Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz TV

Bez svoja dva dečka ne bih bila stabilna, jaka i samouvjerena

Ja sam poput podvojene ličnosti, navlačim masku za medije kao obrambeni mehanizam. Stalno se preispitujem i jedino što sam sigurna da sam dobro napravila je – moj sin, priznala nam je zvijezda sapunice "Dolina sunca".
14. svibnja 2010. u 09:17 3 komentara 4289 prikaza
bojana gregorić
Foto: hrvoje serdar
Pogledajte galeriju 1/4

Gledajući je na TV ekranima ili kako graciozno klizi gradskim ulicama, nema onoga tko za glumicu Bojanu Gregorić Vejzović neće pomisliti da je “ledena kraljca”. No, za glumicu kalibra ove 38-godišnjakinje transformacija iz javne osobe u brižnu majku i opuštenu prijateljicu mačji je kašalj. Tome se ne treba ni čuditi jer od najranijeg je djetinjstva učila od najbolje – svoje majke, glumice Božidarke Frajt, koja je privatni život uvijek čuvala. Tim putem poželjela je krenuti i njezina nasljednica Bojana. Ipak, zbog svoje ljepote i stalne prisutnosti na ekranima i kazališnim daskama, javnost jednostavno čezne “stati joj na rep” i proviriti u njezin dom, stan u kojem medijsku prašinu rastjeruju glasan smijeh njezina četverogodišnjeg sina Raula, kulinarske delicije supruga Enesa Vejzovića te žamor razdraganih prijatelja koji ih često posjećuju. Ugodna buka uskoro će biti još i veća jer glumačkoj obitelji za tri mjeseca pridružit će se još jedan član – sestra ili brat malenog Raula. I svojim plačem i smijehom uljepšati skriveni svijet u koji će mama Bojana spokojno utonuti nakon što se ugase reflektori, a kazališne daske skrije zavjesa.

Posložite kronološki svoj uspon. Kako ste došli do današnjeg uspjeha, a dotaknite i uspomene iz djetinjstva?

– Pa to je 38 godina! Ono što je obilježilo moje djetinjstvo su vožnje biciklom, s mojim bratom, odlasci u kazalište lutaka s mamom koja je tamo jedno vrijeme glumila, a ja bih uživala igrajući se sa svim lutkama iz predstava. Ljetovanja u Rapcu s mojim sestričnama i obitelji u velikoj djedovoj kući. Tamo su počeli prvi izlasci i bježanja kroz prozor smočnice jer nas nisu puštali u diskoteku... Zatim, balet! Sa četiri godine na predstavi “Pjesme ljubavi i smrti” M. Šparembleka odlučila sam biti balerina. Mama me nije ozbiljno shvatila, no ljubav spram baleta pretvorila se u profesiju, deset godina bavila sam se baletom, plesala u HNK sve do jedne ozljede koju je bilo dosta teško zaliječiti. S druge strane javili su se neki novi interesi kao što je Akademija dramskih umjetnosti. Na trećoj godini studija pozvana sam zaigrati Janicu u “Brezi” i tako je okrenuta moja nova stranica u profesionalnom životu koji se naravno veže i na privatni plan – u smislu novih prijateljstava i druženja koja su meni kao emotivcu okosnica pravih životnih vrijednosti. Balet i poznavanje plesa dobro je došlo u mnogim predstavama.

Klasični balet je oku ugodan, ali poprilično mučan za balerine.

– Klasičnim baletom može se baviti samo zaljubljenik u taj posao. Uz njega izvana idu prekrasni kostimi, svilene papučice i zavidne vještine, no iza toga stoje krv, žuljevi, potrgani ligamenti i bolne vježbe. To je činjenica!

Vi ste, kažete, u balet bili zaljubljeni. Jeste li žalili što vas je ozljeda razdvojila?

– Ne, jer pojavili su se neki novi snovi koje sam željela ostvariti. Čovjek uvijek treba biti iskren prema sebi. Bila sam svjesna da nikad neću moći biti primabalerina i postavila sam si pitanje želim li nastaviti balet s bolovima koji su predstavljali sve veći problem ili imam hrabrosti zaplivati drugim vodama. Sjećam se, dobila sam i otplesala prvu solo ulogu u baletu “Trnoružica” i tijekom predstave dogodio se klik – shvatila sam da moram i želim dalje. Balet me naučio mnogočemu, životnoj disciplini, požrtvovnosti, a poslije je poslužio u mjuziklu “Chicago”. Kao i klavir, obavezan predmet u baletnoj školi koji sam uistinu prezirala vježbati. Danas u mnogim predstavama sviram i svjesna sam bogatstva i svestranosti koju imam.

