Darinka Trgo pripada generaciji urednica koje su put do jedne od najgledanijih televizijskih emisija gradile tiho, uporno i bez prečaca. Odrasla u Sumpetru kraj Splita, u maloj sredini u kojoj se svi poznaju i u kojoj se problemi rješavaju ljudski i neposredno, u novinarstvo je ponijela jednostavnost, znatiželju i osjećaj za "obične ljude". Danas, kao urednica "RTL Direkta", emisije prepoznatljive po britkom tonu, ironiji i hrabrom propitivanju stvarnosti, sudjeluje u kreiranju sadržaja koji svakodnevno balansira između ozbiljnih tema i satire, politike i društvenih priča. U intervjuu za Ekran Darinka Trgo govori o prijelazu iz reporterske u uredničku ulogu, o odgovornosti odlučivanja što ide u eter a što ne, te o radu s novinarima i voditeljima, novinarskim osobnostima poput Mojmire Pastorčić i Ivana Skorina i druge. Otvoreno govori o pritiscima, kritikama i strahovima, ali i o zadovoljstvu koje donose male, ali stvarne pobjede novinarstva. Razgovor donosi i osobniju stranu urednice "Direkta" o putovanjima, inspiraciji, granicama humora i vjeri da televizija još uvijek može mijenjati društvo, a ne samo bilježiti ga.
Odrasli ste u malom mjestu - u Sumpetru kod Splita. Što ste iz tog okruženja ponijeli, a što vas i danas vodi u uredničkim odlukama? Je li vam ponekad baš to "odrastanje izvan centra" prednost u razumijevanju običnih ljudi?
Prema zadnjem popisu stanovništva u mom mjestu živi 500 stanovnika. A većina mojih kolega za Sumpetar nikada nije ni čula. To je šarmantno malo mjesto u kojem svatko svakoga zna. Ako imate problem, nešto vam treba, uvijek netko ima čovjeka baš za to. Kako to inače bude s manjim sredinama, nakon samo nekoliko sati na Sumpetru osjećate se kao da ste domaći. Mislim da sam sa sobom ponijela tu jednu jednostavnost koju ljudi na moru imaju. I vjerojatno mi to ponekad olakšava posao.
Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da više niste samo novinarka, nego urednica jedne od najgledanijih emisija? Kakav je bio taj osjećaj - kad odlučujete što ide, a što ne ide u eter?
Sjećam se prve emisije koju sam uređivala. Cijeli vikend sam radila. Štreberski sam Mojmiri poslala kilometarsku poruku sa sto ideja. Došla sam sat vremena ranije na posao i bila sam jako nervozna, mislim da se uopće nisam maknula sa stola cijeli dan. Ali, preživjela sam. I bila je to odlična emisija. Mislim da je jako važno što sam od samog početka imala podršku cijele redakcije. Zato danas više nisam nervozna kada idem na posao. Ali, i dalje Mojmiri ujutro šaljem kilometarske poruke.
Koliko je zahtjevno uređivati emisiju koju vode snažne novinarske osobnosti poput Mojmire Pastorčić i Ivana Skorina - ljudi koji su sami po sebi "institucije"?
I Mojmira i Skorin su prije svega pravi profesionalci. Naravno da imaju svoje zahtjeve, inače "Direkt" ne bi bila jedna od najnagrađivanijih emisija u Hrvatskoj. S Mojmirom znam da se, ako se pojavi sredozemna medvjedica negdje, mijenja sve, makar i 10 minuta prije etera. To isto se događa sa Skorinom ako slučajno izađe novi nastavak Marvelovih superjunaka. S njima je uvijek kreativni kaos, ali zato je emisija takva kakva je. Drukčija i jedinstvena.
Kako pronađete ravnotežu između poštovanja njihove osobnosti i potrebe da emisija ima jasan, jedinstven urednički rukopis? Dogodi li se ikad da morate reći "ne" nekome tko je veliko ime - i kako takve situacije rješavati?
Svatko od novinara u "Direktu" ima svoj prepoznatljivi stil. I mislim da je to bogatstvo naše redakcije. Panjkota je vrhunski storyteller, Rikardo je nevjerojatno maštovit, Skorin je majstor za sliku, Borko sjajan u reportažama. A na producenta Bornu Benata se uvijek možete osloniti. Tu su i dopisnici koji nam se često pridruže. I svatko od njih ima neki svoj pečat. To ne želite mijenjati. Naravno da te priče moraju zadržati prepoznatljivi "Direktov" stil. Moraju donijeti nešto novo i dati širu sliku. Mi smo mala redakcija, provedemo više vremena skupa preko tjedna nego s obitelji i prijateljima. I sve je stvar dogovora. Raspravljamo, savjetujemo jedni druge, ima dana kada se i posvađamo, ali svi sudjelujemo u stvaranju emisije. Valjda zato dobro funkcioniramo.
