Veliki tim povjesničara i Večernjakovih novinara dugo je kopao po tragovima vremena u kojemu je živio moćni hrvatski vladar, kralj Tomislav. Nakon mjeseci istraživanja pripremili su impresivnu rekonstrukciju tog vremena i života prvog hrvatskog kralja. Raskošan magazin na 140 stranica, s nikad viđenim spektakularnim skicama i slikama, bit će na kioscima od srijede 21. ožujka za samo 25 kuna
Osim što ga smatramo prvim hrvatskim kraljem i ujediniteljem Hrvatske, možemo li Tomislava smatrati prvim hrvatskim diplomatom i političarem? Što o tome kažu naši istaknuti povjesničari?
– O Tomislavu kao diplomatu i političaru nema ni jednog podatka, no ta bi se teza mogla braniti na sljedeći način: bio je saveznik Bizanta u ratu protiv Bugara i možemo pretpostaviti da je zbog toga od Bizanta dobio na upravu dalmatinske gradove. Kada bismo za to imali ikakvu potvrdu, to bi se možda moglo proglasiti njegovim diplomatskim uspjehom – smatra Neven Budak.
Premda za tu tezu imamo premalo povijesnih činjenica, možda bismo Tomislavu mogli pripisati i snažno političko umijeće. Naime, nakon što je bugarski car Simeon pokorio slabu Srbiju, zaprijetio je i prijestolnici Bizanta Carigradu, ugroženom Bizantu trebao je moćan saveznik pa sklapa savez s Hrvatima, cijeneći snagu hrvatske vojske. Savez s Bizantom kralju Tomislavu donio je bizantsku carsku Dalmaciju, odnosno, gradove Zadar, Trogir, Split, Krk, Rab i Osor, a svoju vlast proširio je i na otoke Vis, Brač i Hvar.
Dobio gradove pod upravu
No, za razliku od tradicionalne historiografije koja je Tomislavu pripisivala neograničenu vlast u Dalmaciji, neki su istraživači potpuno odricali bilo kakva prava hrvatskog vladara u bizantskoj pokrajini, piše Neven Budak u svojoj knjizi “Prva stoljeća Hrvatske”. “Bilo bi ipak teško objasniti stvaranje jedinstvene crkvene organizacije u dvije potpuno odvojene političke cjeline, uz pristanak oba vladara.
Zbog toga je uvjerljivije tumačenje da je Tomislav dobio titulu konzula, a time i upravu nad Dalmacijom, što nipošto ne znači da su ti gradovi ušli u sastav Hrvatske. Kao bizantski saveznik, Tomislav je postao i dostojanstvenik carstva. Uostalom, u duhu bizantskog shvaćanja univerzalne vlasti carstva nad svim vladarima na njegovu nekadašnjem području, i hrvatski kralj, ma koliko moćan, bio je samo još jedan carski podanik. Proglasiti ga konzulom pokrajine koja bi bez njegove zaštite ionako mogla biti ozbiljno ugrožena, ako ne i izgubljena za carstvo, značilo je samo čvršće ga vezati uz prijestolnicu”, navodi Neven Budak.
No, koji su dalmatinski gradovi tako došli pod Tomislavovu upravu, jesu li svi ili samo donjodalmatinski, je li mu u tom slučaju pripao i Dubrovnik, ostaje nepoznato.
Političko zajedništvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno možda kroz izvjesni oblik “personalne unije”, otvorilo je mogućnost postizanja crkvenog jedinstva. Tada je na red došlo pitanje stvaranja jedinstvene crkvene hijerarhije i izbor metropolita koji bi joj stajao na čelu. Među dalmatinskim i hrvatskim svećenstvom sazrela je ideja ο sazivanju zajedničkog crkvenog sabora na kojemu bi se riješila sva ta pitanja, pa su se obratili Papi s molbom da sazove sinodu. Papa je, doduše, bio zainteresiran za obnovu jedinstvene crkvene pokrajine, ali ga je u tom trenutku čini se više mučio problem širenja glagoljice i slavenskog bogoslužja, a time i bizantskih utjecaja, u granicama dalmatinskih biskupija i to gornjodalmatinskih (dubrovačke, stonske i kotorske). U nemogućnosti da pronikne u slavenski pisane obredne knjige i druge vjerske spise, Papa se pribojavao da se u nerazumljivim tekstovima ne krije neko pogrešno učenje, kako ga je sam Ivan X. nazvao: Metodova doktrina.
