Dejan Kovač prvi je Hrvat, postdoktorski istraživač i predavač, na uglednom američkom sveučilištu Princeton. Prvi je iz naše zemlje, zajedno s poduzetnikom Zvonimirom Dujmovićem, istrčao i 24-satnu “utrku smrti “na Islandu, dugačku 100 milja i s više od 300 vojničkih prepreka, u kojoj je zimus doslovno riskirao život.
Bilo mu je tek 14 godina kada se iz rodne Županje odselio u Zagreb ili, preciznije, “otrčao” za nogometnom loptom. Profesionalna je nogometna karijera kasnije ipak skrenula sa zacrtane putanje pa se posvetio obrazovanju. Diplomirao je i magistrirao ekonomiju u Zagrebu, a doktorirao na poznatom ekonomskom institutu CERGE-EI u Pragu. U karijeri je surađivao s nobelovcima i vrhunskim ekonomistima. Ipak, ovaj je 35-godišnjak odlučio otići s Princetona kako bi se upustio u skorašnju utrku za Pantovčak. Nestranački je kandidat za predsjednika Hrvatske, uz potporu HSLS-a. Logično se, već na prvu, postavlja pitanje: Zašto takav zaokret od znanosti prema politici?
– Supruga Katarina i ja imali smo cilj provesti jedno vrijeme u inozemstvu, zaraditi nešto novca i vratiti se u Hrvatsku. Taj naš plan sada nema smisla jer, ako ne posegnemo za reformama, bankrotirat ćemo kao Grčka. Ne želim da me djeca za deset godina pitaju: “Tata, bio si ekonomist na Princetonu, zašto nisi ništa napravio?” – započinje on.
Odrastao u Županji
Odrastao je u Županji u skromnoj obitelji, uz dva starija brata Alena i Roberta. Kada je počeo rat, braća su otišla na školovanje u Zagreb, a Dejan je, tada šestogodišnjak, ostao s roditeljima u svome gradu.
– Nakon pada Vukovara, i mene su poslali u Zagreb, k djedu i baki, ali sam silno plakao za mamom i tatom pa su me već na proljeće vratili kući. Trčali smo između granata, skrivali se među zgradama dok smo igrali nogomet kako bismo bili koliko-toliko zaštićeni. Ukradeno nam je svima pet godina djetinjstva. Tata je napravio improvizirano sklonište od automobilske rupe, a po podrumima i skloništima navukao sam tešku upalu pluća pa sam se morao preseliti u krevet. Sjećam se kao danas, imao sam skoro mjesec dana temperaturu od 40 stupnjeva, mama je jednom prilikom, za uzbune, dojurila po mene da me skloni. Bilo mi je toliko svega dosta da sam joj rekao neka me pusti da umrem – prisjeća se on.
I poslijeratno je razdoblje u tom kraju bilo teško, firme su zatvarane. Majka mu Anica vodila je vlastiti računovodstveni servis, a otac Ivan bio je košarkaški trener.
– Braća su krenula očevim stopama, trenirala su košarku pa je bila velika tragedija kada sam se ja odlučio za nogomet – smješka se on.
Prve nogometne korake napravio je na gradskom stadionu NK Graničara. Imao je sreću, kaže, što je uvijek igrao u najboljim generacijama, plasirali su se u Prvu B ligu, a mlađi uzrasti Graničara pobjeđivali su tada i Osijek i Cibaliju. Nastupao je i za selekciju Slavonije i Baranje. Brzo su ga prepoznali pa se s 14 godina, kada je krenuo u prvi razred gimnazije u Županji, stigla ozbiljna ponuda za nastavak karijere i dvojba: NK Osijek ili NK Zagreb.
– S obzirom na to da su mi oba brata već bila u Zagrebu, prirodno smo odlučili da odem i ja tamo. S obzirom na to da je to bila puno veća nogometna razina, borio sam se na početku s ozljedama. Bio sam fizički slabiji od ostalih, kasnije sam ušao u pubertet pa su me, s još nas nekoliko, poslali na posudbu u Trnje. Igrao sam tako većinom u drugoj ili trećoj ligi, prebacio sam u nižu brzinu – prepričava naš sugovornik.
Trčao je svojedobno po terenu zajedno s Lukom Modrićem i Nikom Kranjčarem, no pamti najviše prijateljski ogled NK Trnja i NK Zagreba, gdje je, i to kao junior u seniorskoj momčadi, bio zadužen za čuvanje najboljeg protivničkog igrača – velikog Roberta Prosinečkog.
Već kao kadet igrao je seniorske utakmice pa se baš toga prisjeti kada ga se upita zašto tako mlad već ima tolike ambicije u politici.
– Sportaši ranije sazrijevaju. Toj se djeci daje prilika i oni je iskoriste, Luka Modrić je najbolji primjer. Meni životnu priliku nisu dali u Hrvatskoj, dobio sam je u Pragu i na Princetonu – uspoređuje.
