U srcu doline rijeke Po, u malom mjestu Brescello, život teče svojim ustaljenim ritmom sve dok rezultati lokalnih izbora ne unesu nemir. Godina je 1946., Italija se oporavlja od rata, a vjetrovi promjena donose pobjedu Komunističkoj partiji. Na čelo grada dolazi Giuseppe Bottazzi, poznatiji kao Peppone, krupni mehaničar i lokalni vođa Partije, a njegovom izboru najviše se protivi Don Camillo, gradski župnik, čovjek jednako snažne građe i još snažnije vjere koji ne preza ni od toga da svoje argumente potkrijepi šakama.
Njihov sukob, ideološki i osoban, okosnica je filma "Don Camillo", prvog u nizu kultnih ostvarenja koja su proslavila francuskog glumca Fernandela i talijanskog velikana Gina Cervija. Njihova vječna borba za "srca i duše" mještana zapravo je topla i duhovita priča o ljudskosti koja nadilazi političke podjele, priča koja i danas, više od 70 godina kasnije, osvaja publiku.
Da bismo razumjeli zašto je film u svoje vrijeme bio toliko provokativan, moramo se vratiti u poslijeratnu Italiju, zemlju oštro podijeljenu između Demokršćanske stranke, koju je snažno podupirala Crkva, i tada najjače Komunističke partije na Zapadu. U takvoj napetoj atmosferi, priče Giovannina Guareschija, objavljivane u satiričnom časopisu Candido, djelovale su kao melem, ali i kao provokacija. Ideja o filmu koji bi prikazao svećenika i komunistu ne samo kao rivale, već i kao suborce iz pokreta otpora koji se duboko poštuju, smatrala se politički prerizičnom, pa su brojni ugledni talijanski redatelji, uključujući i oskarovca Vittorija De Sicu, odbili projekt. Redateljske palice tako se naposljetku prihvatio Francuz Julien Duvivier, koji je uspio snimiti film koji balansira na oštrici satire, a da pritom ne vrijeđa ni jednu stranu. Uspio je stvoriti djelo koje je istovremeno kritika društva i slavlje talijanskog duha.
Jedan od najoriginalnijih i, za ono vrijeme, najhrabrijih elemenata filma su Don Camillovi razgovori s Isusom na raspelu u njegovoj crkvi. U trenucima bijesa ili dvojbe, svećenik se obraća Kristu, a on mu, glasom punim mudrosti i blagog prijekora, odgovara. Taj glas razuma često je jedina brana pred Don Camillovom naglom naravi, kao kad ga odvraća od toga da na komuniste potegne strojnicu skrivenu iza oltara. Neki su kritičari ovakav prikaz smatrali bogohulnim, no publika ga je prihvatila s oduševljenjem jer Isus u filmu nije samo božanska figura, već i savjest glavnog junaka, duhoviti komentator koji ga podsjeća na temeljne kršćanske vrijednosti.
Na platnu ljuti protivnici, Fernandel i Gino Cervi u stvarnom su životu bili veliki prijatelji. Njihova kemija bila je ključ uspjeha serijala. Zanimljivo je da autor priča, Guareschi, isprva nije bio zadovoljan odabirom Fernandela, smatrajući ga "premršavim" za ulogu krupnog Don Camilla, no francuski komičar svojom je izvedbom i jedinstvenom mimikom stvorio jedan od najprepoznatljivijih likova europske kinematografije, osvojivši i samog autora. Bio je toliko posvećen ulozi da je i izvan seta po cijele dane nosio svećeničku odoru. S druge strane, Gino Cervi, koji je i fizički nalikovao na lik Pepponea, bio je društven i otvoren, često provodeći vrijeme nakon snimanja s mještanima Brescellla uz čašu lambrusca i partiju karata. Njihovo prijateljstvo bilo je toliko čvrsto da je, godinama kasnije, kada se Fernandel smrtno razbolio tijekom snimanja šestog nastavka, Cervi odbio nastaviti raditi bez njega.
Gradić Brescello postao je sinonim za film. Tijekom snimanja, cijelo mjesto pretvorilo se u filmski set na otvorenom, a stanovnici su s entuzijazmom sudjelovali kao statisti, za što su dobivali tada pozamašan honorar od 1000 do 1500 lira dnevno. Grad i danas živi od nasljeđa filma; u njemu se nalazi muzej posvećen Don Camillu i Pepponeu, a na glavnom trgu stoje brončani kipovi dvojice rivala, vječno zabilježenih u trenutku pozdrava.
"Don Camillo" je postigao nezapamćen uspjeh; bio je najgledaniji film godine u Italiji i Francuskoj, srušivši sve rekorde gledanosti, a uspjeh je iznjedrio još četiri nastavka s originalnom postavom. Koliki je značaj ovog filma za talijansku kulturu, svjedoči i činjenica da je 2008. godine uvršten na prestižni popis 100 talijanskih filmova koje treba sačuvati, kao djelo koje je "promijenilo kolektivno sjećanje zemlje".
*uz korištenje AI-ja