Teško mi je razlučiti što je teže, biti vatrogasac, kuhar ili konobar. Možda mi je mrvicu teže biti konobar i kuhar. Jer, kada sam vatrogasac, to mi je dijelom i opuštanje bez obzira na opasnost zato što volim raditi taj posao i profesionalni sam vatrogasac. I kad dođem u restoran, volim biti tu, volim se družiti s ljudima i isto sam profesionalni konobar ili kuhar – kaže Danijel Jančić koji s cijelom svojom obitelji drži restoran Babriga, obiteljski ugostiteljski objekt koji svojim gostima nudi specijalitete tradicionalne turopoljske kuhinje.
– Gosti Babrige prepoznaju kvalitetnu uslugu i dobra jela pripremljena isključivo prema domaćoj recepturi – govori Danijel ističući kako je kuhanje zapravo jedan način života.
– Budim se u šest ujutro, radim cijeli dan do navečer, malo odspavam i nakon buđenja idem na službu u vatrogasnu postrojbu. 18 godina radim kao profesionalni vatrogasac Javne postrojbe Velika Gorica. Prije svega sam vatrogasac, a onda po potrebi sve ostalo, kuhar i konobar. Oba posla su ljubav mog života. Radim posao koji želim i zbog toga sam jako sretan. U obiteljskom poslu trudimo se biti što bolji kako bi nas prepoznali u našem kraju i šire. Tata Josip Jančić Babriga pionir je goričkog vatrogastva i on je udario temelje našoj profesionalnoj brigadi. Kao vatrogasac u 18 godina karijere bio sam diljem Hrvatske. Od požara u Dalmaciji, potresa u Zagrebu, pa nedavno u Petrinji i Sisku, a sada pomažem i svojim sugrađanima na području Velike Gorice koji su pretrpjeli velika oštećenja – govori Danijel dodajući kako se oduvijek trude da u njihovu restoranu sve bude svježe, od mesa do povrća.
Sami sušimo kobasice, špek
– Turopolje je poznato po turopoljskoj svinji. Mi imamo našu Plemenitu opčinu turopoljsku koja se bavi očuvanjem te naše tradicionalne turopoljske baštine i oni se bave uzgojem turopoljske svinje u turopoljskom lugu. To je jako kvalitetno meso i Plemenita opčina turopoljska ulaže velike napore da bi se ta sorta brendirala kao, recimo, crna slavonska, istarski pršut, dalmatinski pršut... – govori Danijel napominjući neke od karakteristika turopoljske svinje.
– O turopoljskoj pasmini svinja biranim riječima još krajem 19. stoljeća pišu bečke poljoprivredne novine i zaključuju da uzgoj ove pasmine u Hrvatskoj ima veliku budućnost. Rezultat popisa stoke 1921. godine navodi broj od 85.000 grla. Ova pasmina je iskazala sve svoje odlike, jednostavan način uzgoja s ispašom u bogatim hrastovim šumama, otpornost na bolesti i vremenske promjene, tada još uvijek traženiji masni tip svinje koja je bila na dobrom glasu kod uzgajivača i kupaca – naglasio je Danijel dodajući kako oni imaju i svoje kobasice, špek...
– Sve to sušimo doma na tavanu tradicionalno. Isto tako radimo i domaći ajvar, razne kisele salate poput krastavaca i paprike te se trudimo da sve bude naše domaće da zaokružimo obiteljsku djelatnost – govori Danijel objašnjavajući odakle ime restorana Babriga.
Kava je iz restorana i kafića prešla u kućne ‘urede’, a maloprodaja u lockdownu porasla je i 40 posto:
– Babriga je obiteljski nadimak koji seže od mog pokojnog djeda Mije, tako su zvali mog oca, a zovu i mene. Mi smo od tog imena napravili brend, nismo htjeli ništa drugo. Mene nitko zapravo i ne zove imenom, svi me zovu Babriga – kazao je Danijel Jenčić čija je mama Đurđica Jančić sa suprugom Josipom pokrenula obiteljski posao.
– Početkom kolovoza 1998. godine otvorili smo kafić. Onda se pokazalo da moj sin Tomislav ima želju postati kuharom te se za to školovao. Odmah je imao vatreno krštenje jer odlučili smo otvoriti i kuhinju. U početku je bilo teško. Borili smo se i uspjeli kao obitelj. Uz restoran odlučili smo se i na OPG kako bismo mogli koristiti svoje povrće u kuhinji – govori Đurđica Jančić ističući da su oni pravi Turopoljci i time se ponose.
