Naslovnica Showbiz Clubbing

Domaći Sunnysiders i My Buddy Moose uklapaju se u trendove, mogli bi i otići iz Hrvatske

Splitski Sunnysiders i Boris Hrepić-Hrepa već su odavno domaći u Memphisu, gdje su 2011. sudjelovali na poznatom International Blues Challenge festivalu
18. rujna 2017. u 21:52 0 komentara 357 prikaza

Prije tridesetak godina skovan termin “novog tradicionalizma” svjedočio je rađanju žanra koji je u trenutku opće modernizacije, a i banalizacije rock-glazbe u osamdesetima postao ventil mladim, nadolazećim svjetskim rock-glazbenicima za bavljenje klasičnim, temeljnim zvukom rocka. Od countryja, kojemu su često tepali novosmišljenu kovanicu “novi country”, preko bluesa, soula i folka, sve ono što se moglo pokupiti iz bogate povijesti rock-kulture ušlo je na meni novih izvođača koji su “klasici” pristupali s novih pozicija.

Eric Sardinas Thrill Blues Festival THRILL BLUES FESTIVAL Više od 4000 ljudi uživalo u bluesu na obali Cetine

Ali istodobno su nastojali zadržati “temeljne vrijednosti”, u međuvremenu pogubljene u masovno distribuiranoj pop i rock-glazbi, te se “napiti” s čistog izvora iz pedesetih i šezdesetih godina. Dapače, i mnogi prvoborci rocka to su sami napravili vraćajući se korijenima kad su shvatili da novi odnosi u svjetskoj, poglavito američkoj glazbi, zaboravljaju na prošlost koja polako i sigurno propada. Sjetimo se akustičnih albuma Boba Dylana “Good As I’ve Been To You” i “World Gone Wrong” (naslov kojim je Dylan objasnio sve) iz sredine devedesetih, ili seriji albuma Johnnyja Casha „American Recordings“ iz devedesetih na kojima je surađivao s producentom Rickom Rubinom. Rubin je bio jedan od odgovornih za dolazak novog zvuka hip hopa i grungea te proboj mnogih novih rock-zvijezda, ali i sam je znao da postoji prošlost, sve više zabravljena.

Upravo tim temeljima vratila se cijela generacija mlađih glazbenika, a rade to i danas, pa su u ovom slučaju riječi “novi tradicionalizam” ili “alternativni country”, “neofolk” i ostali žanrovi sa sobom donijeli uzbudljivu novu glazbu koja se naslanjala na najbolje od one stare. I nije bila riječ o konzervativnom procesu, dapače, sasvim obrnuto, unatoč riječi “tradicionalizam” u nazivu, mladi glazbenici vratili su inovativnost na rock-scenu zabavljenu megazvijezdama.

I na domaćem terenu nagledali smo se gostujućih bendova i naših glazbenika koji su izdržali dulje ili kraće, ali dva recentna domaća albuma ponovno nas podsjećaju da imamo ozbiljne predstavnike i u “korijenskim” žanrovima rocka. Riječ je o albumima “IV” grupe My Buddy Moose i “Click Play” Sunnysidersa, koji se uklapaju kao ruka i rukavica u trendove alt-rocka, “americane” i novog bluesa, u kojem mlađi protagonisti preuzimaju “upravljanje” klasičnim zvukom i postavkama rock-glazbe.

Nisu oni zapravo više ni tako mladi – premda se kod nas mladima doživljavaju svi koji ne sviraju dulje od dvadesetak godina, jer put do većeg uspjeha prilično je dug i težak na domaćem glazbenom tržištu – a uklapaju se, bez obzira na to što je riječ o sastavima različitog zvuka, žanra i pristupa, i u druge domaće trendove. Recimo, u onaj masovnog odlaska mladih ljudi iz Hrvatske u svijet, što su i ovi probali sa svojom glazbom i prilično im dobro ide. Splitski Sunnysiders i Boris Hrepić-Hrepa već su odavno domaći u Memphisu, gdje su 2011. sudjelovali na poznatom International Blues Challenge festivalu i u ljutoj američkoj konkurenciji ušli u polufinale.

Nakon trećeg albuma “10 kartolina s Daleke obale”, Hrepić je bio član Daleke obale od 1985. do 2001. i jedini član koji je nastupio na svim koncertima benda – “Click Play” je s deset pjesama njihov najreprezentativniji album do sada, a većinom autorski materijal, sjajnu svirku i prirodne vokale nadopunjuju dvije (dobre) obrade – “Help the Poor”, poznatu iz repertoara B. B. Kinga, i “Little Wing”, Jimija Hendrixa. I u jednom i u drugom slučaju Sunnysiders su na “Click Play” dogurali do maksimuma; riječ je o glazbi u kojoj možete uživati i pitati se “odakle su ovi?”, dok ne shvatite da su “naši”, ali i “njihovi”.

Riječki My Buddy Moose okvirno se može smjestiti u prostor “americane”, dio su kružoka bendova koje putem kanala nezavisne scene cijene po cijelom svijetu, a zadnji album “Shine! Shine! Shine!” prije gotovo četiri godine producirao im je Chris Eckman iz The Walkaboutsa. Eckman je inače i član sjajne postave The Strangea (upravo snimaju novi album), koju čini s domaćim The Bambi Molestersima, s kojima je svirao i vođa My Buddy Moosea Luka Benčić. Kao što su se i The Bambi Molestersi naslušali svjetskih hvalospjeva, My Buddy Moose krenuli su njihovim putem i pobrali odlične recenzije, pogotovo za sjajan drugi album “Wonderful Feeling of Emptiness”. Novi “IV”, upravo objavljen i na vinilu, pun je sjajnih pjesama koje između napucane melodioznosti, americane, popa šezdesetih, psihodelije, balada i filigranske majstorske svirke pokazuju raskoš jednog od ponajboljih domaćih rock-bendova. Dapače, toliko ih cijene da su na ovoljetnom festivalu SuperUho svirali i kao prateći sastav cijenjenog M.Warda, autentičnog predstavnika „americane“ iz Oregona.

Oba albuma s po deset pjesama, otpjevanih na engleskom jeziku, potvrđuju da u njihovim slučajevima, za razliku od pola onih s domaće estrade koji maštaju o uspjehu u svijetu, nije riječ o ishitrenim prosudbama i nerealnim željama, jer su kao i drugi s europske scene koje cijene u svijetu anglosaksonskog rocka (čitaj, SAD i Velika Britanija), prije svega prirodni i sposobni u tome što rade. Pa ako odu „van“, neće se izgubiti.

predstavljanje knjige Predstavljena Hrepina knjiga Našao sam dobar bend – Večernjak ispravio nepravdu prema splitskoj sceni Sheitans CRO-ROCK Sheitans i My Buddy Moose – dva lica korijenskog rocka Volim Jimia DALEKA OBALA Premijera videospota ''Volim Jimia''!

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.