Hrvatski mediji ovih dana pršte analizama i tumačenjima kako je i zašto brodogradilište Uljanik nakon 162 godine postojanja došlo u predinfarktno stanje, pa u to ovom prilikom nećemo ulaziti. U ovom feljtonu podsjetit ćemo na to kada je, zašto i kako Uljanik u Puli uopće osnovan, koliko je izvanrednih brodova i plovnih objekata sagradio i isporučio te kakve je zvjezdane tehnološke vrhunce osvojio, nadajući se da će i taj kratki podsjetnik biti još jedan poticaj vlasnicima i državnicima odgovornima za vođenje industrijske politike u zemlji da nađu načina da se Uljanikovi veličanstveni uspjesi nastave.
“Uljanik je tajanstveni prostor iza visokog zida gdje se dešavaju čuda. Opet se grade novi brodovi, veći i drukčiji od svih koje znamo. Svakog jutra u tišini se kroz Uljanikove porte slije rijeka radnika, majstora stotina različitih zanata koji zajednički grade novi brod. Brodograditelji, strojari, električari, informatičari, računovođe i ekonomisti, vozači, arhitekti, dizajneri... tisuće ljudi, tisuće sudbina čija je egzistencija vezana za Uljanik”, uvodno je slovo iz Uljanikove monografije iz studenoga 2006. A sve je počelo danas već jako davne 1849. godine kada je Austrija bila prisiljena povući se iz svoje tada glavne ratne luke Venecije...
Da se u mnogonacionalnoj državi ni jedna nacija ne bi osjećala povlaštenom ili zapostavljenom, car Franjo Josip odlučio je tada izbor mjesta pogodnog za gradnju ratne luke i pomorskog arsenala s brodogradilištem na istočnoj obali Jadrana povjeriti zapovjedniku, kako je napisao Mate Balota, “bez korijena i veza u zemlji, nacionalno nezainteresiranom” (iz monografije Elma Cveka „Naredba broj 12: Pula u doba Austrije”, Histria Croatica 2015.).
Bio je to danski viceadmiral Hans Birch Dahlerup “s ogromnim iskustvom pomorca, vojnika, mornaričkog organizatora, brodograditelja, nastavnika, poznavaoca svih svjetskih ratnih mornarica i njihovih arsenala. Viceadmiral Dahlerup bio je i pisac, filozof i pedagog, vrlo samostalnog zapažanja i suda. Po obilasku gotovo svih jadranskih luka komandnim brodom, parnom jahtom “Seemöve”, admiral se s pratnjom vratio u Pulu bez ikakve odluke. I dok se šetao palubom svoje jahte u koju se utovarivao ugljen, promatrajući prostrani pulski zaljev, viceadmiralu je u jednom trenutku sinulo kako treba nasuti čitavu jugoistočnu uvalu pulske luke i tako dobiti prostrani prostor za arsenal – najljepši, najprostraniji i najprikladniji na svijetu.”
Prve planove arsenala s brodogradilištem izradio je upravitelj građevinske sekcije austrijske mornarice Poljak Viktor Domaševski, a službeno osnivanje pulskog arsenala i brodogradilišta polaganjem kamena temeljca dogodilo se 9. prosinca 1856. godine po “Naredbi broj 12” admirala nadvojvode Ferdinanda Maximilijana. Temeljni kamen jednoga od najvećih brodogradilišta tog vremena u Europi sa tri protokolarna udarca čekićem učvrstila je Njezino Veličanstvo carica Elizabeta, “obljubljena Sissy”, koja je u Pulu “doputovala u pratnji najviših carskih dostojanstvenika i sa suprugom carem Franjom Josipom...”
Gradili i podmornice
“Ubrzo potom započelo je miniranje dijela brežuljka Monte Zaro s južne strane zaljeva da bi se dobio materijal za nasipavanje do tada plitkog mora na tom dijelu obale”, piše Elmo Cvek. “I tako je nastao velik plato, danas obilježen upravnom zgradom brodogradilišta Uljanik i Glavnom poštom, sve do kraja Arsenalske ulice.”
Opsežni brodograditeljski radovi počeli su se 1856. obavljati i na otočiću Scolio Olivi (Ulika, Uljanik), koji su do tada posjedovali premanturski pastiri. “Austrougarska mornarica imala je puno muka kako bi došla u posjed otoka, za što je morala platiti veliku otkupninu i povrh toga ovčarima osigurati zamjensku zemlju za smještaj njihovih stada.”