Postoji li još neki san iz djetinjstva?

– Sanjala sam i maštala da ću biti svašta – od veterinarke do doktorice. No najviše me privlačilo biti teta u pošti. Bilo mi je fascinantno kako s dugim uređenim noktima tipkaju tastaturama, a završila sam u glumi jer tu mogu biti sve.

Igrali ste različite uloge. Što bi bilo da su vam dali ulogu za koju se trebate jako udebljati?

– To bi bilo dosta teško! Moj metabolizam je jako brz pa imam problem s dobivanjem kilograma iako bih čak i privatno ponekad poželjela imati koju kilu više.

Kako je bilo odrastati uz majku glumicu – Božidarku Frajt?

– Moja majka prvenstveno je bila majka, domaćica i brižna osoba, koja svoj posao nije donosila kući. Iako su u to vrijeme mediji bili blaži prema privatnom životu, mama je zazirala od toga da postanemo dio novinskih fotografija. Uvijek je govorila: “Moj posao je jedno, a naš život nešto drugo”. Kao što je netko odlazio raditi na poštu, moja je mama odlazila snimati film. Mislim da je to zdrav način odrastanja i percepcije glumačkog zvanja. Tu i tamo vodila je brata i mene na svoje filmske premijere, sjećam se da me nakon premijere “Ljubice”, koja je bila hit-film vodila u školu. Ushićeni klinci su je ugledali i okružili nas. Ja sam doživjela šok od straha zbog gužve koja je nastala pa je mama gromoglasnim glasom sve posložila u red, primila me za ruku, podijelila autograme i odvela u školu. Druge dodirne točke s njezinim statusom uistinu ogromne zvijezde bivših prostora, nisam imala. Živjeli smo normalno i skromno kao i ostali klinci iz našeg kvarta.

Kroz koju od odigranih uloga vas gledatelji mogu najbolje upoznati?

– U stvari ni kroz jednu. Srećom! Sve moje najdraže uloge tragične su ličnosti. Ja sam samo imala odlične redatelje uz koje sam ih uspjela dobro utjeloviti. A o meni osobno mogu suditi i reći da me poznaju samo moji prijatelji i obitelj, iako ponekad pomislim da ni ja samu sebe ne poznajem do kraja.

Radili ste na filmu, u kazalištu, televizijskim serijama, ali i kao TV voditeljica. Gdje ste se najbolje osjećali?

– U glumi sam doma i u njoj uživam opušteno, a što se tiče voditeljstva – bilo je to lijepo iskustvo, naučila sam se snalaziti, improvizirati, jer sam nebrojeno puta vodila uživo i sve je to dobra scenska škola. Bilo je zanimljivo upoznati i razgovarati s ljudima koje vjerojatno ne bih sretala u svojim umjetničkim krugovima. Ali u ulozi voditeljice uvijek sam osjećala dozu stresa. Pogotovo kad bih morala postavljati pitanja osobne prirode, a i sama sam na takva zazirala odgovarati. Bilo je situacija kad bih se porječkala s urednicima, ali da me ne biste krivo shvatili, bilo je tu lijepih druženja i razvila su se neka prijateljstva koja su mi i danas važna.

Je li istina da je “lova” bolja na televiziji nego u drugim medijima? Jesu li “okolne” gaže strast ili način da prebrodite krizu?

– Umjetnici su ljudi koji su spremni stvarati umjetnost zbog nje same i ne briju na novac kao na pokretač životnog elana. Naravno da kao profesionalci želimo živjeti od svog djela i to uspijevamo nekad s više, a nekad s manje kuna u džepu. Lova je najbolja na televizijskim projektima, ali osobno biram projekte koji me vesele iz glumačkih razloga. S vremena na vrijeme posluži me fortuna pa se poklopi dobra uloga i dobra lova. Danas kad mnogi naši sugrađani grcaju bez posla uistinu je deplasirano žaliti se, jer većina glumaca ima stalne prihode u kazalištu i još k tome mogućnost dodatno zaraditi snimajući serije, filmove, reklame... Kad nam država financijski prizdravi, svima će nadam se biti bolje.

Danas se držite podalje od medija, no svejedno se na špici dopuštate fotografirati?