Je li vas rad s jakim imenima učinio sigurnijom u sebe kao urednicu ili je upravo tu odgovornost najteža?
Moje kolege su jaka novinarska imena, ali prije svega izvanredne osobe i prijatelji. Posao urednika ne možeš radit bez podrške. S Mojmirom sam kliknula kao urednica, razumijemo se i slično razmišljamo. Ona mi je bila od velike pomoći na početku jer mi je dala neke super savjete. Kolege me, neovisno o životnoj dobi, uvažavaju, što je preduvjet za dobro obavljanje uredničkog posla.
"RTL Direkt" balansira između ozbiljnih tema i satire. Gdje je po vama granica humora u informativnoj emisiji?
Baš je to bogatstvo "Direkta", što se ozbiljnim temama bavimo na drukčiji način, što o važnim stvarima pričamo s dozom humora i sarkazma. Naravno da se s nekim stvarima ne može šaliti, tragedije i ubojstva nisu smiješni. Ali svaki dan dokazujemo da vijesti ne moraju biti dosadne.
Kako reagirate kada političari ili institucije ne skrivaju ljutnju zbog priloga koji ide u eter?
U našoj emisiji ne izvještavamo samo, nego i propitkujemo. Pa ako političare ili institucije naše priče ljute ili imaju potrebu reagirati na njih, onda valjda nešto dobro radimo.
Što vas više iscrpljuje - političke teme ili društvene priče koje zadiru u ljudske sudbine?
Imam osjećaj da su mediji kod nas previše opsjednuti dnevnom politikom, i dnevno-političkim prepucavanjima. Uvijek su mi zanimljivije priče o pravim ljudima i pravim problemima, o stvarima koje čine naše društvo. Ali takve teme su svakako teže i iscrpljujuće.
Koja vas je tema iz 2025. osobno najviše potresla i jeste li je mogli isključiti nakon emisije?
Mene je ove godine posebno uznemirio slučaj zagrebačkih mažoretkinja. Danima su nam se djevojke javljale s potresnim ispovijestima o tome kako ih je šef mažoretkinja Alen Šćuric uznemiravao, vrijeđao i ponižavao. Teško se isključiti nakon takvih priča.
Kako izgleda vaš dan kada se vijesti lome u zadnji tren, a odgovornost je isključivo na vama?
Kada se dobro organizirate, kada sve ide po planu, onda su i ti zadnji trenuci prije etera opušteni. Stvar je u tome što ne ide uvijek sve po planu. Jednom taksi nije pokupio gosta na vrijeme, a emisija je već krenula. Prošlo je dobrih 15 minuta, a nigdje gosta… Uhvati vas panika, ali morate se praviti kao da je sve okej. Deset minuta prije emisije imate izvanrednu vijest, novinar je zapeo na terenu ili se pojave tehnički problemi… svašta se zna dogoditi. U tim trenucima najčešće bude trčanja po hodnicima. Drago mi je što oko sebe imam uigranu ekipu, pa gledatelji ne znaju kakav se kaos događa iza kamera.
Je li vas netko u 2025. ugodno iznenadio - prije svega ljudski, a ne profesionalno? A tko vas je najviše razočarao i zašto?
Filipinka Chriztel koja je pjevala na inauguraciji predsjednika Milanovića oduševila me talentom, ali i pozitivom kojom zrači. Teško je reći da me Trump razočarao, ali me svakako zabrinjava.
Koliko danas televizija može mijenjati društvo, a koliko ga samo dokumentirati?
U ovom poslu zna frustrirati kada nešto ne možete promijeniti. Ali iskreno veseli kada barem malo mijenjate stvari. Kao kada je Rikardo Stojkovski radio priču o stranim radnicima koji nisu bili plaćeni za svoj rad, a njihov šef paralelno otvara luksuzni restoran u Zagrebu. Restoran je nakon naših upita i pregleda inspekcije zatvoren. Borko je dvije godine pratio priču načelnika Severina koji je istukao vlasnicu kafića. Ne samo da načelnik nije dao ostavku nego se ove godine ponovno kandidirao na izborima. I na kraju izgubio. To su te pobjede koje stvarno vesele.
Kako se nosite s kritikama na društvenim mrežama, osobito kada prelaze granicu profesionalnog?