Prvo djelo pulskih brodograditelja bio je linijski brod “Kaiser”, koji je sudjelovao u bitki kod Visa i bio teško oštećen. Za njim je iz Pule u kratkom roku izišlo na desetine vojnih brodova, topovnjača, fregata, korveta, krstarica, torpiljarki, remorkera, minopolagača, maona i barkasa. Danas poput znanstvene fantastike zvuči podatak da je pulski K. K. Kriegs Marine See Arsenal od 1907. do 1909. potpuno samostalno, po projektu američkog inženjera Simona Lakea, sagradio i porinuo dvije podmornice! A zatim i hidroavion!
Za austrougarske vladavine u Puli je sagrađeno devet dokova, tri suha i šest plutajućih, od kojih je jedan bio drveni. Najveći, od 22 tisuće tona podizne moći, bio je prvi takav u Europi. No, u razdoblju talijanske vladavine nakon 1918. novi su vlasnici u pulskom Cantiere Navale Scoglio Olivi postupno smanjivali proizvodnju i otpuštali radnike. Gradnja talijanske trgovačke i ratne flote bila je privilegija brodogradilišta na Apeninskom poluotoku, a Puli su prepušteni manji popravci i rezanje starih brodova, sve dok u Drugom svjetskom ratu saveznički bombarderi u dvanaest smrtonosnih naleta nisu brodogradilište potpuno razorili.
Po okončanju rata nove su komunističke vlasti otkupile pulsko brodogradilište od talijanske obitelji Cosulich, a kad su ruševine raščišćene i dokovi popravljeni, u Puli je počela nova era. Redom su popravljani trgovački i ratni brodovi, talijanska podmornica “Nautilo” postala je “Sava”, talijanski minopolagač “Ramb III” potopljen u riječkoj luci rekonstruiran je u školski ratni i rezidencijalni brod maršala Tita “Galeb”. Početkom 1950-ih pokrenuta je i proizvodnja motora te električnih rasklopnih upravljačkih ormara i ploča.
Prvi pulski veliki brodograđevni projekt bila je gradnja serije obalnih putničkih brodova za Jadroliniju. Stota godišnjica polaganja kamena temeljca K. K. Kriegs Marine See Arsenala donijela je najveći iskorak do tada: ispitan je prvi dizelski motor proizveden u Uljaniku po licenciji danske tvrtke Burmester & Wein, a za riječku Jugoliniju porinuta Gradnja br. 200, “za to vrijeme izuzetno velik” višenamjenski brod za prijevoz tereta pod imenom “Uljanik”, pogonjen tim istim motorom. Godine 1958. isporukom prvog teretnog broda “Al Mohattam” nosivosti 10.200 tona pulsko se brodogradilište uspješno probilo i na svjetsko pomorsko tržište...
Nakon pet godina priprema i gradnje, Uljanik je krajem 1958. u more porinuo i dvije podmornice građene za Jugoslavensku ratnu mornaricu, “Sutjesku” i “Neretvu”. Bio je to za brodogradilište golem tehnološki iskorak: ambicioznost tog projekta i tehnološke mogućnosti škvera bili su u velikom raskoraku, no kako mornarica nije pitala za cijenu i sve je troškove uredno podmirivala, podmornice od 945 tona ipak su uspješno zaplovile i zaronile. Sad već kadrovski i tehnološki visoko osposobljeno brodogradilište redom je počelo graditi i isporučivati tankere i brodove za prijevoz rasutih tereta, a 1962. s njegova je navoza skliznuo pravi dragulj: veličanstveni kruzer (rekli bismo danas) “Anna Nery” s kabinama za 532 putnika.
Posao gradnje broda “Anna Nery” Uljanik je dobio u konkurenciji 47 svjetskih brodogradilišta i po vlastitu projektu sagradio ga i isporučio za danas nevjerojatnih 16 mjeseci! U brazdi “Anne Nery” zaplovila su i dva prekrasna putnička broda sagrađena za riječku Jadroliniju, “Dalmacija” i “Istra”, brodovi opremljeni sofisticiranom opremom, zatvorenim TV sustavom i kinodvoranom s vlastitom arhivom filmova. “Bio je to velik kvalitativni skok u odnosu na standardne gradnje tadašnjih putničkih brodova” (iz Uljanikove monografije).
