J. D. Vance sam je sebe ismijao u uvodu u svoju knjigu “jer to što je on napisao svoje memoare zvuči apsurdno”. Bez obzira na to što ga je na to nagovorila njegova profesorica prava na Yaleu, glasovita majka tigrica, Amy Chua. Imao je samo 31 godinu i nije ništa važno postigao u životu: “Nisam ni senator, ni guverner, ni bivši šef vladina kabineta, nisam pokrenuo kompaniju koja zarađuje milijarde niti neprofitnu organizaciju koja će promijeniti svijet... samo sam doktorirao pravo na sveučilištu Yale, što bi 13-godišnji J. D. smatrao posve suludom, nezamislivom idejom”. Zašto nezamislivom?
Naoko, površno, J. D. osvojio je rođenjem američki - genetski i sociološki - jackpot: on je heteroseksualni WASP, bijeli anglosaksonski protestant. No, etikete u stvarnom svijetu zaista ne znače ništa. Nije se rođenjem našao na povlaštenoj poziciji moći. Vance se uzdigao iz najniže klase, valjda jedine koju u Sjedinjenim Državama možeš ismijavati i prezirati do mile volje kao religiozne primitivce, Trumpove glasače seljačine, “bijelo smeće”. On je hillbilly iz središnjeg, ekonomski propalog “Hrđavog pojasa” SAD-a, u kojem, od osamdesetih godina prošlog stoljeća, trunu - hrđaju! - velika industrijska postrojenja, kao razbacani divovski kosturi jedne propale civilizacije, dok stanovnici prečesto životare na socijalnoj pomoći i svoju sudbinu utapaju u alkoholu ili opijatima.
Hillbilly možemo prevesti kao seljačina iz zabiti, ili još bolje, vukojebine - baš ih tako vide u Americi, kao spremne na sve vrste poroka, pa i seksualne perverzije. No, J. D. Vance svoju autobiografiju iz 2016. ponosno je nazvao “Elegija hillbillyja: memoari obitelji i kulture u krizi” jer on, kao i naši “Morlaci”, Vlaji ili Hercegovci iz brdovitog priobalnog zaleđa, osjeća najdublju pripadnost toj svojoj kulturi Apalačkog gorja. Svoju nesretnu, disfunkcionalnu obitelj J. D. voli svim srcem, ali je ipak nije prihvatio kao svoju sudbinu. Kako je napisao u biografiji, “mi smo upravo ono odakle smo, ali isto tako, svakodnevno biramo što postajemo”. U njegovoj obitelji “siromaštvo je tradicija”, koju je on uspio nadići.
”Bio sam jedan od onih klinaca mračne budućnosti. Gotovo sam napustio srednju školu. Malo je falilo da se prepustim osjećajima dubokog bijesa, nezadovoljstva i gađenja koje su njegovali svi oko mene. Zbog mojeg radnog mjesta i biografije u koju je upisana diploma prestižnog ivy league sveučilišta, danas me neki vide kao genija, jer misle da bi samo istinski izuzetna osoba mogla to ostvariti nakon mojih početaka. Svaka njima čast, no ta je teorija hrpa govana. Sve što sam imao od talenata gotovo sam protratio, a onda me spasilo nekoliko ljudi koji su me voljeli”, napisao je o sebi.
Nedavno je J. D. Vance osvojio republikansku nominaciju za senatora i velike su šanse da će u studenom pobijediti na izborima i postati senator države Ohio. U borbi za republikansku nominaciju podržao ga je i Donald Trump, očito svjestan velikog političkog potencijala autora knjige po kojoj je za Netflix snimljen i film. “Hillbilly Elegy” je topla, suosjećajna, ali i pronicljiva sociološka analiza “bijelog smeća”, Trumpovih glasače za koje je otvoreno govorio da ih “voli u svoj njihovoj neobrazovanosti”, koja je mjesecima bila na vrhu New York Timesove i Amazonove liste bestselera.
