Nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro poznavanje ljudi, s ciničnim predumišljajem pitao je francuski mudrac rumunjskog podrijetla, i to, duboko sam uvjeren, bez ikakve namjere da povrijedi konja. Formacijski gledano, konj u strukturama vlasti znači više iskrenosti, poštenja, topline, mudrosti i, ako hoćete, esencijalne ljepote od bilo kojeg čovjeka koji je ikada obnašao bilo koju funkciju u našoj skromnoj a precijenjenoj povijesti.
Da mi konj bude predsjednik, nikako se ne bih osjećao degradiranim, da mi bude premijer, to ne bi bio moj poraz, da me predstavlja u inozemstvu, to bi bio blagoslov iskrenog bića koje smo tisućljećima tjerali na najteže i najnedostojnije stvari, koje smo bez imalo osjećaja i krzmanja tjerali da gine za nas, i to samo zato što se i tek pogledom na njega moramo osjećati toliko inferiornima da si ne možemo ni zamisliti drugačiji način da se s njim obračunamo osim da ga tjeramo da nam služi. Čovjek je vrsta čija je genijalnost u malicioznosti modela prema kojem svijet može funkcionirati jedino ako ga svede na mjeru vlastitih ograničenja. Naši su stari za stoku koristili divan izraz blago dajući tako priliku odjeku stvarne vrijednosti bićima koje smo podjarmili i od kojih otimamo, a nama su stoka, konj i slične divote, uvrede najgore vrste koje najviše koriste upravo baš oni najgori među nama.
Šutnja je obavila dramatične podatke mature
Svijet iz naše perspektive postoji da bismo ga koristili. Taj globalni “ius primae noctis”, kojeg smo kasnije počeli zloupotrebljavati i unutar vlastite vrste, nije ni mogao drugačije završiti nego zahtjevom da se legaliziraju silovanje i grabež, da se na vrijeme oskvrne sve što je moglo vrijediti, prije nego što i pomisli da je moglo biti drugačije, a ne odurno prosječno. To je limitirani koridor u kojem čovjek pokušava razvijati potencijale, u strogo kontroliranim uvjetima laboratorija gdje se konstantno vrše ispitivanja rastezljivosti ljudskog materijala. Prijelaz od eksperimenta do spoznaje još se nije dogodio. Po svemu sudeći i neće. I ostaje vječno pitanje “otkud tolika moć toliko beznačajnih ljudi”. Svodeći svijet na zlatni rez vlastite nebitnosti, idući od jedne do druge stvari, dohvatili su se i onih najmlađih. U ovoj više nego slučajnoj državi balavi se i žilavi oko toliko nebitnosti, a onda dođu rezultati mature i odjednom nitko o tome nema ništa za reći. Velika bi se nepravda učinila prema tim klincima kada bi se poražavajući rezultati navodnog ispita zrelosti, drugim riječima inicijacije u pokvarenost, trebali tumačiti ogledalom kvalitete jedne generacije.
Upravo suprotno. Šutnja koja je obavila dramatične podatke mature samo je pokazatelj našeg stvarnog odnosa prema obrazovanju kao i činjenice da ono ostvaruje svoju namjenu. Ukratko i jednostavno; naši maturanti nisu prosječni, nego se sistem trudi i tako je postavljen da ih prosječnima učini. Naši profesori također uglavnom nisu prosječni, ali su paralizirani devalvacijom struke i usvojili su postulat da je školstvo sustav mediokriteta koji trebaju odgojiti mediokritete. To je ujedno i fizionomija društva. Ne znam gdje se oko tog pitanja zagubila naša predsjednica, osim ako ne trljali ručice zbog činjenice da će se iz ovako posložene obrazovne formacije regrutirati poslušni podanici i vojnici.
Zašto se nije oglasio državni vrh?
Zašto se nije oglasio ni premijer, taj frazeološki hipnotizer koji, umjesto da budi potencijale ovog društva, eutanazira ih kroz strukturu političke distopije u kojoj više ne postoji apsolutno ništa smisleno. Zašto se nije oglasio ni onaj „ponoćni tviteraš“ koji je zakletvu u obrazovnu reformu iskoristio kao kostim za prodaju svog obraza i krhotina političke ekipe koja je sama sebi postala domaćim izdajnikom.
Nije se, shodno tome, javila ni nadležna obrazovna ministrica, netragom nestala tek što je primila prvu plaću, potvrdivši tako slutnje kako u ovoj Vladi neće biti čak ni statist, nego goli dubler demokraciji. Zašto se nisu javili ni okorjeli branitelji svega hrvatskog od naleta podivljalih Jugoslavenčina i radikalnih ljevičara, zar nisu zabrinuti da nitko od ovogodišnjih maturanata nije imao stopostotno riješen ispit iz materinskog jezika. Hrvatske nacionaliste nimalo ne brine što djeca sve slabije govore hrvatski i što smo očito taj sve više statusno strani jezik bolje razumijevali i shvaćali dok smo ga učili u dvodefinicijskoj varijanti. Ako to nije izdaja, što onda jest?
Položaj hrvatskog jezika u školama, nabacivanje njime i nesuvislo eksperimentiranje, puštanje da se njegovim standardima bave popovi, egzekutori, nadrijezičari, frustrirani politički nadničari, oni koji za cijelog svog života nisu uspjeli usvojiti ni sve samoglasnike, doveo je do stanja u kojem hrvatski postaje nepotreban za učenje. Treba zapamtiti; matematika, Bernardiću, jest bitna, ali nema ni jedne matematike ako se ne nauči materinski jezik. A on je bagateliziran upravo zato da bi se njegovom otežanom primjenom otežalo i ukupno razmišljanje, da bi se evolucija čovjeka unutar hrvatskog nacionalnog korpusa zaustavila na stupnju nacionalnog primata kojem će, umjesto da širi granice spoznaje, najvažnije biti neprekidno zapišavanje granica unutar sve skučenijeg teritorija.
Zapisano je kako je Zoilos bio atenski retor koji si je dao u zadatak da u onim najuzornijim antičkim književnim djelima pronalazi slabosti. Da živi u ovakvom nejakom i prestravljenom društvu Zoilos bi kao izazov sebi morao zadati drugi zadatak; pronaći bilo što dobro u djelima suvremenika koji su postavljeni na ključna mjesta samo da bi izveli pravodobnu egzekuciju budućnosti.
Svaka novija generacija ima progresivno slabiju koncentraciju - na nastavi se tipka po mobitelima, profesor nema nilakav autoritet, sve manje ucenika je u stanju "zagrijat stolac" odnosno sjesti i uciti citajuci. Da ne govorimo o markiranju i tomu slicno. SS druge strane, bobardiranje informacijama. Danasnja djeca i mladi su stavljeni pred ekran - ne samo da ne citaju nego im se, jos u predskolskim danima, niti ne cita. Izostaje masta i kreativnost - itekako bitni za uspjeh, jer se sve servira gotovo i na pladnju. Tu nikakva reforma sadrzaja nece pomoci jer su unistene kvalitete kvalitetnog ucenja i jos vise, kvalitete karaktera: upornost i sposobnost trpljenja frustracije, trpljenja neceg sto se cini dosadnim i napornim.