Školovanje je nastavio u zagrebačkoj X. prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji. Uz dva treninga dnevno i više od 300 opravdanih sati u školskoj godini nije bio najbolji učenik, kao u osnovnoj školi i županjskoj gimnaziji.
– Kada s 14 godina zaigraš u prvoj ligi, već se vidiš da si novi Ronaldo i sanjaš Real Madrid. Bilo mi je teško, stanovao sam u đačkom domu, dijete sam iz provincije, s traumama od rata, svaki put kad bi tramvaj jače lupio, bio sam isprogramiran da se bacim na pod. Možda sam trebao biti golman, a ne zadnji vezni – prikazuje.
Zahvalan je, ističe, što su ga roditelji odgajali da se obrazovanje isplati.
– Jako sam ponosan na svoje roditelje jer su, iako su iz maloga grada, školovali sva tri sina. Jedan mi je brat grafički inženjer, a drugi je diplomirani inženjer prometa – dodaje.
Kada se približilo vrijeme fakulteta, roditelji su ga posjeli i savjetovali mu da nogomet ostavi po strani i završi fakultet. Uz majku računovotkinju, već je s 14 godina slagao registre, učio što su to RS obrasci, ulazni i izlazni računi pa se Ekonomski fakultet u Zagrebu činio logičnim slijedom.
Studirao je, igrao nogomet, a kako u nižim ligama nema novca, povremeno je i radio pa je tako jedno vrijeme u Večernjem listu pakirao knjige koje su se prodavale uz novine. Izborio se i za ulogu demonstratora na fakultetu, a “ganjao” je i što bolje ocjene. Fokus mu je bio na poslovnoj etici. Magisterij si je sam platio, uz pomoć obitelji, pa upisao i doktorat, nadajući se mjestu u akademiji. Dok ga je čekao, radio je u privatnom sektoru, a preživljavao je i dajući instrukcije. Posao na fakultetu nije dočekao, a ni u privatnom sektoru nije bilo kruha. Roditelji su ga, baš pred krizu, 2007. ili 2008., čak “optužili” da se i ne trudi naći ozbiljan posao, misleći da je krivac za to njegova strast za nogometom.
– Posjeo sam ih onda za računalo i izbrojio više od 190 molbi za posao. Samo su me iz dvije tvrtke pozvali na razgovor. Problem je bio što sam prekvalificiran jer sam mlad magistrirao, upisao doktorat i govorio nekoliko jezika. Onda sam promijenio taktiku pa sam skrivao kvalifikacije, a onda su me odbili jer nisam dovoljno kvalificiran. Roditelji su na kraju rekli: “Sine, ti nemaš više što ovdje tražiti.”
Studiranje u Pragu
Zaputio se u CERGE-EI u Prag, najjači američki institut u ovom dijelu Europe. Čekala ga je žestoka selekcija – od 900 prijavljenih kandidata samo njih 150 bude pozvano na ljetni semestar, dva mjeseca predavanja i ispita. Tek njih 15 najboljih na koncu uspije upisati doktorat. Dejanu Kovaču to je pošlo za rukom, izborio je punu stipendiju. Studirao je u Češkoj pet godina.
– Drugi sam Hrvat koji je uspio doktorirati na tom institutu u 25 godina. Bilo je iznimno teško. Sveučilište u Zagrebu nije u top 1000 pa, u konkurenciji sa studentima s Princetona i Harvarda, suočiš se s jazom koji moraš sam kompenzirati. Po 12 sati sam sjedio i učio – navodi Kovač koji prvi doktorat, upisan u Zagrebu, stoga nije ni završio.
Majka mu se baš u to doba teško razboljela. Razlog je to zbog kojega nije ranije otišao u SAD, već je izabrao bliži Prag. Kada se vratio s prve godine studija, majka je doživjela moždani udar. Bilo je to najstresnije doba za obitelj. Mjesec dana kasnije uspjela se probuditi iz kome, ali već za dva dana uslijedio je novi moždani udar koji je bio koban. Majčina smrt toliko ga je pogodila da je razmišljao o prekidu doktorata, no baš zbog nje – nastavio je i priveo ga kraju.
– Na tom doktoratu u Pragu počeo sam raditi s profesorom Alanom Kruegerom, koji je bio glavni ekonomski savjetnik predsjednika Baracka Obame. To je ono što u Hrvatskoj nedostaje, zato sam se i aktivirao politički: iako je predsjednik, Obama je slušao Alana Kruegera, profesora s Princetona. Pet posljednjih godina u našoj zemlji iznosim preporuke, nitko me nije ni nazvao, sigurno su govorili da pričam gluposti – kaže. Navodi i još jednu ključnu razliku.
– Nakon dvije godine uz Obamu, profesora Kruegera su nazvali s Princetona i pitali želi li biti političar ili znanstvenik. I vratio se na sveučilište. Kod njih je akademija iznad politike, a kod nas obrnuto, svi trče u politiku – navodi on.
Otvorila se, dok je bio u Pragu, gostujuća pozicija na Princetonu, u Školi međunarodnih odnosa “Woodrow Wilson”, koju je i zgrabio.
