Tih ratnih mjeseci satnija Charlie američke vojske patrolirala je provincijom Quang Ngai, područjem koje su, zbog guste naseljenosti, na vojnim kartama označili ružičastom bojom i cinično nazivali "Pinkville". Gubici koje su tih tjedana trpjeli dolazili su od nevidljivih protivnika - nagaznih mina i skrivenih zamki koje su odnijele živote 28 američkih vojnika. Dok su se pripremali za misiju koja im je, kako je rečeno, napokon trebala pružiti priliku da se suoče s neprijateljem, moral je iz dana u dan bio sve slabiji, a frustracija i žeđ za osvetom su ključali. Tog jutra, 16. ožujka 1968. godine, iz vojno obavještajne službe stigla je dugo iščekivana obavijest da se zloglasni 48. bataljun Vijetkonga skriva u kompleksu sela Son My. Iako je to bila potpuna dezinformacija, jer se jedinica nalazila na lokaciji koja je bila više od 60 kilometara udaljena od tog sela, za iscrpljene i paranoične vojnike satnije Charlie, to je bila neupitna istina, uklesana u kamenu.
Pripreme za napad su počele, a zapovjednik satnije, kapetan Ernest Medina, održao je dan ranije posljednji brifing. Svojim je ljudima, a bilo ih je stotinjak, tada rekao da su svi civili do sedam sati ujutro trebali napustiti selo i otići na tržnicu, dodajući da se svatko tko je ostao u selu, bez obzira na dob ili spol, treba smatrati neprijateljem ili simpatizerom Vijetkonga. Naredbe su bile jasne i brutalne - uništiti sve usjeve, pobiti svu stoku, spaliti sve kuće i zatrovati bunare. Vojnicima su imali potpuno odriješene ruke da pucaju na sve što se kreće. Bilo je to zeleno svjetlo za pokolj te ujedno i opravdanje za zločin koji je jedna od najmračnijih epizoda u američkoj vojnoj povijesti. Zapovjednik prvog voda, poručnik William Calley, kojeg su nadređeni i kolege opisivali kao čovjeka koji je jedva uspijevao svladati osnovne, poput čitanja topografske karte, upute kapetana Medine shvatio je krajnje doslovno.
Ujutro, točno u 7 sati i 30 minuta, američka vojna operacija službeno je započela, a uvod u nju je bila kratka, ali intenzivna topnička priprema usmjerena na okolicu sela. Cilj je bio očistiti zone za slijetanje helikoptera. Paradoksalno, to je granatiranje natjeralo civile, koji su možda i namjeravali napustiti selo, da potraže zaklon u svojim domovima i bunkerima. Nekoliko minuta kasnije, vojnici satnije Charlie iskrcali su se na polja riže, zapadno od zaseoka My Lai. Tamo ih nije dočekala neprijateljska vatra. Nije bilo otpora, nije bilo vojnika Vijetkonga. Sve što su zatekli bilo je mirno selo u čijim su kućama žene, djeca i starci pripremali doručak. Iako je bilo potpuno jasno da američkim vojnicima ne prijeti apsolutno nikakva opasnost, oni su, predvođeni Calleyem, započeli sustavno i hladnokrvno ubijanje.
Bez ikakvog povoda, otvarali su vatru na nenaoružane seljane, tjerali ih iz kuća i ubijali na licu mjesta. U sljedeća četiri sata, pitoreskni zaseok My Lai pretvoren je u poprište nezamislivog masakra. Vojnici su silovali žene i djevojčice. Civili, uglavnom starci, žene i djeca, bile su satjerani u kanale za navodnjavanje te potom strijeljani iz automatskog oružja, a poručnik Calley je osobno nadzirao i sudjelovao u jednom takvom smaknuću, pri čemu je ubijeno više od stotinu ljudi.