Trump je otvoreno stao uz njega, iako ga je Vance prije šest godina žestoko napadao. Neposredno nakon izlaska knjige o životu te najprezrenije američke klase koju je Hillary Clinton nazvala “deplorables”, bijednici, za časopis The Atlantic Vance je napisao razornu kritiku Trumpa. Članak je bio naslovljen “Opijum za mase” i Vance je u njemu objasnio da je populist Trump, junak njegovih hillbillyja, identificirao stvarne probleme kojima se nitko drugi u Americi sustavno ne bavi, no njegova su rješenja simplificirana do infantilnosti, a to je upravo ono što njegovom kraju, Srednjoj Americi, ne treba. Navikli na brzinska rješenja, najčešće zaborav u opijatima, dobili su i kulturološki heroin, Trumpa. Članak je započeo idiličnim prizorom svojeg života sa ženom u San Franciscu, gdje radi u investicijskoj kompaniji. Bila je subota, podružili su se sa susjedima u zajedničkom vrtu koji svi s veseljem njeguju, a onda su neki od njih krenuli na fini brunch, drugi u obilazak galerija, treći u posjetu vinskoj cesti i vinarijama kao u filmu “Stranputica”. Uobičajena subota.
U njegovu rodnom gradiću Middletown u Ohiou te iste subote četvero njegovih bivših susjeda preminulo je od predoziranja, a policijski službenik kratko je za vijesti prokomentirao da je to za Middletown posve uobičajen broj. Na kraju članka Vance zaključuje da njegove “seljačine” Trump ne razara “preko pluća ili vene, nego preko ušiju i očiju... Trumpova obećanja su igla u američkoj kolektivnoj veni”. No, Vanceu se sad najednom čini da su američki liberali u svojem omalovažavanju bijele radničke klase još gori i o tome rado debatira s desničarem Tuckerom Carlsonom na televiziji Fox. Ili je samo neiskren i spreman na sve zbog svoje političke ambicije. Ne znam, budućnost će pokazati.
No, njegova knjiga je i za nas važna jer promiče ideju da bez domoljublja, ponosa za ono što si, nema napretka. Samoprijezir vodi u ovisnosti i samoubojstva nakon što cijelu jednu klasu ljudi uništi sveprisutni cinizam, pesimizam, netrpeljivost prema svima koji misle drugačije. Ukratko, nakon što društvo pohara anomija, odbacivanje svih uspostavljenih ciljeva i vrijednosti društva, slijedi i propadanje svih onih koji su anomiju prigrlili.
Ne bih se previše bavila sociologijom i politikom u Ekranu, no između kulture koju opisuje Vance i onoga što svakodnevno čitam po društvenim mrežama i u komentarima po našim portalima vidim izrazitu sličnost. Meni se čini da se ta vrsta kultiviranog samoprijezira širi i kod nas poput ljetnog požara. Jesu li opijati ono što nas ubrzo čeka?
Dok pratim koliko je Putin uspio isprati mozak Rusima i sad su ga spremni slijediti čak i u bezumnom ratu, ovo naše cinično omalovažavanje svega što nas okružuje, potpuno odbacivanje bilo kakve ideje da Hrvatska i mi nešto vrijedimo, jednako je razorno. No, o tome je teško govoriti i pisati - uvijek se izlažeš mogućnosti da te napadnu kao luđaka, gorljivog katolika, hodača za život ili desničara. No, bez obzira na tu opasnost, dodat ću da mi se čini da se i nama događa ono što se godinama događalo u tom zaboravljenom segmentu Amerike “Hrđavog pojasa”. Psiholog Martin Seligman nazvao je to “naučenom bespomoćnošću”, fatalističkim uvjerenjem da ništa ne može promijeniti našu sudbinu, da ne vrijedi ni pokušavati, možda negdje drugdje, tu sigurno ne. Da, naučena bespomoćnost posljedica je neprestanih nevolja i očaja koji čovjeka mogu dotući. No, bespomoćnost nije rješenje, Vance na nju u svojoj knjizi ne pristaje.
Vanceova “Elegija”, koja se bavi upravo tim društvenim i individualnim očajem, propituje ono što on smatra osnovnim - osobnu odgovornost njegove obitelji i prijatelja za ono što im se u životu događa. On osuđuje kulturu u kojoj je odrastao jer potiče naučenu bespomoćnost i društveno propadanje. Njegova mudra, napaćena baka pogana jezika baca u lice njegovoj mami narkomanki u filmu: “Ti uvijek imaš neku izliku! Uvijek ti je netko drugi kriv! U jednom trenutku, morat ćeš preuzeti odgovornosti za svoj život.”
