Recimo, pitala sam se, moram li baš gledati filmove talijanskog redatelja Michelangela Antonionija koji me često znao ubiti u pojam, ma koliko bili lijepi i chic njegovi glumci Monica Vitti i Marcelo Mastroianni. Antonionijevi junaci, koji su u talijanskom kapitalizmu šezdesetih imali sve, krasne kuće, jahte, Guccija, Puccija i Valentina, kao da su jedno drugom neprestano objašnjavali isključivo bolujem ja, boluješ ti... od ennuija i anhedonije, egzistencijalne dosade i nemogućnosti da osjete užitak ili strast. Nije ih mogla oduševiti umjetnost, more kojim plove, gradovi po kojima hodaju. Ni jedno drugom nisu više ništa značili. Mladi ljudi ne mogu baš razumjeti krizu srednjih bogataških godina u kojoj ni ljubav više ne igra pa se taj egzistencijalistički dert za mene lijepio kao paučina preko tih dugih kadrova umjetničkih filmova, prijetio je da me proguta i posve ubije u pojam.
Zanimljivo, danas se rade brojne serije o toj istoj temi, o ženama i muškarcima koji nisu nikad na miru sa sobom i svijetom, samo žele još i još, sve više i više - a što više imaju i dobivaju, to su nezadovoljniji i ostaju nezadovoljeni. No, suvremene serije o toj bogataškoj krizi srednjih godina nikada nisu poput filmova iz šezdesetih, one moraju biti jarke i žarke, napravljene kao trileri, napete, da se pitamo što će biti i tko će koga i zašto, da ih gutamo i želimo još.
FOTO Domaća voditeljica iznenadila otkazom, bira novi put: 'Zbog prihoda i zdravlja'
Dakako, imam na umu i seriju "Bijeli lotos", o kojoj sam već pisala, ali i novu seriju platforme AppleTV+. Jon Hamm, najzgodniji tip s avenije Madison, Don Draper za kojeg su se žene lijepile kao za obećanje najdivnijeg sna u seriji "Mad Men", sad nešto stariji, dobio je konačno opet "svoju" seriju. Opet je seksi i kao Antonionijevi junaci vozi maserati da odmah shvatimo koliko je uspješan... No, tu je i neočekivani obrat. Hammov lik Cooper (Coop) naglo završava na dnu - i prestaje biti predvidljiv i dosadan.
U prvoj sekvenci te nove serije "Your Friends and Neighbors" (Vaši prijatelji i susjedi) Jon Hamm pada u bazen velike vile u najskupljoj suburbiji New York Cityja. Dok on pada, odmah mi naravno pada na pamet pitanje je li taj njegov pad u bazen daleki odjek sličnog pada iz filma "Bulevar sumraka", metafora za velika očekivanja i veliko potonuće. No, tu misao brzo prekida Coopov glas koji izgovara unutarnji monolog koji otprilike započinje riječima: ne, ne bojte se, ovo nije metafora... Zatim slijedi njegov dugi cinični osvrt na vlastiti život, na današnji osjećaj izgubljenosti i bezvoljnosti: reći ću vam što se tu događa...
Završiš dobar fakultet i dobiješ posao u velikoj kompaniji, samo si mali kotačić velikog zupčanika, no ušao si u sistem, pred tobom je budućnost... Imaš mali usrani, skučeni stan u gradu, ženiš se za zgodnu curu s fakulteta, ona se useljava u taj grozni stan, nemate novaca, ali ste skupa, sve dijelite... i nikad nitko više s vama neće tako voditi ljubav (ovo je verzija za novine, u seriji o kojoj pišem, Coop veli, dakako, nitko se neće tako s vama je..ti) kao ona tada...
FOTO Potresne nove snimke otkrivaju kroz što su Gene Hackman i supruga prolazili prije nego su pronađeni mrtvi
Osjećate se dobro, sve ide kako treba, ona rađa prvo dijete, sav ušteđeni novac stavljate kao polog za kuću, kuća je skupa, otplata velika, opet ste bez para... Počinješ raditi sve više i duže... Više i zarađuješ, ali samo da bi postao svjestan da si okružen tipovima koji zarađuju nerazmjerno puno više. Dolazi drugo dijete, druga kuća, opet krediti, ali sad već imaš podosta imovine, ne osjećaš se ogoljen, no izgubio si iz vida ono što si znao na početku - što ti u životu najviše znači. Počinješ si postavljati pitanja kad je zapravo dovoljno i ima li sve to smisla, ali nastavljaš i dalje luđački raditi i kupovati...
