Bruno Šimleša, sociolog, pisac i televizijski voditelj, tijekom 134 dana hodanja ostvario je svoj dugogodišnji san – proći cijeli Pacific Crest Trail, legendarnu planinarsku stazu kroz zapad SAD-a, od granice s Meksikom do kanadske granice. Prehodao je čak 4.443 kilometra, uključujući i dodatne izlete na vrhove poput Mt. Whitneyja, najvišeg vrha SAD-a (izuzev Aljaske), te Clouds Resta u Nacionalnom parku Yosemite. "Kao da ovih 4.250 službenih kilometara nije bilo dovoljno", duhovito će Šimleša, ističući da je time prešao skoro 200 km više od same staze.
"Obožavam biti u divljini, a obećao sam si da ću pokušati prehodati jedan veliki američki trail prije 50-og rođendana. Izazov je to koji me i uzbuđivao i plašio, jer sam dosad samo nekoliko puta bio po tri tjedna na planinarskim avanturama, a ovo je ipak trebalo trajati oko 5 mjeseci", otkriva Bruno. "Privlači me antinarcisoidnost čiste divljine – tamo se ništa ne okreće oko tebe, već se ti trebaš okretati oko prirode i prilagođavati uvjetima oko sebe. Potpuno je drugačije od uobičajenog života u 21. stoljeću".
O pripremi govori iskreno: "Imam dojam da se psihički pripremam čitav život... Motiv mi je bio jasan, znao sam da moram poštivati i divljinu i limite svog tijela, nikome se nisam išao dokazivati i prihvaćao sam sve što trail nosi sa sobom. Pogotovo je to važno za sve teške faktore – izloženost svim vremenskim uvjetima, samoća, zahtjevni trail, kreativno održavanje higijene jer su gradići udaljeni 150-200 km pa si između njih prepušten sebi..." Fizički se pripremao dvije godine, uz planinarenje, domaću kondiciju i trenera. "To je zašto sam uspio trail prijeći mjesec dana brže od prosjeka. Uz nula sekundi muskulfibera i nakon brojnih dana u kojima sam hodao više od 50 km, to mi je bio prosjek zadnja dva mjeseca".
Pustinje su za Brunu bile poseban strah: "Slabo podnosim vrućinu, a prvih 1.100 km je pustinjski dio. Krenuo sam u svibnju, nešto kasnije od većine, što znači da je bilo i više toplinskih valova. Pravila su jasna: buđenje u 4h i hodanje dok sunce ne ojača, pauza uz potok usred dana, pa ponovno hodanje do kampa u divljini, gdje god ga nađeš..." Visoke Sierre donose snježne vrhove i prijevoje visoke i do 4.000 m: "Najopasnije dijelove hodao sam ujutro dok je snijeg još zaleđen. Scenografija je spektakularna pa to olakšava. Tamo sam išao i na dodatne izlete, poput noćnog uspona na Mt. Whitney da dočekam zoru ili spavanja na Clouds Restu (3000m) u Yosemite National Parku". Požari su ga najviše brinuli, posebice u Washingtonu: "Pet dana sam hodao kroz dim, jedan dan je vjetar donio gust dim na trail, ali nisam se mogao vratiti jer je i tamo bilo previše dima pa sam odlučio ići naprijed s mokrom maramom na ustima..."
Bruno je imao bliske susrete s medvjedima i čegrtušama. "Nije baš najugodnije kad te medvjed probudi u 4 ujutro ili kad ga sretneš na trailu prije zore, pet metara od sebe. A oboje mi se dogodilo... Na svu sreću, u tim dijelovima SAD-a nema grizlija nego samo crni i smeđi medvjedi, a oni su ipak malo pitomiji. Najčešće.Susreti s tri medvjeda, a čuo sam ih i nekoliko da bježe od mene jer su čuli moje jutarnje pjevanje – od toga svi bježe", dodaje sa smiješkom. Čegrtuše su “pristojne” – oglašavaju se na vrijeme, pa ih se može maknuti s traila: "Nađeš suho drvo dvostruko veće od njih da ih makneš s traila i nastaviš... Sreo sam ih 12 i zapamtio svaki susret", dodaje Šimleša.