No, već i prije Trumpove podrške neki liberalni mediji tvrdili su da je knjiga štetna, a da je Vance “lažni prorok plave (republikanske) Amerike” koji generalizira jer “najpotlačeniji bijelci zasigurno nisu muškarci, konzervativni protestanti iz Apalačkog gorja” (mada su u knjizi, dakako, najveće žrtve zapravo žene poput njegove bake, koje su se spremne slomiti da bi nekako spasile obitelj). I to je primjer krajnje polarizacije američkog društva u kojem najednom konzervativni i liberalni predstavnici društva naprosto više ne mogu razgovarati pa je socijalni psiholog Jonathan Haidt posljednjih deset godina života u Americi nazvao “jedinstveno stupidnim”.
Vanceovi prijatelji i rođaci, s druge strane, smatraju da u medijima “samo lažu”, kao što samo lažu i političari. Kad odlazi na državno sveučilište Ohio State University na dodiplomski studij, J. D. se osjeća opijen poletom i energijom, dok se svi oko njega utapaju u tolikoj količini cinizma da ga on najednom vidi kao ezoteričnu duhovnu disciplinu, njihovu religiju. Objašnjavaju mu da su fakulteti leglo korupcije, uz to što su beskorisni jer ne garantiraju posao. Samo ga njegova baka gleda s ponosom.
Danas, kad je Trump podržao Vancea, New York Times zasigurno neće o njemu pisati panegirike kao nekad. Kolumnist David Brooks, u vrijeme kad je knjiga izašla, objašnjavao je da Vance nevjerojatno upečatljivo pokazuje kako su se u Americi izgubile one društvene vrijednosti koje su omogućavale da ljudi osjećaju samopoštovanje čak i kad su u financijskim nevoljama, kao njegovi grubi, prosti, nasilni rođaci koji kao da su mu čitav život govorili da oni možda ne zarađuju puno, ali su zato lojalni i na njih se može osloniti i, bez obzira na to što su generacijama najsiromašniji radnici Amerike, oni je vole i poštuju i dalje, oni su čvrsti kao stijena, postojani, otporni. Brooks je zaključio da je Vanceov opis kulture u kojoj je odrastao temeljno štivo za sadašnji trenutak povijesti.
I u liberalnom Economistu su te godine zaključili da Vanceovi memoari nude ogoljeni, izravni uvid u to što se događa kad se u jednoj obitelji i klasi naruše vrijednosti koje su je održavale na okupu te zaključuju “da nema važnije knjige o Americi te godine”.
Oscarovac Ron Howard je za Netflix napravio film “Hillbilly Elegy” po Vanceovoj autobiografiji. To nije veliki film, uglavnom je dobio loše ocjene kritičara, no bilo je i velikih pohvala filmu koji se vratio “korijenima komercijalne melodrame za odrasle”. Naime, knjigu, koja je i portret obitelji i sociološko-ekonomska analiza hillbilly kulture, scenaristica Vanessa Taylor (bila je nominirana za Oscara za scenarij filma “Oblik vode”) svela je samo na portret luđački disfunkcionalne obitelji. Howard je dopustio neprepoznatljivoj Glenn Close u ulozi bake, s onom “trajnom” iz prošlog stoljeća i “spaljenom” kratkom frizurom s izrastom kakvu su i kod nas nekada voljele žene iz provincije, da pretjeruje na stotine načina, pogotovo s cigaretama, kašljem i hrapavim glasom kroničnog pušača koji samo sipa nezamislive psovke i uvrede. Glenn Close je istovremeno za tu ulogu bila nominirana za Oscara kao najbolja glumica, ali i za Zlatnu malinu kao glumica koja najviše preglumljuje.
Tu je i podbuhla, gotovo neprepoznatljiva Amy Adams u ulozi Vanceove mame, alkoholičarke, narkomanke, jednako tako ovisne o opijatima, kasnije i heroinu, koliko i o seriji posve nepodobnih partnera koje je nametala kćerki i sinu kao zamjenske očeve. Ako vam je Netflix prozor u svijet, film ipak morate pogledati bez obzira na poneku lošu kritiku - jer bilo je i odličnih za film koji je klasična “dizalica” s plakanjem, dirljivi feel good movie, u kojem baka penzionerka na rubu gladi preuzima brigu za unuka i uspijeva ga izvesti na pravi put. Vance je odrastao u propalom gradiću Middletown u državi Ohio, no njegova obitelj, njegovi voljeni baka i djed s majčine strane, mamaw i papaw, kako ih zove u knjizi, što na engleskom zvuči poprilično čudno i neprofinjeno - naš predsjednik bi rekao “seljački” - zapravo su iz jedne od onih zabačenih dolina brdovitog Kentuckyja. Oni su nasilni, divlji ljudi koji su iz svog brdskog kraja krenuli u industrijski gradić da se zaposle kao radnici.