– Pokušavamo u današnje vrijeme kuhati onako kako su nekada kuhale naše bake. To je Tomislav prihvatio i njemu to odlično ide. Temelj su nam baš autohtona turopoljska jela. Moram priznati da ta jela nije bilo jednostavno progurati kroz meni, a pogotovo prave turopoljske žgance. Nismo odustajali, uporno smo nudili i žgance i štrukle, pečenu patku i mlince... Najviše nam je drago što su ljudi to prepoznali i prihvatili. Danas je puno lakše prodati pravu domaću juhu, trgance sa sirom, jetricu... Tempo života je ubrzan i teško se stigne pravo kuhati doma. Ljudi se jednostavno zažele prave domaće hrane – napominje Đurđica Jančić dodajući kako joj je najdraže kada im dođe grupa mladih ljudi i naruče žgance.
– To je prekrasno vidjeti. Oni se sjećaju svojih baka i prabaka kako su im nekada kuhale doručak – govori Đurđica Jančić priznajući kako im je sada teže zbog lockdowna.
Jela pripremamo i po 12 sati
– Prvo, mi smo navikli svi raditi od jutra do kasno navečer, i petkom i svetkom. I blagdanima mi uvijek radimo. I naravno da nam to fali. Otkako smo zatvoreni, posla ima jako malo. Imamo samo dostavu. Ali to nije to jer veliki je prostor prazan. Kad prostor ne diše, kad tebi ne dođe gost, pa se ti s njim podružiš... Danas je to sve mrtvo. Ne znamo, nažalost, do kada će to trajati. Sada nema ni cateringa kojeg smo imali jako puno jer sada nema ni slavlja ni druženja – govori Đurđica Jančić čiji je sin Tomislav Jančić glavni kuhar u restoranu.
– Od malih nogu gledao sam kako se kuha domaća hrana. Kako se mijenjaju vremena, tako ta domaća jela pokušavaš prilagoditi i napraviti na moderan način. Od starinskog i modernog imamo obraze turopoljske svinje koji se pripremaju više od 12 sati kako bi dobili svoju mekoću. Onda napravimo umak za te obraze i gore naribamo turopoljski tartuf koji smo uveli prije dvije godine. U početku su svi bili skeptični kada sam rekao da imamo turopoljski tartuf, a sada je već normalan na meniju. Bilo ih je teško prezentirati jer, čim se spomene tartufe, asocijacija su istarski, i to kao jedini, što nije točno. Po Turopolju ih ima koliko hoćeš, kao i u Istri – govori Tomislav Jančić ističući neka jela koja su specifična za njihov restoran.
– Imamo odrezak bake Đurđice u umaku od vrganja. Radi se od svinjskog kotleta bez kosti, i to iz paca, tako bude mekši i iznutra roskast. Patku treba naručiti dan prije ili pak rano ujutro da bi bila za jelo kasnije popodne. Koristimo poseban proces pečenja koji malo duže traje. Patku se napaca, stavimo unutra malo dunje, jabuke, kruške... i stavimo peći. A standardni nedjeljni ručak kod nas u Turopolju uvijek je bio pohani picek, rizi-bizi i zelena salata. Poznati smo i po domaćoj tjestenini s turopoljskim tartufima, domaćoj punjenoj tjestenini s tri vrste sira, domaćim štruklima sa sirom, kao i slatkim štruklima – govori Tomislav Jančić koji je posebno ponosan na njihov desert, turopoljski sladoled, krem-sladoled od vanilije s bučinim uljem.
– Ne bi to sve tako glatko išlo da uz moju mamu i brata ne pomažu i moja supruga Vesna Jančić kao i vrhunska turopoljska kuharica Jasna Gudelj – pohvalio je ženski tim svog restorana Tomislav Jančić.
Šokirala internet načinom na koji jede popularnu čokoladicu: Prvo je isperem pod mlazom vode!
U Babrigi se fino i ukusno jede! Sve pohvale! Kad vidim ove kebabdžije i roštijldžije po Zagrebu koji se predstvaljaju kao cehefovi, a kupe brancina u Konzumu po 36 kn/kg i onda taj brancin prodaju po 450-500 kn/kg dođe mi slabo. Brnacin iz uzgoja po 500 kn/kg??! Pohvale ovima iz Babrige!