– Bio sam ne samo prvi Hrvat već i prvi student sa CERGE-EI koji je otišao na to sveučilište pa su i moji češki kolege ponosni na mene. Prvo sam bio gostujući istraživač skoro dvije godine. Zadržao sam luđačku radnu etiku iz nogometa, samo sam je prebacio u znanost. Ponudili su mi kasnije stalni ugovor, na kojemu sam trenutačno – kaže. Kovač je, inače, i član American Economic Association i Royal Economic Society.
Nema člansku iskaznicu nijedne stranke, a njegova veza s HSLS-om rezultat je ranije suradnje s Darijem Hrebakom, gradonačelnikom Bjelovara. Dejan Kovač za sebe će reći kako u politički spektar ne vjeruje pa u predsjedničku kampanju ulazi kao osoba koja će predstavljati građansko društvo.
– Ne vežem se na institucije, već na ljude. A čemu sve to? Već sam imao poriv da se vratim. Odbio sam i ugovor za London School of Economic. Da, mogu puno toga izgubiti, već gubim cijelu godinu jer ne radim na znanosti i stopiram 11 znanstvenih projekata. Gotovo 80 posto mojih istraživanja posljednjih deset godina rađeno je na Hrvatskoj, a uglavnom su o korupciji. Davao sam preporuke političarima, ali nitko me nije slušao. Zato sam se aktivirao. Korupcija kod nas nije nešto apstraktno, može se identificirati. Ona nastaje kada dolazi do trgovanja interesima oko uporabe novca iz državnog ili lokalnog proračuna. I neće je zakonima riješiti, pa mi imamo već 9000 zakonskih propisa! Stvar je političke odgovornosti i transparentnosti – rezimira Kovač.
On i supruga Katarina roditelji su trogodišnje Laure i malenoga Ivana, koji je na svijet stigao baš na Božić prošle godine.
– Mogli su se roditi u SAD-u, ali mi to nismo htjeli, oboje su rođeni u našoj zemlji. Vjerujem u projekt Hrvatske. Država nam je uvijek jedan korak do bankrota, ali uz prave reforme, dva smo koraka da postanemo, ne baš kao Švicarska, kako kaže predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali barem kao Slovačka. To je vrlo dostojan život. Ušao sam u politiku da pokažem da je moguće – nadovezuje se i otkriva kako su ga ranije pokušali u svoje redove regrutirati i SDP i HDZ.
I Katarina je rodom Slavonka, a upoznali su se u Zagrebu prije deset godina. Zajednička im je i ekonomska struka, a velika mu je podrška.
– Uvijek sam ganjao vrhunsku karijeru, ali obitelj mi je bila na prvome mjestu. Živio sam u Americi u 300 metara četvornih, s bazenom i privatnom teretanom, a u Zagrebu sam podstanar u tatinoj kući, u 35 kvadrata s dvoje male djece, i tu mi je neusporedivo ljepše. Ja iz Hrvatske nikada nisam otišao, moje je srce uvijek bilo ovdje – naglašava.
Proputovao svijet
Iz Zagreba na razgovor s nama u Županju dovezao ga je kolega iz stožera jer Dejan Kovač nema vozačku dozvolu. Odraz je to i njegova sportskog duha – do posla otrči, istušira se, odradi svoje, i navečer opet trči kući. Ili biciklira. U kakvoj je sportskoj formi, najbolje je pokazao u prosincu, na natjecanju Ultra Beast Spartan World Championship, “utrci smrti” na Islandu. Nosio je kugle teške 50 kilograma, penjao se po užetu, puzao ispod bodljikave žice po snijegu i ledu, uzbrdo nosio vreće od 30 kilograma, i to sve na ekstremnim temperaturama do minus 30 stupnjeva, dok ga je šibao vjetar brzine 60 kilometara na sat. No prije natjecanja morao je potpisati formular kojim prihvaća da u slučaju smrti ili teže ozljede organizator neće biti odgovoran.
Pripremao se za tu utrku godinu dana, a posljednjih šest mjeseci trenirao je dvaput dnevno po nekoliko sati.
Proputovao je čitav svijet, ali je ostao Slavonac u duši. Zapjevat će rado bećarac, sluša Opću opasnost, bend iz svoga rodnog grada... Kao dječak od šest godina krenuo je na sate tamburice, ali nije mu se to svidjelo – žice su mu nažuljale jagodice. Izabrao je, potom, klavir, koji je učio svirati četiri-pet godina.
– Nosio sam čvarke i kulen kolegama u Princeton, oduševili su se! Amerikanci vole začinjenu hranu, tražili su još, a redovno im donosim slavonske specijalitete i iločki traminac. Hrvatska je prekrasna zemlja, ali nas političari već 30 godina “šamaraju”. Nije drugdje bolje. U konačnici, za nas će svi reći da smo prekrasni ljudi – zaključuje Kovač.
Ja sam pretrčal 200 milja kad me je naganjal muž od "pajdašice". Jel se ja mogu kandidirati za predsjednika? Ps. Na početku ovog člančića fali "promo"!