Potom slijedi zanimljiva špica (s osnovnom temom rušenja vlastita svijeta, dalekim odjekom one genijalne špice iz "Mad Mena"). Špicu prati pjesma "Joneses" (to su oni Jonesovi iz engleske fraze za isprazno takmičenje sa susjedima u bogatstvu i statusnim simbolima). Riječi te pjesme opet su kao neki daleki, moderni, 2.0 odjek Antonionija: "Papirnata sjena u kamenoj kući/drvena zastava broda koji besciljno pluta... Još jedan dijamant u bazenu/polagani ples poput duha neke stare budale..."
Serija, koju bi u modnim novinama nazvali must, ono što se mora gledati zbog Hamma i ambicije da još netko napravi nešto poput "Bijelog lotosa", ali s likovima koji nisu na odmoru na rajskim lokacijama. U ovoj novoj seriji likovi su se vratili kući, u basnoslovno skupe i velike viletine u prividnoj idili nadomak New Yorka, u kojoj žive najbogatiji bankari, burzovni mešetari, poduzetnici i najveće sportske zvijezde.
Serija je ono što bi američke tinejdžerice koje vise na Instagramu nazvale luxury porn; tu je toliko luksuznih predmeta i statusnih simbola da čovjeku mora pozliti i sve to mu se mora zgaditi i učiniti besmislenim. Ne šalim se, nekoliko epizoda i ne želite si više skupe tričarije. Recimo, soba-ormar jedne od tih bogatašica, neke nove dokone trofejne žene kakvima se nadomještaju ostarjeli modeli: tu su redovi i redovi torbica Hermes svih veličina, boja, svih modela kroz povijest, od torbe Kelly preko Birkin do novih modela... A o nakitu nisam ni počela. Svi muškarci imaju po desetke najskupljih satova čije se cijene kreću od 100.000 do 250.000 dolara.
Oni to ni ne nose, spremljeno je u ladice pa glavni junak, koji se iznenada našao na dnu, pomisli, mene puštaju unutra kao prijatelja i slobodno hodam tim kućama, to ću si uzeti pa prodati jer njima ništa od toga ne treba. Njih to više uopće ne veseli, nastavlja Coop svoj unutarnji monolog, kao što ih ne veseli ni članstvo u lokalnom bogataškom klubu u kojem za 100.000 dolara godišnje članarine imamo privilegij igrati golf i jesti osrednje obroke te piti osrednju kavu za 40 posto višu cijenu od one u normalnim restoranima. Kao što ni meni nije trebala ta treća, najveća kuća u kojoj sam zatekao ženu u krevetu s najboljim prijateljem.
U seriji je puno takvih unutarnjih monologa i zaista uspijeva prenijeti ideju ispraznosti u prepunim kućama - da oni koji imaju tako puno, više uopće nemaju želja, a za želje su živjeli, bez želja su mrtvi. Tu je uvijek onda taj usputni, nevažni, površni seks, mada se čini da ni tu nema prave želje. Ukratko, autor serije Jonathan Tropper kao da nas tješi - blago nama koji se još uvijek znamo nečemu veseliti.
Ako istinski želite osjetiti da statusni simboli, jednom kad ih netko ima, ne znače baš ništa, ako želite pomisliti, ah kako su te Hermesove torbe besmislene, ah kako taj Patek Phillipe, sat koji se ne kupuje za sebe nego za potomstvo, zapravo nikome ništa ne znači, serija će vas razveseliti. Kao i pogled na Hamma (54), savršeno građenu Oliviju Munn (44) i nekad jako lijepu, danas, srećom, i dalje nimalo plastificiranu Amandu Peet (53), koja glumi bivšu Coopovu/Hammovu ženu Mel. Ona se na svoj način pokušava boriti s tim ennuijem bogatih (ne znam pravu hrvatsku riječ jer ova francuska koristi se posvuda, čak i u engleskom jer ni oni nemaju adekvatan prijevod za taj osjećaj alijenacije od svijeta, sebe sama i svojih najdražih povezan s najdubljom dosadom). Mel je u seriji pomislila da odgovor nije u još više skupih stvari i još većim i skupljim partyjima za stotine ne naročito dragih ljudi. Probala je sa seksom...
No, neću vam dalje kvariti eventualno gledanje. Sve što sam vam do sada otkrila samo je vanjski okvir serije u kojoj ima i krvi i mrtvih uz mrtvu prirodu najluksuznijih divota, koje u tako velikim količinama djeluju kao bofl iz najjeftinijih trgovina. Serija (za mene) nije remek-djelo kao "Bijeli-lotos", ali remek-djela je na svijetu malo.
