Prije šest godina argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio (1936.) izabran je za 266. papu Katoličke crkve koji je iznenadio mnoge uzimanjem imena Franjo, imena osnivača franjevačkoga reda, čovjeka koji je – nošen pozivom „Idi i popravi Crkvu moju“ – postao uzor novome papi. Jer je Crkva tada, koncem 12. i početkom 13. stoljeća, predstavljala „vrlo mračnu sliku“ u kojoj je „sablazan vladala posvuda“, slično kao i u naše vrijeme – posebno nakon izlaska u javnost svih skandala zlostavljanja djece i mladih. Međutim, šest godina Franjina pontifikata nikome u katoličkoj Hrvatskoj nisu interesantni.
IKA je donijela samo dvije ‘šture’ vijesti o tome, Glas Koncila u broju od 14. ožujka nema ni slova o toj godišnjici. U nedjelju je bio samo kratki komentar u HTV-ovoj emisiji ‘Mir i dobro’. Također, nitko od katoličkih biskupa nije dao ni izjavu, a kamoli intervju o tome događaju niti je netko od hrvatskih teologa s nekoga od katoličkih fakulteta u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Rijeka, Đakovo) napisao bilo kakav komentar o njegovih prvih šest godina pontifikata. Umjesto toga, mnogi su se „upregli“ u jaram kako ružnu prošlost jednoga režima učiniti što ljepšom, a sve pod krinkom komemoriranja nevinih žrtava. O političarima da ne i govorim.
Biciklom kroz pijesak
Međutim, drugi to nisu zaboravili učiniti, npr. bečki nadbiskup, kardinal Christoph Schönborn koji je u jednome intervjuu naveo da je najznačajnije u ovih šest Franjinih godina njegovo nastojanje da u središte kršćanske pozornosti vrati radost Evanđelja, ili pak američki predsjednik Donald Trump koji je ponosan na usku suradnju sa Svetom Stolicom kod cijelog niza globalnih tema kao što su promicanje vjerskih sloboda, prevencije konflikata u svijetu i borba protiv trgovine ljudima, zaboravivši napomenuti nekoliko papi Franji važnih tema kao što su migracije i klimatske promjene.
S druge strane, neki su autori, uspoređujući prvih šest godina pape Franje s „vožnjom bicikla u pijesku“, naveli da je u početku papa Franjo sve oduševio apostolskom pobudnicom o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu Evangelii Gaudium i potom u enciklici Laudato Si svojim ležernijim pristupom najtežim temama suvremenoga življenja (pobačaju, vjenčanju razvedenih a crkveno vjenčanih...). Međutim, mnogima se učinio umornim u rješavanju različitih problema, od onih mafijaško-financijskih unutar Kurije do onoga najtežeg – seksualnoga zlostavljanja djece i mladih.
Iako tema zlostavljanja nije nova, ona je tek u Franjino vrijeme dobila na važnosti, i to zahvaljujući ponajprije medijima koji počinju iznositi priče žrtava i stajati na njihovu stranu, umjesto da se usredotočuju na počinitelje. Nažalost, taj put sporog „putovanja biciklom kroz pijesak“ mnogima u Crkvi ne odgovara, no činjenice koje su izišle na vidjelo pokazale su da grijesi Crkve nisu više njezina „unutarnja“, nego sveopća društvena stvar i briga i da ih se ne smije ignorirati kao ni patnje žrtava i preživjelih.
Gradi čvrste strukture
Treći uz Franjinih šest godina navode šest aspekata njegova pontifikata: 1) ustrajavanje u strukturalnim promjenama u Crkvi temeljem slogana „Crkva koja se trajno obnavlja“, 2) kontinuitet u najvažnijim moralnim pitanjima, 3) ekološko usmjerenje katoličkoga socijalnog nauka, 4) novi govor, nova terminologija i nova perspektiva na moralno-teološkim temama. Osim toga, Franjo je postao 5) medijski papa i 6) papa mladih i time papa budućnosti. Ne čudi stoga da se Franjo okrenuo protiv velikoga zla u Crkvi, protiv seksualnoga zlostavljanja djece i mladih. Žalosno je da su mnogi u Crkvi svoju zloću zbog pokretanja ovog pitanja usmjerili na papu Franju. Ipak, najnovija izvješća biskupskih konferencija Irske, Poljske, Njemačke, Francuske, Australije, SAD govore o stravičnim razmjerima ove pošasti dajući papi Franji za pravo u angažiranju na suočavanju s tako velikim zločinima protiv djece i mladih.
Kad pokušamo govoriti o papi Franji i njegovoj prihvaćenosti među hrvatskim katoličkim klerom, vidjet ćemo da se stvari ne odvijaju kako su mnogi očekivali. Papa Franjo u hrvatskim biskupima ne vidi zagovornike Crkve koju on promovira, nego zagovornike jedne nacionalne crkve, crkve koja još nastoji zlu prošlost učiniti ljepšom i prihvatljivijom. Da to nije tako, ne bi papa u proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca uključio predstavnike za Katoličku crkvu šizmatične Srpske pravoslavne crkve kao i srbijanske političare, što se nikome i nigdje nije dogodilo. Drugo, poruka mons.
E. Guggenbergera, upravitelja koruške biskupije Gurk Klagenfurt, a time i poruka Austrijske biskupske konferencije da ove godine ne odobri nijednome biskupu HBK-a služenje mise na Bleiburgu, pojačavaju sumnju u navedenu pretpostavku. Vrijeme će pokazati tko će u ovome ‘natezanju’ izvući deblji kraj. Mnogi se uzdaju u Franjine godine zaboravljajući da papa Franjo, unatoč spontanosti, gradi čvrste strukture koje će nastaviti njegovo djelovanje.
>>Papa Franjo
ovo će sigurno ,,popraviti,, crkvu. očekujem bobićku,grunenfeld,pilsla,amfilohija,pofuka,holy,....kao najveće donatore i ,,vjernike,,