Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Dosta je prepucavanja politike preko leđa naših poginulih. To je sramota'

Stojimo uz pozdrav 'ZDS', naši su ginuli pod njim... ali poštovat ćemo svako zakonsko rješenje
03. rujna 2017. u 18:03 108 komentara 19728 prikaza
HOS, dragovoljci
Foto: Privatna arhiva
Pogledajte galeriju 1/7

Profesorica Marina Petrin Horvatić danas živi u ulici koja nosi ime njezina dvije godine mlađeg brata. I na to je ponosna, premda bi sve što ima dala da je drukčije, da Miro Petrin još uvijek živi u toj nevelikoj, vijugavoj ulici na zagrebačkoj Kustošiji ma kako god se zvala, da s kućnog praga svakoga dana odlazi na posao, da se na toj ulici igraju njegova djeca.

HOS MILAN JAJČINOVIĆ Slika u javnosti o HOS-u obična je krivotvorina

No, on je 1991. iz te iste ulice s jedva 20 godina otišao u Domovinski rat i samo tri mjeseca kasnije poginuo od neprijateljskog snajpera spašavajući ranjenog suborca. Osim na ploči u ulici njegova djetinjstva, ime Mire Petrina nalazi se na još jednoj, onoj crnoj mramornoj ploči u Jasenovcu, skupa s desetoricom poginulih pripadnika HOS-a, a oni su: Mario Huis, Dino Simić, Zlatko Klasić, Ivan Bebić, Miroslav Martinovski, Davor Milaković, Slavko Jager, Željko Grgić, Željko Barić i Milan Špoljarević.

Svi oni pripadnici su postrojbe HOS-a “1. satnija Ante Paradžik“, a presudne dane početka Domovinskog rata, od listopada do konca 1991., ovi su dragovoljci odani Hrvatskoj proveli na bojišnici na novljanskom ratištu i u okolici Jasenovca, tamo gdje je bilo najteže, i to je razlog zašto je ploča podignuta upravo ondje.

 | Autor :

Mi nismo ustaše

Upravo ova satnija ratovala je isključivo na prvim linijama, svi ti mladići bili su dragovoljci, u Jasenovcu su bili do posljednjeg trenutka, sve do pada, a svi do jednog poginuli su u zadnjim mjesecima 1991. te su odlikovani najvišim državnim odličjima za junaštvo. I vjerojatno bi, kako to obično bude s herojima rata, imena ovih 11 poginulih branitelja ostala posve nepoznata najširoj javnosti, a uspomena na njih ostala bi sačuvana tek u krugu obitelji i suboraca, da proteklih tjedana nisu preko noći postali predmetom interesa, na žalost, samo stoga što se na političko-medijskoj sceni lome koplja oko pozdrava koji je dio grba pod kojim su poginuli.

O ploči su napisane tisuće tekstova, a da hrvatska javnost uopće nije upoznata s njihovim sudbinama, njihovim ratnim i životnim putovima. Tko su, zapravo, bili ti momci i što o svemu misle njihove obitelji?

– Naravno, mi smo za to da sve bude po zakonu. Ali moj je brat pokopan uz najviše vojne počasti, odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a sada odjednom to netko dovodi u pitanje. Mi nismo ustaše, kako nas neki sada nazivaju i blate naše mrtve, ali stojimo uz HOS-ov pozdrav “za dom spremni” uz koji je moj brat poginuo i bili bismo duboko povrijeđeni da ga netko skine s ploče, ali ako zakonska ili politička odluka bude drukčija, mi nemamo što više dodati.

HOS | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Marina Petrin i suprug Damir danas žive u ulici na zagrebačkoj Kustošiji koja nosi ime njezina brata

Kao da će nas netko pitati! Koliko god bilo teško što se oko ploče digla takva prašina, meni će biti drago da se jednom zauvijek zaključi ta priča o HOS-u. Tada će i roditelji poginulih HOS-ovaca, a mnogi su godinama šikanirani kao ustaše, možda naći svoj mir – kaže Marina dodajući da su njezina djeca otkrivala ploču u Jasenovcu i da je na to ponosna pa se potom prisjeća bratova ratnog puta.