Nakon serije ipak nisam zaključila da mi je najbolje da odem kopati, što je bila univerzalna socijalistička preporuka moje bake za sve vrste duševnih nevolja, nego sam preletjela virtualno, na Kindleu, novu knjigu za samopomoć hiperpopularne Mel Robbins, američke guru predvodnica self helpa, koja s Oprah promovira svoje knjige i ima desetke milijuna pratitelja na raznim platformama. Njezina najnovija knjiga svodi se na mantru "neka ih", "pustite ih" (Let Them, tako se knjiga i zove). To se odnosi na ono što drugi pričaju ili misle o vama. Samo ih pustite da pričaju, neka ih, neka brbljaju, komentiraju, osuđuju, tračaju, vas se to nimalo ne tiče, vi imate svoje želje i planove. Prestanite se opterećivati onim što ne možete kontrolirati i fokusirajte se na ono što možete. Jednostavno i sigurno učinkovito. Posve je nevažno što veoma podsjeća na čuvenu molitvu američkog teologa Reinholda Niebuhra (u originalu se zove Serenity Prayer, recimo Molitva za duševni mir), koju već više od osam desetljeća koristi društvo "Anonimnih alkoholičara" za izlječenje ljudi koji ne znaju kako dalje. Svodi se na molbu Svevišnjem da nam podari snagu da prihvatimo ono što ne možemo promijeniti, hrabrost da promijenimo ono što možemo i mudrost da prepoznamo razliku.
Mel (zanimljivo, tako se zove i glavna junakinja nove serije "Vaši prijatelji i susjedi") proslavila se prije petnaestak godina svojom najpoznatijom mantrom o djelovanju unutar pet sekundi. Usudila bih se reći da je to još uvijek vjerojatno najbolji lijek protiv bezvoljnosti i egzistencijalističkog derta. Nema razmišljanja o tome što bih, nema razvlačenja, zdvajanja, samosažaljenja, nema dosade - i najmanji cilj je dovoljan i treba ga provesti u pet sekundi, prije nego što krene ruminiranje, prebacivanje misli po glavi, neodlučno odlučivanje i prokrastinacija, ostavljanje bilo kojeg poslića, želje, potrebe - za vječno sutra.
Robbins je to sama otkrila kad se jednom našla u stanju bezvoljnog zdvajanja nad svojom sudbinom. Bila je u ranim četrdesetima, izgubila je posao u marketingu, njezinom mužu propao je restoran, veliki biznis u koji je puno uložio i jako se zadužio... Kombinacija istinskog životnog problema i sive zone depresije. Stalno je bila u panici, tjeskobna, nije joj se ujutro dalo ustati iz kreveta iako je imala troje djece.
Nakon nekoliko mjeseci, kad je bila na dnu, najednom joj je sinulo "pravilo od pet sekundi" kojeg se sad drže milijuni: za sve što želiš napraviti, imaš samo pet sekundi za prvi korak. Moraš početi djelovati unutar tih kratkih pet sekundi jer nakon toga kreće propitivanje, odlaganje, najčešće i odustajanje - od bilo koje jednostavne ili složene, važne ili usputne - akcije.
A svaki, čak i najmanji pomak, svako djelovanje, uvijek nam donosi osjećaj postignuća. To je pak univerzalni motivator, to nas onda tjera dalje. Ne samo da si je pomogla, već je Robbinsova započela i posve novu karijeru life coacha, proslavila se, obogatila...
Ukratko, svi koji osjete to neko egzistencijalističko beznađe kao junaci moje nove omiljene serije, kao daleki preslik junaka onih prvih filmova o otuđenju iz šezdesetih, trebali bi se držati pravila od pet sekundi i odmah bi im bilo bolje. Kao i Coopu, koji je odlučio djelovati, čak i štetno ili besmisleno, jer sve je bolje od zdvajanja.
Što se tiče druge velike teme te serije - koliko nam je dovoljno, koliko nam znači luksuz, je li on danas u vremenu zrelog kapitalizma najvažniji - željela bih vas podsjetiti na najuspješniji norveški film svih vremena, "Lovci na glave" (2011.) Mortena Tylduma. Film je snimljen po istoimenom romanu Jo Nesbøa i glavni lik, jako zabavno i samoironično, objašnjava kroz svoje unutarnje monologe (kao i Jon Hamm u seriji), što ga zapravo muči i kako je luksuz najveća moderna zabluda. On je nizak, iskompleksiran i uvjeren da je njegova žena, dugonoga plavuša, s njim samo zato što joj kupuje skupocjene poklone i što žive u bogataškoj kući koju si on ne može priuštiti. Da bi joj sve to osigurao, on si je uz svoj svakodnevni posao smislio i shemu kako će krasti i prodavati umjetnine. Zbog statusnih simbola za koje je uvjeren da puno znače njegovoj ženi, on gotovo strada I doslovno se spašava uranjanjem u septičku jamu preko glave... Eto, Nesbøv junak je u zabludi, Coop je u novoj seriji bio u zabludi oko toga što mu je važno, ne mislim da su brzinske knjige za samopomoć bilo kakvo rješenje, ali pet sekundi za akciju, to preporučujem svakome, ponajviše sebi.
VIDEO Matija Cvek o Marku Bošnjaku: 'Svatko tko se odluči na Eurosong je za mene faca'