O nezamislivom užasu i potpunom odsustvu ljudskosti te razmjerima zločina najbolje svjedoče potresne, osobne tragedije preživjelih – među njima je bila i desetogodišnja Pham Thi Trinh koja je svjedočila užasu gledajući kako vojnici siluju te potom hladnokrvno ubijaju njezinu sestru, dok je njihova majka, smrtno ranjena, krvarila na kućnom trijemu, grčevito stežući u naručju svog sedmomjesečnog sina. Ništa manje potresno nije niti svjedočanstvo Pham Thi Thuam, koja je spas potražila u odvodnom kanalu. Dok su oko nje odjekivali pucnji koji su gasili živote, ona je, sa svojom kćeri, satima, nepomično ležala, skrivena ispod gomile beživotnih tijela svojih susjeda i rođaka, praveći se da je mrtva.
Kada su krici utihnuli, a dim se razišao, ostala je samo jeziva statistika smrti koja će zauvijek svjedočiti o razmjerima bezumlja. Dok je američka istraga (tzv. Peersova komisija) priznala brojku od 347 žrtava, prema službenim podacima Vijetnama, koji su godinama kasnije postali i općeprihvaćeni, u selu Son My ubijene su 504 osobe, među kojima su bile 182 žene i 173 djece, od kojih čak 56 dojenčadi, što zorno prikazuje potpunu odsutnost bilo kakve vojne selekcije ili milosti.
S druge strane, apsurdnost cijele situacije najbolje oslikava podatak da je na strani američkih snaga zabilježena samo jedna "žrtva" – bio je to vojnik Herbert Carter koji si je pucao u stopalo kako bi bio evakuiran i time izbjegao sudjelovanje u daljnjem masakru. Dok je pokolj bio u punom jeku, iznad sela je, u izvidničkom helikopteru, sa svojom posadom letio, Hugh Thompson Jr. Dok je promatrao potresne prizore na tlu, najprije je mislio da je u tijeku žestoka bitka, no ubrzo je shvatio bolnu istinu.
Pred njegovim očima, američki su vojnici pucali u ranjene civile koje je on sam, u namjeri da ih evakuira i osigura im hitnu medicinsku pomoć, prethodno označio dimnim granatama u boji, kako bi bili uočljivi iz zraka i s tla. Shvativši što se zapravo događa, Thompson je donio odluku koja ga je pretvorila u heroja. Spustio je helikopter pozicioniravši ga točno između vojnika satnije Charlie i desetak prestravljenih civila, koji su bježali prema bunkeru. Svojoj posadi, Lawrenceu Colburnu i Glennu Andreotti, naredio je da svoje strojnice okrenu prema Amerikancima te da otvore vatru ako pokušaju nauditi civilima.
Zaprijetio je tada i svom suborcu, poručniku Calleyju, da će otvoriti vatru na njega ako nastavi ubijati civile. Bio je to jedan je od najhrabrijih činova "unutarnjeg" otpora u povijesti vojske. Thompson je potom uspio nagovoriti američke vojnike da se povuku te je organizirao evakuaciju preživjelih civila, spasivši tako, u krvavom kaosu, barem desetak ljudskih života. Njegov radio poziv nadređenima naposljetku je doveo do naređenja o prekidu vatre, koje je uslijedilo oko 11 sati.
Tek 30 godina kasnije, godine 1998., Thompson, Colburn te posmrtno Andreotta, za svoj su čin izvanredne hrabrosti nagrađeni Vojničkom medaljom. Inicijalno vojno izvješće definiralo je operaciju u My Laiju kao veliku pobjedu u kojoj je, uz minimalne kolateralne žrtve, ubijeno 128 neprijateljskih boraca. No, zahvaljujući dvojici ljudi istina je ipak polako pronašla put do površine. Jedan od njih bio je Ronald Ridenhour, veteran koji nije sudjelovao u pokolju, ali je od svojih suboraca čuo stravične priče.
