Ima li kod nas masovne publike za electro-pop glazbu s vokalima? Poput Borisa Štoka ili debitantskog albuma Babicha. Ili za pop Vatre koja na albumu “Doživotno” također podsjeća na osamdesete, uz jednostavnu melodioznost koja mora biti dovoljno izravna da stigne do radijskih programa? Pitanje je naizgled jednostavno, ali odgovor je kompliciraniji. Kao što i hitmejkeri znaju kako se rade pjesme koje bi trebale “proći” na tržištu, ali im ne ide uvijek od ruke. Sudeći po ovim projektima nije čudno da publika po streaming servisima masovno sluša nešto drugo, emocionalnije, ne nužno bolje, ali u krajnjem slučaju zanimljivije. No, znajući koliko domaći autori dobivaju sitne honorare od streaming servisa, uopće nije čudno da mnogi žele sve to nadoknaditi jednostavnim pjesmama i uspjehom u srednjoj struji. Procjenjujući po ovim materijalima, nije neka sreća na polju domaće srednje struje komercijalne pop glazbe i nema tu velikih novosti. Stoga mi se albumski prvijenac Babicha nameće kao najsimpatičniji, jer čovjek pokušava napraviti nešto drugačije iako je svjestan čitave situacije. Kao i mnogi u svijetu, Boris Štok i Babich pokušavaju odgovoriti na ta pitanja novim albumima popunjenim profesionalno napravljenom, radiofoničnom pop glazbom koja ne nervira slušatelje radio stanica, a putem može dovesti i do nekog hita. Ivan Dečak najveći je hitmejker među njima, ali sad već radi kao na vrpci, a nemoguće je uvijek “ubosti” hitove kakve je znao nanizati zadnjih godina.
Boris Štok EP-jem “Kraj kojim sve počinje” sa šest pjesama i koncertom u Boogaloou 16. listopada slavi 20 godina karijere koju je započeo u riječkoj grupi Quasarr, dok Andrej Babić pod novim imenom Babich albumom “Neki novi ja” prekida ono što je radio s grupom Markiz i kao kantautor, pjevajući vlastite pjesme, donosi osobniji projekt na kojem funkcionira kao autor i pjevač. Prva razlika upravo je u tome što je Boris Štok etablirano domaće pop-grlo, dok Babich traži svoj prostor intimnijim novim pjesmama koje nekadašnju grupnu vizuru zamjenjuju osobnijim pristupom. Naravno, Boris Štok ima etablirani “glas”, doslovno, jer je odličan pjevač, dok je Babichu pjevanje prvi put u karijeri ventil da sam iznese svoje pjesme, pa možda se dogodi i uspjeh na trusnoj domaćoj sceni. Među njegovih devet solističkih pjesama ima jako dobrih, poput završnog niza, od klavirske “Prsti od papira” ambijentom nalik na The Cure - koji se, kao i Massive Attack, osjete i u prethodnoj “Poludjet ću” - preko odlične balade “Probudi se”, “Pričekaj” s Ivanom Kindl, do popistične “Zgubidan” kojom puca na radijske programe, te završne balade “Ti toneš kraj mene”. No, koliko god se Babich pojavljuje kao sposoban skladatelj koji zna kako se “rade pjesme”, čini se da bi ovaj materijal, da ga je ponudio etabliranim vokalima, mogao dobaciti daleko dalje. Dakako, tada bi se izgubio osjećaj vlastitog projekta, a baš to mu je očito važno, s dodatkom da je čitava instrumentalna podloga napravljena prilično solidno. Samo fali jači vokal.
Boris Štok te je stvari riješio odavno. Šest pjesama na EP-ju “Kraj kojim počinje sve” plovi sigurnim terenom u društvu Darka Terlevića iz riječke grupe The Siids koji je koproducent i koaranžer, drugim riječima, muzičar koji je uobličio Štokove pjesme. Ako vas naslovna tema (duet s Idom Prester), bubnjarskom podlogom podsjeti na Kate Bush, niste se prevarili, to im je i bila namjera, jer osamdesete su namjerno ishodište ovog EP-ja, s tipičnim sintesajzerima, ritmovima i produkcijom koja evocira to razdoblje. Štok je uvijek bio sličan Massimu i Damiru Urbanu bojom vokala i načinom pjevanja, najkraće objašnjivom usporedbom s vokalizama Davida Bowieja kad je bio u komercijalnijem pop izdanju. Štok se tijekom solo karijere kretao po retro-terenu na kojem je bio idealan kandidat za Dore i domaće festivale gdje su se uvijek cijenili odlični vokali s familijarnom glazbenom podlogom. Treća pjesma “Za nju” pokazuje poznatu fascinaciju zvukom Depeche Mode, a Štokov barokni vokal i u ostalim pjesmama potvrđuje da zna kako se to radi, ali više s tehničke nego emotivne strane. Saksofonske dionice Davora Krmpotića organski su dio ove priče, kao i klavirske podloge u uvodnoj “Prije nego izgorim” i instrumentalnoj “Interlude” ili akustična gitara u završnoj “Blizu a tako daleko”. To su samo detalji u priči koja je najavila retrospektivni slavljenički koncert Štoka s profesionalnim i usviranim bendom 16. 10., planiran za kanije izdanje “Koncertni album - Live at Boogaloo”. Prije toga stigla je i polusatnu televizijska emisija snimljenu s bendom uživo. Taj medijski dio promocije zapravo pokazuje da je najvažnije stići na HTV, gdje mnogi domaći glazbenici nažalost uopće ne dospiju, a onda šira publika dobije uvid u nečiju karijeru i može se zainteresirati za koncerte. Drugim riječima, ako niste u masovnim medijima teško ćete svoju viziju prodati masovnoj publici na koncertima.