– Meni je sve to pomalo smiješno, jer me sugrađani mogu vidjeti na placu, u tramvaju pa ne kužim kaj je tu interesantno fotografirati. Nismo mi nedodirljive face kao hollywoodski glumci. Da budem iskrena, ne znam u kojem dijelu grada danas nema paparazzo fotografa. To je postao dio naše svakidašnjice i kad me netko uslika na cesti ne radim od toga predstavu. Pokušavam uglavnom ne obazirući se obaviti svoje obaveze. Ponekad Raulu moram objasniti zašto se to događa. On sada ima četiri godine i svoj stav i to ga ponekad uistinu živcira pa je jednom prilikom forograf dobio igračku u glavu. Sada barem drže pristojnu distancu (smijeh).

Unatoč petom mjesecu trudnoće, i dalje radite pa ste i sada na pragu novog projekta?

– Branko Ivanda u lipnju snima film u kojem ću odigrati jednu malu ulogu – svega tri dana snimanja. Poslu se u principu vraćam u prosincu. Radit ću s Borisom Svrtanom Krležinu “Ledu” i jako se veselim ulozi Melite.

Dakle tri mjeseca nakon porođaja već se vraćate na posao?

– Da, zato smo već počeli s prvim probama i pripremama. U predstavi ću svirati klavir, svoju boljku iz djetinjstva, pa vježbam. Ispričavam se susjedima zbog stravičnih zvukova koje će u sljedećim mjesecima trpjeti, no sada imam vremena navježbati partituru jer kad dođe još jedan član vremena za vježbu neće baš biti napretek.

Veseli vas rođenje bebe, no plaši li vas period nespavanja i umora?

– To bi bilo kao da me pitate plašim li se života. Ne! Život nosi iskušenja i lijepe i teže trenutke. Sada mi je samo na pameti da dijete bude živo i zdravo, sve ostalo ću preživjeti – i ljubičaste podočnjake i neispavanost. Sve okolo će se posložiti s vremenom.

Bacite li se, poput tipičnih horoskopskih Vodenjaka, često i u neki svoj svijet?

– Moj svijet su moji dečki! Oni su mi izvor energije, ljubavi i utjeha kad treba. Kažu da su Vodenjaci stabilne, čvrste i jake osobe. Ja sam sve samo ne to. Ako netko sumnja, onda sam ja ta koja sumnja u samu sebe. Stalno se preispitujem i jedino što sam sigurna da sam dobro napravila je – moj sin.

Znači krivo je mišljenje da ste arogantni, hladni?

– Jednom prilikom je u Gavellu došla nova vizažistica te me prije predstave šminkala. Kad je počela, skužila sam da cura ima tremu, onda sam ju pitala: “Kaj ti je? Za koga je, dobro je”. Počele smo se smijati, a onda me upitala: “Možemo li biti na ti?” Kad sam potvrdila, počela je: “Znaš, ti si meni uvijek išla na živce, uvijek si nešto pametovala u intervjuima, uživo si cura u trapericama i tenisicama, a u novinama nekaj nabrijano!” Ima u tome istine, ja sam poput podvojene ličnosti, navlačim masku za medije kao obrambeni mehanizam.

UNICEF-ova ste ambasadorica dobre volje. Što je točno vaša funkcija?

– Ambasadori su recimo “osvajači” medijskog prostora koji koristimo kako bismo podsjetili na akcije kojima će se u našoj zemlji poboljšati kvaliteta života svakog djeteta. Svojim istupima pokušavamo utjecati i na moćnike koji drže vlast i lovu da je podijele tamo gdje treba. Nedavno je pokrenuta inicijativa s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi da se poradi na izmjeni zakona o udomljivanju klinaca. Dakle, da se ni jedno dijete u dobi do tri godine ne bi trebalo davati u dom, jer nježnost roditeljskog naručja u toj dobi je temelj za sigurnost kojom će stasati u sretnije klince. Možda će se zbog ovog intervjua netko sjetiti da im je taj papir u nekoj ladici, možda će ga iz riječi provesti u djela, a dok se to ne dogodi mi nećemo odustati. Onaj ljepši dio je druženje s klincima pa sam prošle godine bila u posjetu OŠ u Ivancu i družila se s djecom koja su skupila najviše novca za djecu Afrike. Ti klinci već sad imaju svijest o tome da se stvari mogu promijeniti nabolje i vjerujem da će kad jednog dana ta djeca sjednu u saborske klupe svima biti bolje.

Koliko su se pogledi na život promijenili od vaših dvadesetih do danas?