Ljuti me kada kritike postanu vrijeđanja. Kada ljudi ostavljaju ružne komentare koji nemaju veze sa sadržajem emisije, jedina svrha im je vrijeđanje ili širenje mržnje. Zanimljivo, uglavnom su u pitanju anonimni profili.
Postoji li tema koju ste odbili jer ste osjetili da ide protiv vaših osobnih vrijednosti?
Neke teme vam se više ili manje sviđaju. Ali, čak i onda kada vam nešto ne sjedne, s urednikom se dogovorite da napravite to iz nekog drugog kuta, s nekim drugim sugovornicima. Ali, osobno nisam imala takvih problema.
Jeste li osjetili pritiske izvana i gdje ste povukli granicu?
Pritisci s raznih strana se u ovom poslu uvijek mogu dogoditi. Nekad izravno, nekad malo manje izravno. Ali ne dopuštam da to utječe na ono što radim.
Je li vas urednička pozicija promijenila kao osobu izvan redakcije?
Pa evo ne znam, kolegica Ana Trcol mi je rekla da se sada više oblačim kao urednica, a producent Borna Benat da sam malo stroža (haha). Nije se puno toga promijenilo. Malo češće razmišljam o poslu i o pričama koje bih voljela da radimo. Malo manje sam dostupna preko tjedna i češće mi zvoni mobitel.
Što vas u ovom poslu danas najviše veseli, a što vas najbrže umori?
Kao reporterku me veselio svaki zadatak izvan Zagreba, jer je uvijek gušt maknut se malo iz redakcije. Umarale su me često ankete po gradu. Kada je nani +30, kiša ili samo loš dan, te ankete su znale trajati i po dva sata. Sada me veseli kada mi netko pošalje poruku: "ej, super ste ovo napravili".
Putovanja su vam velika strast, a kroz njih ste napravili nekoliko sjajnih reportaža. Koje putovanje vam je ostavilo najsnažniji dojam i zašto?
Radila sam neke super priče. Od izgubljene pume koju smo tražili po Sloveniji do intervjua s Jo Nesbøm s kojim smo u Omiš otišli na penjanje. Kako sam radila puno priča o stranim radnicima, tako sam otputovala i u Indiju. I to je definitivno putovanje koje neću zaboraviti. Očarali su me raskošni hramovi, indijska hrana, a iznenadilo me koliko su ljudi pristupačni. Kada dođete u Indiju i vidite s koliko malo novca ljudi ondje preživljavaju, puno vam je jasnije zašto prelaze tisuće kilometara kako bi u drugoj zemlji živjeli i radili.
Kako putovanja i osobna iskustva u različitim zemljama utječu na vaš urednički rad i način pripovijedanja priča?
Svako putovanje vas ispuni i nauči nečem novom. Primjerice, u Mađarskoj se naučite snalaziti jer ondje malo tko priča engleski. Sigurno moji prilozi nisu isti sada i kada sam tek počinjala. Imam puno više iskustva i ideja koje mi pomažu i u uredničkom radu.
Kada snimate reportaže u inozemstvu, što vam je najvažnije zabilježiti - kulturu, ljude ili atmosferu mjesta?
Mislim da je važno ispričati priču. Prenijeti ljudima atmosferu, da imaju osjećaj kao da su s vama u Trivandrum ili Špišić Bukovici. Hrana koju jedete mora "mirisati" i preko ekrana, a problemi gospođe Jadranke postati puno bliži iako su udaljeni 1000 kilometara od vas.
Osim putovanja i novinarstva, koje hobije njegujete i kako vam pomažu da se opustite ili napunite energijom za posao?
Ovaj tempo rada od ranog jutra do kasno navečer zna biti naporan. Samo odlazak kod mojih na Sumpetar i kava na balkonu uz more mi već napuni baterije. Volim i vikend putovanja, makar do Graza ili Ljubljane. A nekad mi je dovoljno cijeli vikend gledati filmove ili pročitati dobru knjigu. Evo, recimo, u prošloj godini me inspirirala knjiga "Budi financijski fit", pa se sada trudim štedjeti i pametno ulagati.
Postoji li mjesto ili aktivnost koju biste voljeli iskusiti, a još niste, i planirate li to pretvoriti u novu reportažu?
Sada kada sam urednica, reportaže su malo na čekanju. To mi zapravo najviše nedostaje. Imam još puno ideja koje bih voljela realizirati. Nadam se i da hoću.
Otvori KEKS Pay
Kreativni kaos = profesionalni pakao, stalne promjene doluka, "vizionarske" ideje i sveopće divljanje pred i iza ekrana.