Osnovna sličnost između ova dva projekta je u tome da Babich danas radi ono što je Štok napravio kad je izašao u solo karijeru nakon Quasarra. Drugim riječima, Babich riskira, dok Štok profitira, ali zanimljivost je trenutačno na strani “početnika”, a “mlade” treba podržavati. Mlad je bio i Ivan Dečak iz Vatre kad su 2001. kao najmlađi, tada još novi bend, sudjelovali na tribute koncertu posvećenom EKV-u u Tvornici. Ako ste zaboravili, početci Vatre vezali su se zbog nekih sviračkih detalja za EKV. Četvrt stoljeća kasnije Vatra iza sebe ima dovoljno hitova da više ne mora razmišljati o početcima, a i situacija se promijenila. Dečak je zadnjih desetak godina pravi hitmejker, potpisnik pjesama koje stalno slušate po radijima. Time se našao i u situaciji “komercijalizacije” koja je valjda najveća uvreda kod nas. Novi album Vatre “Doživotno”, kako i naslov govori, ide baš tom stazom “doživotnog” komercijalnog popa, jer kad shvatiš da možeš ostati gladan “s rockom”, ili dobro zaraditi ako imaš pjesme koje masovna publika voli, odluka je laka. Naravno, treba reći da dobar pop bend, pogotovo kad je majstorski usviran kao Vatra, nije ništa loše. Pogotovo od kada su se odlučili na suradnju s producentskim dvojcem iz Svadbasa Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom koji su napravili i “Doživotno”, uz jednu pjesmu u produkciji Srđana Sekulovića Skansija.
Pjesme “Mali krug velikih ljudi” u izvedbi Massima, veliki hitovi Vatre poput “Tremolo”, “Tango”, “Saturn” i drugi, potvrdili su i da je Ivan Dečak uspio na masovno prihvaćenoj pop sceni kao autor nakon godina upornog rada s Vatrom. Sad to već traje, rekli bi doživotno, pa i album “Doživotno” sadrži hitove poput “Slatke suze gorka ljubav” s kojim su na Dori nastupili poput Letećeg odreda, uzevši malo te “narodne” atmosfere s kojom inače baš nemaju previše veze. Ili imaju? Ne zaboravimo, ono što su Hladnom pivu Gajnice, Prljavom kazalištu Dubrava, Vatri je Virovitica, Slavonija, pa nije čudno da je provirila i ta poveznica. A i logičnije je da zvuče tako nego kao Coldplay, mada, kao sposoban bend, s ovakvim producentima i autorom koji zna posložiti pjesme, i u tom fahu uspjeli su dati dovoljan obol modernizaciji domaće pop scene za široku radijsku i televizijsku publiku.
Putem su postali “prodane duše”, jer, kako rekosmo, kod nas uspjeh nije nešto što će ti oprostiti. Baš zato što sam volio i poznavao Vatru od početka, vijesti o novom albumu “Doživotno” su mi polovične. Samo osam pjesama i kratkih 28 minuta možda govori o autorskoj krizi, ali još više govori ostatak materijala, od kojih je singl s Dore “Slatke suze gorka ljubav” jedini punokrvni hit. Ostalo je profesionalno skockano, ali bez vidljive inspiracije, s očekivanim metaforama, a čak i naslovna pjesma, s prijateljskim gostovanjem pjevača Detoura, Pavela i Mayalesa zvuči kao potrošna zajednička pjesmica o starenju, vjerojatno namjerno tako napravljena kako bi se izbjegla bilo kakva pretencioznost, tj. ozbiljnost teme. Nema niti bendovske svirke, sve je manje-više predložak za bend koji će to energičnije svirati na koncertima, pa se čini da je Vatra Dečaku postala džuboks u koji “ugura” pjesme snimljene brže i jednostavnije u tonskom studiju. “Brodolomac” kao pokušaj “čudnog” popa zvuči blisko Urbanu, a Dečakovo pjevanje njemu i Borisu Štoku. “Kako smo glupi” jednostavna je i pjevna pjesma, najpraktičniji radijski hit uz “Slatke suze gorka ljubav”. Najkraće, ovakve ploče nisu rađene za kritičare, nego za publiku, i to sasvim namjerno. Sve im najbolje na tom putu, ali bez jačih materijala kakve su imali, teško da će i publika zagristi u većoj mjeri.
Otvori KEKS Pay