– Miro se na ratištu našao usred zbjega civila i tada je jednoj trudnici iz Jasenovca dao našu kućnu adresu. Rodila je u ovdje u Zagrebu u progonstvu: djevojčicu je na Kaptolu krstio jasenovački župnik, a ja sam joj krsna kuma, a nakon nje u kuću smo primili i njezinu majku, tetu i baku, no nakon pogibije mojega brata otišli su iz naše kuće jer im je bilo preteško i pretužno – kaže Marina. Povezivanje s fašizmom ove ljude boli.

– Najbolnije je što su to sve bili normalni, gradski, zagrebački dečki koji su odgajani u najnormalnijim okruženjima i nisu imali usmjerena nacionalistička razmišljanja, to im nitko nije usađivao, samo su imali potrebu braniti svoju zemlju – zaključio je Marinin suprug Damir Horvatić.

HOS Kompromisno rješenje Ploča se premješta iz Jasenovca u Novsku, ali 'za dom spremni' ostaje

U rat otišli goloruki

Nekoliko ulica dalje, iz Kustošijanske je u Domovinski rat otišao Mario Huis. Danas u njegovoj obiteljskoj kući više ne žive svi oni koji su ga u rat sa strepnjom otpratili. Majka mu je, nakon vijesti o njegovoj pogibiji, teško oboljela od Parkinsonove bolesti, a nakon moždanog udara bila je nepokretna sedam godina i sve do tragične smrti 2005. godine ponavljala: “Hoću umrijeti, hoću za svojim sinovima”.

Otac mu je također umro, kao i brat Vladimir, no u kući zatječemo njegovu suprugu Anu Huis, šogoricu poginulog HOS-ovca. Mario je, otkriva, s početkom rata došao iz Španjolske, a kod kuće je trebao ostati samo kratko. Brat mu je sredio dokumentaciju za odlazak na gradilište u Njemačkoj, no odlazak za njega nije bila opcija.

“Idem braniti Hrvatsku”, kratko je rekao Mario, tada 29-godišnjak. I još je dodao: “Prvo u rat, a onda pred oltar”, najavljujući vjenčanje s djevojkom koju je upoznao u mjesnoj crkvi. Na žalost, taj scenarij život nije ispisao. Njegova nesuđena supruga pet je godina nosila crninu, a onda je prihvatila grubu stvarnost i krenula dalje, što Ana ne osuđuje, već razumije. Ono što ne razumije neukusne su političke igre koje se vode oko stradalih hrvatskih branitelja.

– Dosta je prepucavanja politike preko leđa naših poginulih junaka, to je stvarno sramota. Osobno, nisam član nijedne stranke, ne bavim se politikom niti me zanima, ali mi je zaista krivo zbog te hajke protiv HOS-a. U Domovinski rat otišli su dragovoljno, goloruki, neorganizirani... pa ako je ta priča 25 godina bila legalna, kako to da sada nije?

Za mene taj pozdrav nije ustaški, kao što ni nekadašnji pozdrav “zdravo” kojeg smo se olako odrekli nije komunistički nego biblijski, pritom mislim na “zdravo, Marijo”. Mislim da je politika dovela do ove situacije da bi sakrila druge, mnogo važnije stvari poput prodaje HEP-a, jer stvarno ne vidim zašto sada smetaju ti dečki koji nikome nisu zlo učinili – kaže Ana Huis. Njezin Mario, ispostavlja se, i doslovno: poginuo je u selu Košutarica braneći položaj prije nego li je uspio ispucati ijedan metak na bojišnici.

Poginuo u samo tjedan dana

– Jedne je subote otišao iz ove kuće, a poginuo je iduće, izgubio je život u samo tjedan dana. Došli su dečki iz postrojbe i, dok su se penjali stepenicama, moj suprug Vladimir ustao je i rekao: “Dečki, je li ono najgore?” Oni su rekli da jest. Svi su susjedi znali prije nas, ali nitko nije smogao snage to nam reći – kaže Ana dok joj se suze slijevaju niz lice. Kasnije su doznali i okolnosti pogibije. Njih petorica, među njima i Mario, popela su se na nasip ne znajući da ih neprijatelj drži na nišanu. Pokosili su ih rafalima prije nego što su stigli reagirati: njezin šogor smrtno je ranjen u glavu, a uz njega je poginuo i Zlatko Klasić – još jedan od 11-orice s ploče u Jasenovcu. –