– I jesu i nisu. Po završetku faksa imaš puno pitanja – gdje si, što si, što te čeka. Uvijek sam se vodila emocijama, a ne racijem, nisam previše planirala nego puštala životu da se dogodi, da me iznenadi. Mislim da nas sve što je suđeno negdje dočeka. Sve što zgriješimo mislim da nam se vrati još za života. Čini mi se da sreća dolazi s malim bljeskom i zato je treba znati prepoznati i uživati u njezinoj jeki, jer sa 16 misliš da si jači od cijelog svijeta, sa 20 da sa svijetom nešto nije u redu, a sa 38 se smiješ 20-godišnjakinji i čuvaš energiju 16-godišnjakinje.

Vama je ta energija itekako potrebna. Stignete li uz trčanje za sinom Raulom imati hobi?

– Nisam nikad imala potrebu takvog ostvarivanja sebe. Glumački posao je svestran i daruje mi potpuno kreativno ispunjenje.

Jeste li onda stroga majka?

– Kao semafor – crveno znači stoj, a zeleno – hodaj. No Raul je shvatio gdje mi se nalazi prekidač tako da često zaustavi cijeli “promet.”

U kojoj je Raul životnoj fazi? Što mu je najdraže i je li shvatio da će uskoro dobiti sestru?

– Kao i svi klinci u dobi od četiri godine – brije da će biti vozač formule 1. Krenuo je na plivanje i to ga jako veseli. A što se tiče bebe, prvo je rekao da mu apsolutno nitko ne treba jer kao horoskopski Ovan voli svu pažnju imati na sebi. No sad kad je trbuh postao vidljiviji jasno mu je da se nešto zbiva pa zna maziti trbuh, a onda ga kao slučajno lupi. Osjećaj dolaska konkurencije čini svoje, ali sigurna sam da će biti divan stariji brat. Počeo je s raznim pitanjima tipa: “Mogu ja čuvati bebu kad dođe? Mogu joj pokazati svoje gračke?”

Uskoro ćete otići u kućicu koju ste prošle godine kupili na jugu Dalmacije. Hoćete li tamo ostati do kraja trudnoće?

– Vidjet ću što će mi reći liječnik. On će ljetovati u Dubrovniku pa kad krene, ja ću za njim na more, a kad se vrati u Zagreb i ja ću trkom u metropolu.

Prije nekoliko dana opet ste završili na listi roditelja koji su djeci dali nesvakidašnje ime. Hoće li i kći dobiti posebno ime?

– Kako znate da je kći? Sigurno znate nešto što ja ne znam. Ime Raul je 512. na listi najčešćih imena u Hrvatskoj. Ako s ovim drugim imenom ne dođemo do barem 210. mjesta najčešćih imena u Hrvatskoj, nismo ništa napravili. Ali treće će onda sigurno biti Hrvoje, Marko, Josip, Ana ili Vesna (smijeh).

S internacionalnim imenima vaša će djeca možda poželjeti i sama postati glumci. Što biste im rekli na to?

– Kada bi posjedovanje internacionalnog imena bilo garant glumačke karijere, rijetki ne bi bili glumci, no možda bi im manje internacionalna imena kao što su Stipe, Jadranka, Franjo ili Ivo donijela puno unosniju karijeru. Jedno je sigurno, pokušat ćemo ih odvratiti od igranja na nesigurnim visinama.

Imate li recept prehrane i vježbe za vraćanje linije nakon trudnoće?

– Nemam, budim se u četiri ujutro, jedem ogromne količine bijelog kruha i jedino što mi je važno jest da dijete bude živo i zdravo. A to koliko ću natući kilograma nešto je čime se ne opterećujem. Prionut ću u teretanu i potruditi se. Ima jedna dobra rečenica: “Do 25. smo onakvi kakvima nas je Bog stvorio, a od 25. izgledamo onako kako zaslužujemo”.

Godinama slovite za ikonu stila.

– Za par mjeseci izgubit ću taj naslov jer će jedino biti važno jesam li izašla u čistoj ili flekavoj majici. Katkad imam živaca za uređivanje, a katkad uživam izgledati kao da me donijela poplava.

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
  • dreamer34:

    - iritantna do boli - užasno pjeva (vidi špicu) - gluma joj baš i neide (di ste u vidli u kojem našem filmu?!)

  • Avatar DZvonimir@KNIN
    DZvonimir@KNIN:

    sto je dalje to je lipsa.

  • pp:

    je...jedna normalna glumica...svaka čast...