Kada se ugase svjetla i pozornicom pulske Arene odjeknu prvi taktovi koncerta svjetske zvijezde ili krene uvodna špica filma na najljepšoj otvorenoj pozornici, lako je zaboraviti da monumentalne kamene arkade koje nas okružuju svjedoče o dvije tisuće godina burne povijesti. Ovaj amfiteatar, šesti po veličini u svijetu i jedini koji je sačuvao sve četiri bočne kule, danas je simbol Pule i Hrvatske, nezaobilazna turistička atrakcija i kulturno središte.
Ipak, povijest je mogla biti drastično drugačija. Krajem 16. stoljeća, u vrijeme dominacije Mletačke Republike, sudbina Arene visjela je o koncu. Venecija, poznata po svojoj trgovačkoj moći, ali i po beskrupuloznom prisvajanju umjetničkih i arhitektonskih blaga s osvojenih teritorija, bacila je oko na pulski koloseum. Ideja je bila jednostavna, ali zastrašujuća: rastaviti Arenu kamen po kamen, transportirati je preko Jadrana i ponovno je sastaviti u Veneciji kao vječni spomenik moći i slave Serenissime. Malo je nedostajalo da Pula zauvijek ostane bez svog najvrjednijeg dragulja, no tada se u priču upleo čovjek čije ime danas nosi spomen-ploča na sjeverozapadnoj kuli amfiteatra - Gabriele Emo.
Godina je bila 1583. kada je Veliko vijeće Mletačke Republike donijelo odluku o demontaži pulskog amfiteatra. Za Veneciju, koja je svoje trgove i palače već ukrasila opljačkanim blagom iz Carigrada i drugih gradova, pulski div bio je samo još jedan trofej koji treba prisvojiti. No, unutar samog vijeća javio se glas razuma i otpora. Mletački senator Gabriele Emo, član ugledne plemićke obitelji, odlučno se usprotivio ovom činu kulturnog vandalizma. Njegovi argumenti, utemeljeni na poštovanju prema povijesnoj baštini i značaju spomenika za samu Pulu, prevagnuli su. Vijeće je odustalo od svog nauma, a Arena je spašena. Zahvalni Puljani, svjesni da su za dlaku izbjegli nenadoknadiv gubitak, već sljedeće godine dali su uklesati ploču s obiteljskim grbom obitelji Emo i latinskim natpisom u čast senatora koji je osigurao vječno postojanje spomenika. Ta ploča i danas stoji kao svjedočanstvo njegova plemenitog čina, no ona priča samo polovicu priče o ovom kompleksnom i tragičnom liku. Druga polovica ispisana je krvlju i sramotom, a zapečatila je njegovu sudbinu samo godinu dana kasnije.
Dok ga Pula slavi kao dobrotvora, mletački i osmanski povijesni zapisi otkrivaju njegovu mračnu stranu. U listopadu 1584., samo godinu dana nakon što je postao heroj Pule, Gabriele Emo, sada u ulozi mletačkog pomorskog kapetana, počinio je stravičan zločin na moru. Presreo je i napao osmanski brod koji je plovio prema Carigradu. To nije bio gusarski brod, kako se kasnije branio, već plovilo koje je prevozilo udovicu i sina nedavno preminulog alžirskog beglerbega Ramazan-paše, zajedno s cjelokupnom njihovom imovinom. Umjesto da postupi po zakonima rata ili pomorskim običajima, Emo je naredio masakr. Svi putnici i članovi posade na brodu brutalno su ubijeni, a njihovo golemo bogatstvo je opljačkano. Ovaj čin nije bio samo piratstvo, već i politička katastrofa koja je zaprijetila krhkom miru između Mletačke Republike i moćnog Osmanskog Carstva.
Vijest o pokolju stigla je do sultana Murata III. u Carigradu i izazvala njegov neviđeni bijes. Zatražio je hitnu i nemilosrdnu pravdu: kaznu za počinitelja i povrat cjelokupne ukradene imovine. Mletačka Republika, čiji je prosperitet ovisio o trgovini s Levantom, našla se u nezavidnom položaju. Riskirati rat s Osmanlijama zbog pohlepe jednog kapetana nije dolazilo u obzir. Kako bi smirili sultana i sačuvali ključne trgovačke puteve, Mlečani su djelovali brzo. Gabriele Emo je uhićen i izveden pred zloglasno Vijeće desetorice. Njegova obrana da je mislio kako napada pirate odbačena je kao neuvjerljiva. Presuda je bila brza i konačna: smrt. U ožujku 1585. godine, čovjek koji je spasio jedan od najljepših spomenika antike, pogubljen je na Trgu svetog Marka u Veneciji. Njegova plemenita djela u Puli nisu mu mogla spasiti život nakon brutalnosti koju je pokazao na otvorenom moru. Mlečani su, uz to, isplatili visoku odštetu Osmanlijama i vratili sav plijen. Lik Gabriela Ema tako ostaje trajno zarobljen u paradoksu povijesti - za Pulu je bio prosvijećeni spasitelj kulturne baštine, dok je za druge bio tek okrutni ubojica i pirat.
* uz pomoć AI
Otvori KEKS Pay
