Prijatelju se rodilo dijete pa vijećamo o daru u koji bi bio upisan duh trenutka. Nešto što će čuvati informaciju o tome kakav je bio svijet u koji je dijete dolazilo. Najbolje bi bilo da im poklonimo novine od tog dana, uokvirene u neki lijep i jednostavan okvir, zaštićene staklom. To pomislim, ali ne izgovaram. Ne bi to njih dvoje objesili na zid, uopće im ne bi bilo drago. Osim što oboje rade u novinama, pa im je raščarano ono što bi u novinama trebalo biti začarano, taj duh trenutka, koji izbija iz novina, biva prepoznatljiv tek kada novine jako ostare. Idemo, dakle, dalje. I sve čega se sjetimo nekako je nepotpuno, kljasto i krivo. Ili ne govori o duhu trenutka ni o epohi u kojoj živimo, nego je, u najboljem slučaju, kakva glupost koja se oduvijek nosi na babine. To onda nije duh trenutka, nego je znak vječnosti, biljeg tradicije.
Cita li ovoga netko uopce?