”Taj neki bolji život za kojim su jurili moja baka i djed po lokalnoj cesti 23 nikad nisu sustigli. Svi smo se nekako promijenili u tom Middletownu. Činilo se da nam nešto nedostaje, ne znam točno što. Možda nada.” Djed se u gradu propio, baka ga je neprestano upozoravala da mu ona to neće tolerirati i jednog dana, kad se vratio kući pijan, polila ga je benzinom i zapalila. “Jer je to zaslužio”. No, zadobio je samo lakše opekline jer ga je spasila 11-godišnja kći Bev, J.D.-jeva mama. Tako je baka, slomljena nevjerojatnim životnim nevoljama otkako je ostala trudna sa 14 godina i pobjegla u grad bez novaca sa svojim nepunoljetnim dečkom, morala sve rješavati nasiljem ili uvredama.
”Kad sam bio dijete, nisam to uopće mogao shvatiti. Zamišljao sam mamaw kako u mojim godinama bježi, trudna, od svega što poznaje... Shvatio sam da sam naišao na jedan komad slagalice koji će mi pomoći odgovoriti na pitanja o mojoj obitelji i o tome što nas je snašlo”, objasnio je Vance u knjizi. Baka i djed su se ipak ponovno zbližili nakon požara i razlaza da udruženi pomognu unucima jer je “obitelj jedino što vrijedi nekog vraga i to ćeš, sine, jednog dana shvatiti”. Baka je potjerala njegove prijatelje s kojima je u srednjoj školi po cijele dane pušio travu i slagao jedinice. Povikala je jednog dana kad joj je prekipjelo da se gube iz njezinog dvorišta, a ako ih ipak tu ponovno vidi, pregazit će ih autom. Ako im se to ne sviđa, mogu raspravljati s cijevi njezina pištolja...
J. D. tad je shvatio da baka misli ozbiljno, da mora pomoći i sebi i njoj nakon njezina srčanog udara i smrti djeda i da mora spašavati mamu, ali i od nje bježati. Hoće li iz Middletowna stići i do Senata Sjedinjenih Država, u kojem uglavnom sjede nasljednici bogataških obitelji, oni pravi bijelci na poziciji moći, pratit ću i dalje. Što mogu, kad ne mogu odoljeti happy endu, čak i kad se događa republikancu.
Zgodno je koliko ste u strahu da vas netko ne proglasi "hodačem za život", a zapravo vas je strah da netko od "vaših" ne bi primijetio da ste u stanju vidjeti nešto dobro i u nekom s kim se politički ne slažete. Od tuda i imamo tako podijeljena društva. Nadalje, odlično ste primijetili kako sve zapravo ovisi o nama samima, odnosno da smo sami krivi za odluke koje donosimo, dobre ili loše. Zašto onda takav pristup ne vrijedi i za crnačku zajednicu, latino zajednicu i sl.? Oni su ugnjetavani, a "white trash" si je sam za to kriv? U Hrvatskoj imamo Rome. Nedavno je otvorena neka njihova knjižnica. U razgovoru s knjižničarem doznajemo da je oduvijek volio čitati, ali da je knjige morao skrivati od svojih sunarodnjaka, jer su ga inače optuživali da se pravi bolji od njih. To je osnovni problem svih takvih zajednica, bilo da se radi o "white trashu" iz naselja s prikolicama ili o romima ili marsijancima. Uostalom, pročitati "Ciganin, al' najlepši" i puno toga će vam biti jasnije. Na kraju, prezir kojeg pola SADa osjeća prema opisanoj zajednici nije ni trunku manji od onoga kojeg neki osjećaju prema raznim manjinskim zajednicama, samo je onaj prvi društveno prihvatljiv.