U jednom novinskom članku nemoguće je pobrojiti sve brodove koje je Uljanik sagradio u šezdesetima prošlog stoljeća. “Zbog racionalnosti, praktičnije organizacije posla i jednostavnije nabave opreme i materijala, poslovna politika Uljanika nastojala je proizvodnju usmjeriti prema serijskoj proizvodnji, koja bi zbog specijalizacije značajno pridonosila kvalitetnijem proizvodu i većoj uspješnosti poslovanja.”
No, sve veća potražnja za sirovom naftom u svijetu i sve veći troškovi njezina prijevoza potkraj 1960-ih (Sueski kanal bio je zatvoren) nametnuli su brodarima i trgovcima naftom jedino rješenje – nabavu velikih tankera. “Pažljivo prateći interes svjetskog tržišta, Uljanik prihvaća novi poslovni izazov” i odlučuje graditi mamutske brodove od tristotinjak metara dužine, pedesetak metara širine i gotovo 30 metara visine. Za njih je Uljanik uveo, tada i u svijetu rijetko korištenu tehnologiju, gradnju u dva dijela i potom njihovo spajanje u moru. Dvije polovice broda zavarivane su istodobno po cijelom presjeku broda iznutra i podvodno izvana u specijalnom tunelu pričvršćenom za vanjsku oplatu.
“Na tragu tih uspjeha Uljanik s vodećim svjetskim brodarima ugovara više takvih narudžbi od kojih će neki brodovi za prijevoz rudače i tekućeg tereta biti najveći koji su tada plovili morima diljem svijeta.” Početkom 1970-ih u Uljanik je došao i norveški vlasnik tada najveće svjetske trgovačke flote po bruto tonaži, S. Bergesen. Brodogradilište je za njega moralo unijeti temeljite promjene u tehnologiji i organizaciji posla. Suhi su dokovi zatrpani, a na njihovu je mjestu sagrađena nova velika hala, a proširene su i vlake. U svibnju 1972. Bergesenu je isporučena “Berge Istra”, prvi iz serije brodova za prijevoz nafte i rudače nosivosti 227.550 tona, a sredinom prosinca i “Berge Adria”. Posebnost tih brodova bila je tzv. dvojna krma, sa dva pogonska motora, dva propelera i dva kormila, koju je konstruirao Mladen Klasić, pa se po njemu i zove Klasićeva krma. A dvije godine kasnije, kada su i švedskoj tvrtki isporučena dva slična broda, njezin je vlasnik za stručni časopis rekao da su “ti brodovi ručno rađeni Rolls-Roycei koji nadaleko nadmašuju sve druge brodove u svojoj klasi”.
U devedesete ušao iscrpljen
Najveći brod koji je isplovio iz pulskog Uljanika bio je tanker “Kanchenjunga” nosivosti 277.120 tona sagrađen za The Shipping Corporation of India Ltd. Za njega je Uljanikova tvornica proizvela motor od 20.460 konjskih snaga posve nove konstrukcije, u kojem ventile, umjesto dotadašnjih klackalica, otvara hidraulika...
S okončanjem ere megatankera uljanikovci su osvojili nove proizvodne niše: specijalne brodove za prijevoz željezničkih vagona (“koji više sliče na ranžirnu željezničku stanicu nego na brod”), zatim višenamjenske brodove, pa tankere za prijevoz kemikalija, kao i manje kontejnerske brodove. U suradnji s Viktorom Lencem isporučuju prvu domaću samopodiznu platformu za istraživanje podmorja “Labin”, potom putničko-teretne brodove za ruska mora, rijeke i kanale s gornjim nastambama izrađenima od aluminija. Sredinom 1980-ih Uljanik je zapošljavao 7800 radnika, nabavljao nove kompjutore, sam razvijao projektantski softver i motore.
Sredinu 1990-ih u samostalnoj Hrvatskoj Uljanik je, poput cijeloga gospodarstva, “dočekao prilično iscrpljen, ali je zadržao dobre osnove za uzlet”. Okrenuo se specijalnim plovnim jedinicama poput brodova za prijevoz automobila, brodova za prijevoz žive stoke, dredgerima, kabelopolagačima... No to je sve dobro poznata novija povijest.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Priča se da su Berge Vanga i Berge Istra podmornice koje uspješno plove ispod razine mora :-)