neki američki rock-kritičari o sociologiji pop-kulture, imali smo nekoliko “kraljeva”. No, pored palog “kralja rocka” Elvisa Presleyja i samoprozvanog “kralja popa” Michaela Jacksona, koji su očito vlastitim nahođenjima i nebrigom “ukućana” i obitelji zastranili u svojim “kraljevstvima”, možda tek s Bruceom Springsteenom imamo priliku promatrati dostojanstveno “starenje” autentičnog američkog “kralja” koji ni pod stare dane nije “malo maka” ili “otišao na kvasinu”.
Michael Jackson, prema mnogim publiciranim životnim navikama, odavno je bio “sumnjiv”, ali znajući za dohodovnu naviku medijskog “razvlačenja” mnogih šokantnih i isplativih priča tuđe nesreće – pritom ponajprije mislim na dječake iz ove storije – bilo bi poželjno rekla-kazala elemente i bilo čije privatne interese potkrijepiti konkretnim sudskim procesima. Za sada je jasno da dokaza, ili barem svjedočanstava, očito ima.
Ako jest, nek mu premjeste tijelo u drugu župu.