Nakon Marijeve pogibije javio nam se tadašnji ministar Ivan Vekić vezano uz izvlačenje tijela. Rekao je mojem mužu: “Vlado, što da radim? Na toj liniji barem je 3000 četnika, ako idemo po Marija, bit će to uz visoku cijenu da izgubim deset, pedeset ljudi...” Tada je moj muž rekao da nove žrtve ne dolaze u obzir i, evo, do današnjeg dana tražim Marijevo tijelo jer mu nemam gdje zapaliti svijeću. Navodno ih je JNA pokopala jer su naši dečki poginuli u vrijeme dok je jugovojska još glumila nesvrstane – kaže Ana Huis pa dodaje da je cijela ova nemila situacija oko ploče u Jasenovcu silno uznemiruje. Pitamo bi li pristala na kompromisno rješenje, o kakvim se posljednjih dana može čuti u javnosti, poput premještanja ploče u okolicu Jasenovca ili pak eventualno uklanjanje spornog pozdrava s postojeće ploče. Odgovara poprilično rezignirano.

– Ako im smeta, neka je skinu, ali neka se bave važnijim stvarima, neka pogledaju oko sebe pa će vidjeti da su ljudi gladni i da odlaze iz Hrvatske, a ne da se bave ustašama i partizanima. Ma neka rade što god ih je volja, mojeg Marija ne mogu vratiti u život. Da ustane iz groba, vjerujem da bi rekao da se za ovakvu Hrvatsku nije borio i umro – zaključila je Ana Huis.

HOS | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Ana Huis:

Zasigurno najstrašnija sudbina snašla je Slavka Jagera, Slovenca iz Maribora koji se pridružio HOS-ovcima u borbi protiv velikosrpske agresije sa samo 25 godina. Teško ranjen, pao je u okruženje i ruke četnicima koji su mu iskopali oči odvijačem i polomili mu svaku kost te ispalili u njega čak 76 metaka.

Sugovornike u njegovoj obitelji, na žalost, nismo uspjeli pronaći. Kako doznajemo od suboraca, majka mu je umrla od tuge, a sestra psihički oboljela. Nadalje, brat Željka Barića odbio je sudjelovati u razgovoru o ovoj, bez sumnje, za njega bolnoj temi. Većina roditelja, na žalost, nisu među živima, poput oca i majke Damira Milakovića, a majka Dine Simića nije sposobna za razgovor: bolesna i usamljena životari u zagrebačkom Domu umirovljenika Sv. Ana, a posljednjih joj se dana, vjerojatno uznemirenoj vijestima koje se dotiču imena njezina pokojnog sina jedinca, stanje se dodatno pogoršalo pa je priključena na aparat s kisikom. Neke od supruga poginulih HOS-ovaca odbile su razgovor jer su se, doznajemo, u međuvremenu preudale pa smatraju neumjesnim da govore o ovoj temi, a neki od članova obitelji nisu željeli razgovarati smatrajući da mediji traže samo “senzaciju i krv”. Rođak jednog od poginulih HOS-ovaca pristao je s nama podijeliti svoja razmišljanja samo pod uvjetom anonimnosti. –

A gdje je ta ploča trebala biti postavljena ako ne u Jasenovcu, pa nisu dečki poginuli na Petrovoj gori?! Nisam za to da se ploča skine, kao ni taj poklič, jer i sam sam hrvatski branitelj i ne zanima me naslijeđe Drugog svjetskog nego Domovinskog rata. Za vrijeme rata nismo gledali tko je dijete partizana, a tko ustaša, išli smo kao brat uz brata. Ako se ploča i ukloni iz Jasenovca, naći će se 150 magaraca koji će HOS-ova obilježja skidati po cijeloj Hrvatskoj, pa kamo to vodi? I tko će ih skidati, oni koji ne znaju ni pušku rasklopiti – ogorčen je član obitelji jednog od poginulih branitelja iz redova HOS-a, jedan od rijetkih koji su pristali makar nakratko porazgovarati o ovoj mučnoj temi. Stoga smo za sudjelovanje zamolili i Ninu Merkaša, danas jedinog preživjelog zapovjednika 1. satnije Ante Paradžik. Uostalom, ovi su momci njegova braća po oružju, ratna obitelj.