Progonjen savješću, Ridenhour je, u ožujku 1969., poslao pisma predsjedniku Nixonu, Pentagonu i desecima članova Kongresa. Detaljno opisujući zločine, odlučno je zahtijevao istragu. Drugi čovjek koji je odigrao ključnu ulogu bio je istraživački novinar, Seymour Hersh koji je, nakon Ridenhourove dojave u studenom 1969., objavio potresnu priču koja je odjeknula svijetom.
Ubrzo nakon toga objavljene su i fotografije vojnog fotografa Rona Haeberlea, koji je službenim, crno-bijelim fotoaparatom snimao rutinske operacije, dok je privatnim, u boji, dokumentirao stravične prizore masakra. Njegove fotografije ubijenih žena i djece, čija su tijela bila bačen uz put, postale su neoboriv dokaz i simbol brutalnosti rata.
Pod pritiskom javnosti, vojska je konačno pokrenula istragu - optuženo je 26 časnika i vojnika, no optužbe su ubrzo odbačene, a časnici i vojnici oslobođeni, uključujući i kapetana Medinu. Jedini koji je bio osuđen je poručnik William Calley, čije se suđenje pretvorilo u nacionalni spektakl. Njegova obrana se temeljila na tvrdnji da je samo "izvršavao naređenja".
No, u ožujku 1971., porota sastavljena od šest časnika, proglasila je Calleya krivim za ubojstvo s predumišljajem 22 civila te je osuđen na doživotni zatvor. Ta je presuda diljem SAD-a izazvala pravi val bijesa. Mnogi Amerikanci nisu bili zgroženi stravičnim zločinom, nego kaznom izrečenom Calleyu, smatrajući ga žrtvenim jarcem koji ispašta za grijehe cijelog sustava. Guverneri su tražili pomilovanje, a Bijela kuća primila je na tisuće telegrama u kojima su građani izražavali potporu osuđenom poručniku.
Na čitavu tu situaciju i burne reakcije američke javnosti imun nije ostao niti sam vrh države, reagirao je čak i tadašnji američki predsjednik, Richard Nixon, izravno se uključivši u slučaj koji je uzdrmao temelje vojnog pravosuđa. Samo tri dana nakon presude, Nixon je naredio da se Calleya prebaci iz vojnog zatvora u kućni pritvor.
Kazna doživotnog zatvora naknadno je smanjivana, najprije na 20, a zatim na 10 godina, da bi Calley u konačnici, nakon samo tri i pol godine kućnog pritvora, bio pušten na uvjetnu slobodu. Ostatak života proveo je daleko od očiju javnosti, u relativnoj anonimnosti, radeći desetljećima u obiteljskoj draguljarnici u Columbusu, u saveznoj državi Georgiji.
Na javno pokajanje odvažio se tek 2009. godine, 41 godinu nakon stravičnog masakra u My Laiju. Tijekom govora u jednom lokalnom klubu, vidno potresen, prvi se put službeno ispričao za svoje postupke, izjavivši pred okupljenima kako ne prođe niti jedan jedini dan, a da ne osjeti duboku grižnju savjesti zbog onoga što se kobnog jutra, 16. ožujka 1968., dogodilo u Vijetnamu.
Jedini časnik američke vojske koji je bio osuđen zbog stravičnog masakra u My Laiju umro je 28. travnja 2024., u 80. godini života, a vijest o njegovoj smrti punih je devedeset dana bila skrivena od javnosti. Ta neobična tišina i izostanak medijske pozornosti trajali su sve dok mediji putem javnog registara smrti nisu otkrili da je umro čovjek čije je ime desetljećima bilo sinonim za jedan od najstrašnijih ratnih zločina. Pokolj u My Laiju i danas je duboka i bolna rana na američkoj savjesti te simbol moralnog sloma koji je, pokazavši svijetu brutalno lice rata u Vijetnamu, razorio iluziju o američkoj superiornosti i ojačao antiratni pokret.
Otvori KEKS Pay