Prehrana je bila izazovna: "Na svu sreću, imao sam i naše tvrtke koje su mi slale hranu pa sam jeo bolje od prosjeka, ali to je generalno hrana koja može stajati nekoliko dana i izdržati sve temperature, od nule ili čak ispod, do 40 stupnjeva. Tjestenina, tuna, Lino Lada, kruh prve dane, tortilje kasnije, dobar sir, sve moguće orašaste plodove... U gradovima sve što postoji, obično dvostruki obrok". U prvih dva mjeseca izgubio je 12 kg: "Najviše sam izgubio u Sierrama i Yosemiteu. Prelazio sam po dva prijevoja dnevno, a sva hrana mora biti u bear canisteru, u što ne stane dovoljno hrane za 6 intenzivnih dana. I tada mi se potrgao napuhanac, morao sam ga stalno napuhivati, pa bez sna i s premalo hrane nije ni čudo da sam dosta izgubio. No, promijenio sam režim, nosio više hrane, ubacio proteinske shakeove i u zadnja dva mjeseca dobio natrag 3 kg", kaže Bruno koji je bio posebno kreativan kad je higijena u pitanju.
"Ako je potok imao više vode ili naiđeš na jezero, opereš se koliko možeš, a prva stvar u svakom gradiću je tuširanje. Svi drugi idu prvo jesti, a ja pod tuš, pa pranje odjeće, pa čist i mirišljav na obrok – ili tri obroka", kaže.
Bruno je posebno istaknuo ljude koje je upoznao: "S Pippinom sam hodao najviše – on ima jedno od čišćih srca koje sam ikada osjetio. Uživao sam u društvu Nicha, svemirskog inženjera iz NASA-e. Ali i hrpa trail angela – od ljudi iz naših krajeva koji su putovali stotine kilometara da me nahrane, do Amerikanaca koji pomažu hodačima samo zato što je ljudski pomoći. Od 91-godišnje Daphne koja me prevezla da budem bliže Maji kad je došla iz Hrvatske, do predivne Caresse koja me ugostila na jugu Oregona – konačno sam, nakon tri mjeseca, kušao pravo povrće iz njezina vrta".
Njegova supruga Maja posjetila ga je u Sjevernoj Kaliforniji, što ga je emotivno osvježilo: "To mi je bio poseban trenutak", dodaje. Prosječno je hodao 12 sati dnevno, zadnja dva mjeseca i do 50 km dnevno, ukupno preko 6 milijuna koraka: "Trail funkcionira tako da svakih nekoliko dana stigneš u neki grad, uzmeš novu hranu, opereš se, napuniš elektroniku i nestaneš ponovno u divljini; oko 100 noći proveo sam u šatoru", objašnjava.
Motivacija nije bila upitna ni u najtežim trenucima: "Motivacija je bila kristalno jasna, pa se nikad nisam upitao 'što mi je ovo trebalo'... Dvije godine trenirao sam za fizičke izazove, a čini mi se da se cijeli život pripremam na psihičke – samoća, stalni napor, maštovito održavanje higijene, monotonija". Nije nikada ozbiljno razmišljao o odustajanju: "Mogla me zaustaviti jedino ozbiljna ozljeda ili obiteljska kriza. Najteža mi je bila odvojenost od obitelji... Nikada nismo bili toliko razdvojeni. Trudili smo se napuniti obiteljske baterije prije odlaska, a sada nadoknađujem..."
FOTO Gospodin Savršeni ponovno ljubi! Podijelio fotku s misterioznom djevojkom: 'Jako smo sretni'
Bruno ističe i posebnu humanitarnu komponentu poduhvata: "Organizirao sam dvije humanitarne akcije preko platforme Čini pravu stvar – skupili smo 17.000 eura za udrugu Sve za nju (psihološka pomoć oboljelima od raka) i Zakladu Ljiljana Pranjić – živi svoje snove, koja pomaže drugima u ostvarivanju snova. Ovo je bio moj san pa sam htio iskoristiti to da skupimo novac za ostvarenje tuđih snova! Ta druga akcija još traje, nadamo se da će se skupiti još novca".
Na pitanje što je naučio, Šimleša odgovara: "Nemam onaj tipični holivudski odgovor da sam sada konačno spoznao tko sam... Cijeli život trudim se spoznati sebe i do nekih sam zaključaka došao ranije. Recimo, potvrdilo mi se da je život svet i da su ljudi generalno dobri. Oni drugi su glasniji i nekako uvijek imaju više vremena da pošalju niske, mrzilačke komentare, ali većina ljudi je dobra. Siguran sam u to". Nakon povratka prioritet je biti uz obitelj: "Nova velika avantura će pričekati koju godinu, ne želim opet biti toliko odvojen, ali ići ću na kraće izlete. Koji tjedan u Dolomitima ili Tour de Mont Blanc čine se kao savršene opcije kad opet zatopli...", zaključio je Bruno Šimleša.
Otvori KEKS Pay
Ono kad su ljudi željni pažnje.Da nema društvenih mreža pola toga nebi napravili.Ovak sve rade radi naslikavanja