Jasenovac IVAN HRSTIĆ Glas razuma zapovjednika vukovarskog HOS-a

Krvlju natopili fotelje u Saboru

- Hrvatska je bila napadnuta i naša je sveta dužnost bila braniti je. Da nije bilo velikosrpske agresije 1991., ti bi dečki danas bili živi i ne bi bilo te ploče. Bili smo pripadnici 125. brigade i pod njihovim zapovjedništvom. Da su naše dečke stavili na spomenik brigade, mi ne bismo sami morali stavljati ploču njima u čast jer se nismo imali gdje pokloniti i zapaliti svijeću, pogotovo za naše nestale prijatelje za koje dan-danas ne znamo gdje su.

Nakon 25 godina dobili su samo tu ploču, a dali su najvrednije što su imali, vlastite živote. Svojom su krvlju natopili fotelje u kojima sjede neki u Saboru i etiketiraju ih na najgori mogući način i vraćaju u neka davna prošla vremena s kojima oni nemaju nikakve veze. Nismo zapalili nijednu srpsku kuću ni srušili ijedan spomenik NOB-a u Jasenovcu, i danas su tamo, čitavi. Pa tijekom rata mi smo čuvali betonsku jasenovačku ružu! Časno i pošteno branili smo svoju zemlju na prvoj crti bojišnice, zajedno s brigadom sudjelovali u svim njezinim borbenim i obrambenim zadaćama i u mnogočemu smo zaslužni što je neprijatelj tamo zaustavljen – kaže Nino Merkaš pa dodaje da se ondje gdje su oni ratovali mnogi nisu usudili ni doći i donijeti im streljivo.

HOS | Autor : Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL Nino Merkaš, zapovjednik postrojbe HOS-a

– Nemamo blage veze ni ikakve poveznice s ustašama, kako nas neki nepravedno optužuju. Nitko od nas nije nosio crnu odoru. Pridružili smo se HOS-u jer smo išli tamo gdje je bilo oružja. Borili smo se protiv fašističke tvorevine takozvane SAO Krajine i zločinačke JNA koje su ubijale našu djecu i rušile naša sela i gradove. Naši dečki hosovci, heroji i junaci, cvijeće hrvatske mladosti, ginuli su ranjavani i mučeni.

Nisu štedjeli svoje vlastite živote da bi naša djeca danas slobodno hodala po slobodnoj nam Hrvatskoj. Čistog obraza i sasvim legalno stavili smo tu ploču i žao mi je ako smo koga uvrijedili, nije nam to bila namjera. Osobno sam nazočio komemoraciji za jasenovačke žrtve kako bih i tako pokazao da nemamo ništa protiv stradalih Židova i Srba. No, do tada oznaka HOS-a, uredno registrirana, nikome nije smetala. Nadam se da se neće gaziti preko grobova naših poginulih i zbog nekoliko ruku u Saboru maknuti im ploču. Kao zapovjednik jedinice molim sve da ta agonija prestane i da naši bojovnici napokon počivaju u miru. To su i te kako zaslužili i oni i njihove obitelji...

Za dom spremni Mislav Šimatović Politika nečinjenja uvijek na kraju dođe na naplatu Sisak: Susret gradonačelnice Ikić Baniček i saborskog zastupnika MOST-a Vlahe Orepića Vlaho Orepić: 'HOS je stvoren kao stranačka vojska HSP-a i integriran u Hrvatsku vojsku' Franjo Tuđman 1992.: ‘Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na kukastom križu’
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar mrkyyy
    mrkyyy:

    vječno hvala ovim dečkima i njihovim obiteljima na hrabrosti i žrtvi koju su podnjeli. ove poražene 95te, navodne antife i političare koje na vama grade karijere ne slušajte.

  • Deleted user:

    Bilo je i vrijeme da se pita obitelj a nas nažalost mediji redovito bombardiraju mišljenjem Beogradskih suradnika

  • GMBH:

    Ako je pozdrav ZDS kompromitiran u NDH, HOS-ovci su ga odkomprimitirali. Pozdrav je to koji nikoga ne vrijedja i govori o predanosti zastite svoga doma i svoje domovine. Smeta naravno onima koji su alergicni na spomen Hrvatske i njena postignuca. ... prikaži još! Takvima prepustiti da nam kroje sudbinu ravno je samoubojstvu.