Zbog toga je Papa glavnu svrhu sazivanja sabora vidio u suzbijanju tog “krivovjerja” s kojim su među latinsko svećenstvo mogli prodrijeti utjecaji istočne Crkve i u krajnjoj liniji omesti stvaranje jedinstvene pokrajine pod papinom jurisdikcijom. Sabor je sazvan u Splitu, nadbiskupskom gradu, a u neposrednoj blizini sjedišta Trpimirovića, a Tomislav, koji je bio na saboru, prihvatio je odluke jer nisu ni u čemu proturječile njegovu dvostrukom položaju hrvatskog vladara i bizantskog dostojanstvenika. Tomislavova politika prema dalmatinskoj Crkvi imala je dalekosežne posljedice, navodi Neven Budak. Splitska i zadarska dijeceza proširile su se na hrvatsko državno područje, čime je znatno ojačan proces integracije hrvatskih zemalja. Prvi put nakon aachenskog razgraničenja, dalmatinski su gradovi mogli osjetiti izvjesnu pripadnost zaleđu i njihovi međusobni odnosi neće više biti kao prije splitskih crkvenih sabora. “Bila je to kruna Tomislavovih uspjeha”, zaključio je dr. Neven Budak.
Povjesničar Mario Jareb u svojoj knjizi “Kralj Tomislav kroz tisuć godina”, piše kako je Tomislav po svoj prilici pod svojom vlašću ujedinio dvije hrvatske kneževine, a vjerojatno je da je svoju vlast proširio i na područje dotadašnje bizantske Dalmacije. Pretpostavka o njegovoj vlasti u Dalmaciji prije svega se temelji na zabilježbi ispred teksta zaključaka Prvoga splitskog crkvenog sabora 925. godine, prema kojoj je u vremenu pape Ivana vladao u pokrajini Hrvata i u granicama Dalmacije kralj Tomislav.
Rat i mir s Bugarima
U Dalmaciji je Tomislav formalno mogao vladati tek uz dopuštenje i uime bizantskoga cara. Tada je, doduše, Bizant bio slab i pod udarima bugarskoga cara, a pitanje je i u kojoj je mjeri prije toga bila stvarna neupitna nominalna bizantska vlast u Dalmaciji. “Iako se ne može jednoznačno i s potpunom sigurnošću odgovoriti na pitanje o mogućoj Tomislavovoj vlasti u Dalmaciji, ipak se može reći kako se pod vlašću ili pod utjecajem hrvatskoga vladara prvi put u povijesti našlo gotovo cijelo hrvatsko područje od Jadrana do savsko-dravskog međurječja, a možda i do rijeke Drave”, navodi Mario Jareb. Dalmacijom je Tomislav mogao zavladati kao saveznik bizantskoga vladara Romana, odnosno suprotstavivši se prodoru bugarskoga cara Simeona prema zapadu. Istodobno je na istoku vodio dugotrajan rat protiv Bizanta pa je zaprijetio i samome Carigradu. Simeon je vojnim pohodom koji je 926. vodio vojvoda Alogobotur pokušao pokoriti Hrvatsku kao bizantsku saveznicu koja je, uz to, primila i izbjegloga srpskoga velikog župana, no Bugari su bili pobijeni od Hrvata. Bugari se nisu mirili s porazom, no posredovanje izaslanika koje je papa Ivan X. poslao u Bugarsku kako bi je približio zapadnoj rimskoj Crkvi nakon Simeonove smrti urodilo je sklapanjem mira između Bugara, odnosno novoga bugarskog vladara Petra i Hrvata. Tomislavov obrambeni uspjeh bio je tim veći što je Simeon, odnosno Simeon I. Veliki, bio najmoćniji bugarski srednjovjekovni vladar koji je u oko četiri desetljeća svoje vlasti izgradio carstvo koje je po moći, vojnoj snazi i teritorijalnom opsegu bilo tada gotovo bez premca u Europi, zaključio je povjesničar Mario Jareb.
Pogledajte i skrivene lokacije na Google mapama:
Trebamo Tomislava.Vrati se da sredimo Hrvatsku.Reinkarnacija dogovorena.